RADE ŠERBEDŽIJA u ulozi jednodimenzionalnog grčkog arheologaDvojica malih židovskih Poljaka godine II. svjetskog rata proveli su odvojeni od obitelji i lutajući poharanom domovinom, a to iskustvo navodno ih je zauvijek obilježilo traumom te, opet navodno, polučilo odlučujući utjecaj na njihovo stvaralaštvo. Riječ je naravno o Jerzyju Kosinskom i Romanu Polanskom, kojima se “pervertiranost” njihovih umjetničkih svjetova tolerirala, za razliku od onih “perverznjaka” koji nisu mogli pronaći istovrsno holokaustno opravdanje za svoju “prljavu maštu i pokvarene strasti”. I dok se Polanski, nakon niza “poremećenih” filmova, temom holokausta pozabavio tek u poznim godinama u “Pijanistu”, Kosinski je već u debitantskom romanu, kultnoj i zloglasnoj “Obojenoj ptici”, s lakonskom distanciranošću isporučio svjetskim ratom omogućeni violentno-seksualni teret na kojem bi mu pozavidio i sam markiz de Sade.

Kad se otkrilo da je identitetskim manipulacijama opsjednuti pisac izmislio najveći dio navodnog vlastitog strahotnog dječjeg iskustva, njegovi branitelji pozvali su se na moćan argument alegorije o holokaustu koja je “istini bliža od same istine”, a ne primjerice na pravo svakog autora na razmahivanje tzv. umjetničke mašte, pa koliko god ta mašta perverzna bila. A i Polanski i Kosinski najveće su traume ipak doživjeli godinama nakon rata i sasvim izvan obzora holokausta - Kosinskom, koji u holokaustu nije izgubio nikog bliskog, voljena je (prva) supruga preminula od tumora na mozgu, dok je Polanski, koji je u holokaustu ostao bez majke, voljenu (drugu) suprugu, glumicu Sharon Tate, zajedno s njihovim nerođenim djetetom izgubio nakon krvave orgije Mansonove bande usred Kalifornije i pokreta djece cvijeća, na partyju na kojem je i Kosinski trebao biti prisutan, ali se na njemu igrom slučaja nije pojavio. Da tragična ironija bude veća, likvidacije plinom u koncentracijskim logorima kao središnji čin holokausta doimaju se civiliziranima, a koliko god bilo blasfemično reći, čak i humanima (logorašima nije govoreno što ih čeka, mislili su da idu na tuširanje) u odnosu na izravnu i silovitu brutalnost koju su primijenili Mansonovi sljedbenici prema Sharon Tate i njenim prijateljima (manijakalno premlaćivanje i probadanje bodežima uz izričitu poruku Tate da milost neće dobiti i da se spremi na smrt koja je uslijedila sa 16 uboda nožem). Uglavnom, kad je pojedinačna sudbina u pitanju, za one koji su ga proživjeli (i preživjeli) holokaust ne mora biti zločin nad zločinima i trauma nad traumama, ali u smislu društvenih priznanja i društvenog pozicioniranja umjetnika on itekako zna biti najzahvalnija tema (činjenica da je Polanski jedinog Oscara dobio za “Pijanista” iako je prije toga snimio pregršt dojmljivijih filmova dostatno svjedoči o tome). Tematiziranje holokausta svakako nije štetilo ni Anne Michaels, koja je sredinom 90-ih, kad je objavila roman “Fugitive Pieces”, bila najprestižnija suvremena kanadska pjesnikinja, ali tek joj je dotični roman o kanadskom Židovu koji je kao dječak preživio holokaust u rodnoj Poljskoj donio pravu međunarodnu afirmaciju, a desetak godina kasnije i filmsku adaptaciju.

Dakle, fiktivni je dječak preživio pogrom Židova u Poljskoj baš poput Kosinskog i Polanskog, ali za razliku od njih, nije imao osobito uzbudljiv život u 60-ima i 70-ima, desetljećima u kojima se odvija veći dio radnje filmske verzije, u nas prevedene kao “Uspomene jednog bjegunca”. Dječaka je naime, skrivenog u šumi pošto su mu njemački vojnici odveli roditelje i sestru, pronašao grčki arheolog i prokrijumčario iz Poljske u svoju postojbinu, gdje se također susreo s terorom njemačkonacističke sile, a onda su se obojica iselila u Kanadu, gdje je dječak odrastao u muškarca opterećenog sjenama prošlosti, što pokušava književno izraziti.

