Kada će za dvadesetak godina, povjesničari analizirati ljeto 2008. u Hrvatskoj, rezime najvažnijih događaja izgledat će otprilike ovako: premijer Ivo Sanader je u Splitu posjetio veslače Mornara i nabavio njihovu klupsku kapu, predsjednik Stipe Mesić je u Pekingu gledao otvorenje Olimpijade, šef opozicije Zoran Milanović se pakirao za odlazak na Bleiburg, ministar zdravstva Darko Milinović se slikao u pozi bodybuildera, a Đurđa Adlešič je na nekom jadranskom otoku postrojila lokalne vatrogasce. Manje-više, tako je proteklo dugo, toplo ljeto 2008. godine.

U nekoj fusnoti našla bi se informacija o tome da je inflacija prešla 8 posto što je najgori rezultat u posljednjih 15 godina, kao i da je dvije trećine stanovnika mislilo kako žive lošije nego u prošlosti. Porasle su cijene benzina, hrane, a za jesen su najavljene veće cijene plina i komunalnih usluga, dakle, novi udari na standard većine hrvatskih državljana. Vlast je na ovakvu situaciju reagirala uglavnom verbalno - replikama kako je u cijelom svijetu vlada recesija, a Hrvatska je dio svijeta i mora dijeliti sudbinu ostatka planeta. Negdje u blizini našao bi se podatak da je u Europi inflacija upola manja nego u Hrvatskoj, ali vladini dužnosnici bi preskočili ovakve nepotrebne uspomene, a niti oporbi se nije dalo zamarati s brojkama.

Ovo nije karikiranje nego realni opis ponašanja hrvatskih političara. Pritom treba izbjeći patetične jadikovke kako zastupnici i ministri ništa ne rade, međutim, stvarnost je najčešće takva. Teško je sjetiti se posljednjeg uspješnog projekta aktualne vlade, ali, bez želje za izjednačavanjem uloga, niti opozicija ne pršti od inicijative. Ljetni mjeseci nikada nisu donosili grandiozne političke projekte, ali situacija u zemlji jednostavno ne dozvoljava ovoliku opuštenost ekipe koja upravlja državom.

Jedini koji nešto radi je Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke. Upravo je Rohatinski u posljednja dva mjeseca preuzeo posao koji u normalnim društvima obavlja opozicija - upozorava na razorne učinke inflacije, podsjeća da će prodaja Ine dodatno zakomplicirati stvari, i rezimira da vlada mora smanjiti subvencije, a sindikati reducirati zahtjeve za povećanje plaća. Ali njegovo mišljenje zanima tek rijetke, Sanader je u više navrata jedva suspregao netrpeljivost koju osjeća prema guverneru HNB-a, a u SDP-u se plaše da bi podrškom njegovim zahtjevima, izgubili podršku nekoliko stotina tisuća državnih službenika. Kao da su zaboravili da je više hrabrosti pokazao čak i Ivica Račan, koji je kao premijer pune dvije godine stopirao rast plaća koje se isplaćuju iz državnog proračuna. Umjesto potpunog angažiranja na ovim pitanjima, SDP-ovci se bave Bleiburgom i vesele kada ih hvale Andrija Hebrang i Anto Đapić.

Samo, onda nitko nema pravo protestirati zbog revijalizacije ovdašnjih medija. Kada su svi na plažama ili Stradunu, u novinama je ipak ljepše gledati fotografiju Severine i Simone Gotovac nego Sanadera sa šiltericom ili Milanovića dok se šeće po istarskim selima.