Vedrana RudanRačunam na vašu potpunu diskreciju. Kad sam čula da mi umire majka, osjetila sam olakšanje. U posljednje je vrijeme samo spavuckala, pijuckala... I režala. Postala je zla i neupotrebljiva. Otkako znam za sebe, bila mi je sluškinja. Podrška. Prijateljica. Odakle je samo izvlačila lovu koju sam ja izvukla od nje? Govorila je, ne drži se one, ne dijeli blaga svoga za života svoga. Ja se baš te držim kao nos kokaina. Do svoje dvadeset i treće živjela sam pod njenim krovom. Kuća moje majke uvijek je bila otvorena i nikad prazna.

Ona je u njoj na mene čekala. Iselila sam se u dvadeset i četvrtoj. Konačno slobodna. Unajmila sam podstanarski stan. Dobar je bio osjećaj imati svoj život pod kontrolom. Ipak, kad bih se navečer vraćala doma, rastuživala su me zaključana vrata. Gdje je moja mama? Ostala sam trudna u dvadeset i sedmoj, činilo mi se da je trudnoća prolazno stanje, kad rodim, opet ću biti slobodna. Pitam se, da žene znaju što ih čeka, bi li ikad rodile? Ni moja djeca, kad su bila mala, nisu nalijetala na zaključana vrata jer je iza otključanih vrata moga stana na njih čekala moja mama. Nikad nismo kročili nogom u jaslice ili vrtić. Slušala sam priče o ženama koje ustaju u pet ujutro i vode djecu nekamo gdje ih dočekuju žene koje su ustale u četiri ujutro. Mora da je strašno buditi djecu u zoru i vući ih u daleke, neprijateljske, prljave prostore u kojima ušljiva dječurlija sere, kašlje, jede, spava i drži za vrat ono koje je pola kilograma lakše.

Stručnjaci govore da se djeca tako socijaliziraju. I Hitler je išao u vrtić. Kad bih se vratila s posla, majka mi je govorila što su moja djeca radila dok mene nije bilo. Danas mi je žao, zaista mi je žao, nisam slušala te priče, da jesam, znala bih nešto o ljudima koji me ponekad nazovu. Nedavno mi je kći rekla da je kao petogodišnjakinja pobjegla od kuće, svi su je susjedi tražili, godinu dana poslije zapalila je podrum, došli su i vatrogasci. A sin je do devetog rođendana pio čokolino iz bočice. To sam saznala od njegove cure. Vikendima bi moja mama odlazila u svoju kuću, da se odmorimo od nje. Ti vikend-odmori ostali su mi u odvratnoj uspomeni. Kika i Kiko, njihova prava imena ništa vam ne bi značila, stalno su tražili hranu, odjeću, pažnju, sok, mačku, igračke, mene. Ja sam željela mir. Zaključala bih se u kupaonicu i čitala “Prohujalo s vihorom” dok su njih dvoje urlajući jedno drugome zabijali tvrde predmete u meka tijela.

Drago mi je što nikad ni jedna teve novinarka moju djecu na cesti nije pitala, koja vam je jela kuhala majka kad ste bili mali? Ni mene nije presrela. Da jest, ne bih joj rekla da su moja djeca za mene bila opaki davitelji koje sam stalno slala u pijesak pred kućom. Srećom, živjeli smo u naselju koje se gradilo, pijeska je bilo na sve strane. Danas viđam mlade žene kako u parku u mala usta guraju dude. Bočice su drugačije nego nekad. Sirote mlade mame, netko im je rekao da sva ta hranjenja, podrigivanja i dudanja imaju smisla. I sve bi bilo savršeno, ne bih ja s vama uopće razgovarala, imala bih odgovore na sva pitanja, da je moja mama umrla. Ali nije. Evo je tamo, u svom stanu. Pred mjesec dana činilo se da će umrijeti. Doktori su mi rekli, budite hrabri, neće dugo trajati, gospođa je iscrpljena i stara... Ja sam bila hrabra, usudila bih se reći, čak i pomalo nestrpljiva. Koliko će to trajati? Doktori nemaju odgovore na kratka pitanja.

Dok je bila u bolnici, razmišljala sam o svemu. I kako su njena vrata za mene uvijek bila otvorena, i kako smo u posljednje vrijeme svake večeri razgovarale telefonom i kako ona meni više ne treba, odrasla sam žena, bolesna je, čemu služe starci... Koliko će to trajati? Održavanje staraca na životu danas je skup sport. Mi sponozori morali bismo znati što nas čeka. Ako će još dugo, mislila sam, onda ću naći neku ženu da bude uz nju, ako neće još dugo, naći ću neku drugu ženu... Postoje žene za dugo i one za kratko. Previše sam praktična? Ma, ne pretjerujte. Čini mi se da smo nekako puni predrasuda, mi ljudi s majkama na umoru. Kad govorimo o kakanju beba, to nas uvijek raznježuje, sebe zaista isključujem, kad govorimo o posranim majkama, rigamo. A i bebe i stare mame gutaju samo kašice. Između tih sranja nema razlike, naše je ponašanje naučeno, mi u sebi ne nosimo iskonsko gađenje prema starcu koji sere u pelenu ni urođenu ljubav prema bebinoj kakici. Za ovo drugo ja sam živi primjer. I nije istina da nam se govno starca gadi jer iz njega smrt smrdi, a bebin drekić mirisni je početak novog života. Samo idioti misle da je novi život uvijek bolji od smrti. Dok mi je majka bila u bolnici, nešto se u meni prelomilo.

Moram to podijeliti s vama. Eto, reći ću. Skužila sam, draže bi mi bilo njušiti posranu majku nego posrano unuče. Kunem se, ne provociram, otvaram vam dušu. Liječnici u onoj bolnici nimalo ne sliče na liječnike o kojima pišu novine. S mojom su mamom postupali kao s porculanskom lutkom. Ultrazvuk, magnet, CT... Izišla je iz bolnice, osjeća se bolje nego ikad, vratila mi se u svom starom, najboljem izdanju. I još vam nešto moram reći. Da je moja mama umrla prije mjesec dana, rekoh, režala je, bila je gotovo zla, da je moja mama tada umrla, ja danas o sebi ne bih mnogo znala. Ovako... Baš mi je drago da je živa. I čini mi se da je volim. I jako, jako, jako bi mi teško palo da moja mama umre. Vjerojatno sam jedina žena mojih godina koja želi svoju majku živu, ali zašto se ne bi i moj glas čuo? Sinoć me nazvala i rekla da se moja kći udaje. Nisam pitala za koga.