Za razliku od Kosinskog i Polanskog koji su se raširenih ruku i pluća bacili u (anglofoni) svijet i život, a onda iskusili i najveće osobne tragedije, Jakob, kako je ime glavnog lika, od novog je (anglofonog) svijeta i života ostao u znatnoj mjeri izoliran, te stoga nije imao prilike okusiti nove traume, ostajući presudno vezan za individualnu i kolektivnu nesreću (svoje obitelji i svog naroda) iz prošlosti. Prvi su mu susjedi i ljudi s kojima najviše komunicira u svojim ranim srednjim godinama, nakon što je umro njegov grčki staratelj, također Židovi iz srednje ili istočne Europe, a erotična i vitalna djevojka neŽidovka koja mu je osvježila život i s njim se vjenčala ubrzo postaje remetilački faktor, nesposobna shvatiti njegovu opsjednutost prošlosnim stradanjima i nemogućnost uživanja u sadašnjom životu, naposljetku i u njoj samoj, tako željnoj i podatnoj. Da bi sve došlo na svoje mjesto, s mladićem iz susjedske obitelji junak ostvaruje odnos srodan onom koji je imao s grčkim arheologom (s tom razlikom da je odnos Židov - neŽidov zamijenjen odnosom Židov - Židov): jedan u drugom pronalaze spas. Jer, kao što je nekad arheolog Athos spasio Jakoba od stradanja, ali je povratno, kako kasnije saznajemo, i Jakob spasio Athosa, tako sada Jakob, iako i sam traumatiziran, spašava mladog susjeda od trauma prošlosti koje mu nameće vlastiti otac, ali i mladić spašava Jakoba upoznavši ga sa senzualnom i razumijevanja punom mladom ženom koja će mu postati nova supruga. Uostalom, kako razumijevanja ne bi bila puna kad je, za razliku od prve supruge, i sama Židovka? I tako, neŽidovi (staratelj, prva supruga) iz priče su ispali, da bi se uspostavio uzoran židovski sklad koji donosi sretan kraj.

Ovu “svežidovsku” priču, čiji se optimističan zaključak, kažu oni koji su čitali roman, razlikuje od završne intonacije predloška, scenaristički je i redateljski potpisao ambiciozni, ali ne previše daroviti kanadski sineast Jeremy Podeswa, koji je slijedio osnovnu ideju romana, raspršivši film na niz isprepletenih komadića različite vremenske i prostorne pripadnosti od kojih se trebala sastaviti cjelina protagonistova života i mentalno-osjećajnog stanja. Na žalost, dobivena cjelina prazna je i plošna, s poprilično nezanimljivim središnjim likom i nešto plastičnijim, ali nedostatno iskorištenim pobočnim karakterima. Dramaturško-motivacijski problemi najočitiji su u posve neelaboriranoj Jakobovoj zaokupljenosti u ratu nestalom i nikad pronađenom sestrom pijanisticom, a dojam ne popravljaju ni stereotipni redateljski postupci poput “poetičnog” praćenja radnje glasom u offu i tzv. razgledničkog poetiziranja mediteranskog pejzaža praćenog mistifikacijskim grčkim melosom, kao ni česta greška casting direktora i režisera - posvemašnje fizičko nepodudaranje junaka u djetinjem i odraslom razdoblju (lijepog kao slika Robbieja Kaya kao malog Jakoba nasljeđuje ćoškoliki Stephen Dillane na kojem nema ni traga fascinantnim očima Jakoba dječaka). U bolje strane filma idu ugođajna interijerna fotografija i sugestivna rekonstrukcija razdoblja kasnih 60-ih i 70-ih, kao i erotski prizori s odličnom Rosamund Pike kao prvom Jakobovom suprugom. Rade Šerbedžija kao Athos od svih je pobočnih likova dobio najviše prostora, ali u jednodimenzionalnoj ulozi humanog arheologa, koja mu nije pružala mogućnost građenja odnosa s likom dječaka kakvu je u relativno sličnoj situaciji imao Zdenek Sverák u “Kolji” svog sina Jana, mogao je pokazati tek kompetentu glumačku rutinu.

Uglavnom, kad je o holokaustu i njegovim (desetljećima kasnije) duševnim posljedicama riječ, prije valja preporučiti film francuskog veterana Claudea Millera “Tajna”, temeljen na autobiografskom romanu Philippea Gimberta, u kojem se, također kroz prepletanje fragmenata raznih razina prošlosti i sadašnjosti, pokazuje užas stradanja Židova kroz osobnu perspektivu, ali se, što ovaj film čini daleko zanimljivijim, dubinski i presudni uzrok stradanja konkretne obitelji otkriva u individualnom erotskom nagnuću židovstvu neprilagođena junaka, koji je zaljubivši se u fascinantu krasoticu do sloma doveo dražesnu suprugu i omogućio obiteljsku tragediju u politički nesklonom im vremenu. Cécile de France (“Pjevač šlagera”) i Ludivine Sagnier (“8 žena”, “Bazen”), apartno lijepe kao što francuske glumice već znaju biti, velik su bonus ovog solidnog ostvarenja.