Srećko JurdanaOlimpijada ljudima pruža raznovrsne mogućnosti afirmacije, nekome preko medalja, nekome preko obračuna s protivnicima. Vladimir Putin, na primjer, iskoristio ju je kao povoljan trenutak za napad na Gruziju, a Zoran Milanović kao timing za smjenu popularnoga Kikaša. Uz Slobodana Ljubičića u holdingu je pao i glasnogovornik Nenad Ivanković-Vons, preko kojeg se navodno operativno provodila akcija kompromitiranja Igora Rađenovića na internetu, smišljena možda da bi se u javnosti poništili opasni politički efekti njegovoga premlaćivanja. Spomenuta akcija - ako je o akciji riječ - autorima se vratila u glavu kao bumerang. Malo kome je zapravo kristalno jasno što se sve u Ljubičićevom krugu kuhalo oko Rađenovića i drugih stvari, i kakve su se tu sofisticirane zakulisne igre vodile. Može se pretpostaviti da ni pasionirani pratioci internetskih sadržaja ne raspolažu spoznajama koje precizno rasvjetljuju financijsko-interesnu enigmu zvanu Zagrebački holding.

Taj holding je pod Ljubičićevom upravom funkcionirao - s gotovo bezočnom otvorenošću - kao ustanova za ugodno uhljebljivanje Bandićevih saveznika u forumima, nezavisno od toga kojoj stranci pripadaju i kakve su im stručne kvalifikacije. Zapošljavanje spomenutog Ivankovića bilo je zoran primjer tog izmjenjivanja usluge za uslugu: čovjek se sa svojim komičnim plakatima na temu “sira i vrhnja” uspio nekako ubaciti u skupštinu, tamo je glasao za Bandićeve ideje i instalirali su ga u holding iako nosi pedigre prilično ozloglašenog tuđmanovca koji je za pokojnoga poglavara godinama vodio prljave propagandne operacije. S Ivankovićem kao graditeljem imagea Tuđman je prošao prilično loše, a ni Bandiću se - kako vidimo - nije baš posrećilo. Mjesecima ga već napadaju sa svih strana, mjerkaju svaku nijansu u njegovim nastupima i pothvatima i javno tvrde da je kvaran i korumpiran, da bi na kraju ostao bez dobroga Kikaša, čuvara tajne njegovog imovinskog uzleta.

---

Kraju? Izraz je figurativan. Nema tog analitičara koji će zaključiti da cjelokupan slučaj Bandić završava smjenom Ljubičića, odnosno da nakon Ljubičićevog odlaska - kako reče: “na odmor” - za Milana Bandića nastupa faza preporoda. S tim kadrovskim incidentom za gradonačelnika je bitka za opstanak tek započela, i veliko je pitanje na koga će se u njoj ubuduće moći osloniti. Gospodin Ljubičić bio je za njega u mnogim aspektima nezamjenjiv, i traženje njegove ostavke zadnje je što bi samome Bandiću palo na pamet. Zajedno su prolazili sve “Scile i Haribde” osvajanja vlasti u Zagrebu, i pritom se postupno pretvarali u vodeće kapitaliste hrvatskoga socijaldemokratskoga pokreta. Dok je Bandić gradio svoju karizmu, Ljubičić mu je za nju osiguravao logistiku. Inteligentan, organizacijski sposoban, privatno vrlo komunikativan, no uvijek skloniji “tihome vezu” negoli medijskoj buci, pronalazio je specijalne načine da iz svakog posla izvuče maksimalnu korist za sebe i svoga prijatelja-šefa, i da se pritom zadrži izvan fokusa javne pažnje.

Ozbiljnost problema u kojima Ljubičić pliva postala je očita kad se osobno počeo pojavljivati pred kamerama i davati intervjue u kojima se branio od afera koje su se gomilale u holdingu. Bježao je od medija kao od vraga, no u jednom trenutku od njih nije više mogao pobjeći: nakupilo se previše mutnih stvari koje je osobno morao objasniti publici, a vjerodostojnog objašnjenja imao nije. Holding kao takav postao je sinonim za skriveni kriminal i Milanović je morao na tu činjenicu reagirati, jer ona je počela drastično ugrožavati cijeli SDP. Ljubičićeva ostavka proizvod je Milanovićevog nastojanja da spasi ugled stranke, a internetski slučaj Rađenović poslužio je u tom kontekstu samo kao skroman povod, odnosno kap koja je prelila čašu partijske žuči. Da nije bilo mnoštva drugih razloga, Ljubičić nikad ne bi otišao zbog nekakvih internetskih pisama, pa makar ih pisao sam Vons.

Bandić je - pod Milanovićevom prisilom - žrtvovao sve slabijega lovca kako bi pojačao manevarske mogućnosti vlastitoga topa, no dvojbeno je da li je ta iznuđena taktika za njega i rješenje partije. Bio je previše povezan s Ljubičićem da bi na njega mogao prebaciti isključivu odgovornost za sve što bi u holdingu, i poglavarstvu u cijelosti, moglo isplivati na površinu. Mnogo toga ovisi o medijskome razvoju situacije, kao i o tome hoće li Bandić nastaviti s devastacijom zagrebačkih zelenih površina za račun građevinskih predatora, i time provocirati građanski bunt. Njegov je položaj u svakom slučaju bitno poljuljan, i Milanović - nakon Ljubičićeve smjene - raspolaže znatno većim političkim prostorom da donosi odluke o Bandićevoj daljnjoj sudbini. Za SDP Bandić nije više apsolutni preduvjet osvajanja vlasti u Zagrebu, kakvim se donedavno predstavljao.

O tome nešto govore i prve izjave Ive Čovića nakon preuzimanja položaja šefa holdinga. Najavio je potpuno odvajanje poslovanja holdinga od poglavarstva, čime je naznačio i vlastiti odmak od Bandićevog utjecaja. Tvrdnja da holding prestaje funkcionirati kao ispostava poglavarstva, podrazumijeva drastičnu redukciju Bandićeve moći i nesumnjivo je proizvod dogovora Milanovića i Čovića. Gospodin Čović za holding je vrlo kvalitetan izbor, bez obzira na to što neki prigovaraju da je imenovan bez javnoga natječaja. Raspolaže značajnim iskustvom u vođenju velikih sustava (HEP), tehnički je obrazovan, čini se - i vrlo ambiciozan, a činjenica da svoje političke ambicije nije dosad nametljivo gurao u prvi plan govori ponešto o njihovoj kvaliteti, odnosno: racionalnoj utemeljenosti

Tomislav Pinter ; Filip UdeUmro je Tomislav Pinter, uz Nikolu Tanhofera možda najveći snimatelj u povijesti hrvatske kinematografije. Bio je superioran u izrazu i kad nije na raspolaganju imao seriju objektiva. Snimatelj je, kao što znamo, pero kojim redatelj piše svoje poruke, i o njegovoj kvaliteti ovisi hoće li gledalac od filma uopće nešto moći pročitati. Redatelja ima mnogo, vrhunskih snimatelja malo. Pinter je za svakog redatelja bio čvrsto jamstvo da će njegov film ostaviti dojam, ako ni na kojoj drugoj, onda na vizualnoj razini.
* * *
Doći iz gimnastički nerazvijene Hrvatske na Olimpijadu - među crème de la crème - i na konju s hvataljkama osvojiti srebrnu medalju, to je podvig nad podvizima. Nema ravna tom Filipu Udeu, Međimurcu koji je kao dijete kod kuće uništavao krevete i ormare izvodeći na njima salta, a danas zadivljuje svijet. Jednostavan je i drag u izražavanju, i genijalan u onome čim se bavi.