Objavljeno u Nacionalu br. 667, 2008-08-25

Autor: Dean Šoša

Video

Hongkonški E.T.

'CJ7 - MALI ZELENI' Stephena Chowa u mnogočemu je superiorniji njegovim prethodnim filmovima 'Kung fu frka' i 'Kung fu nogomet'

DJEČJI ŽANR koji zapadna kritika prezireDJEČJI ŽANR koji zapadna kritika prezireHongkonški glumac i redatelj Stephen Chow najavio je proboj na zapad maštovitom akcijskom komedijom “Kung fu nogomet”, a nakon golemog uspjeha sulude “Kung fu frke” postao je velika međunarodna zvijezda. Suprotno brojnim očekivanjima da će se preseliti iz Hong Konga u Ameriku, Chow je sljedeći projekt - obiteljsko-dječju fantaziju “CJ7 - mali zeleni” - realizirao u Aziji. Sve one kojima je možda čudno da Chow nakon globalnog uspjeha “Kung fu frke” nije požurio u Hollywood, stopama goleme većine njegovih dalekoistočnih prethodnika, valja samo podsjetiti kakva se ekonomska čuda događaju u Kini. Tolika da neće biti neobično ako za koju godinu hollywoodski hitmakeri počnu odlaziti trbuhom za kruhom u Kinu.

Osim velikom zaradom, “Kung fu frka” mogla se pohvaliti mnoštvom odličnih kritika, pa je razumljivo da su mnogi očekivali puno od novog Chowova filma. “CJ7 - mali zeleni” je odlično prošao na azijskim kinoblagajnama, ali je podbacio u Americi. Većina zapadne kritike nije krila razočaranje pričom i stilom, a neki čak i dječjim žanrom za koji se Chow odlučio. Kao da su djeca manje važna tema od aliena ili gangstera, da spomenemo samo protagoniste nekih od kudikamo cjenjenijih žanrova poput SF-a i krimića. Šteta, jer u mnogočemu “CJ7” je superiorniji “Kung fu frci”, o “Kung fu nogometu” da i ne govorimo. Hvaljena zbog anarhoidnog pristupa priči i likovima i apsurdnog, “vizualnog humora”, na dalekom tragu Bustera Keatona i malo bližem Jackieja Chana, “Kung fu frka” nije bila bez mana, od kojih je najveća neumjerenost, zbog koje se na kraju čini kako su spomenute ocjene više plod kritičarskog učitavanja raznih željenih značenja negoli samoga filma. Ni “CJ7” nije bez mana, narativne i dramaturške prirode, no one su zanemarive pokraj njegovih brojnih vrlina. I što je najzanimljivije, javljaju se u filmskim segmentima kojima Chow u prethodnim djelima uglavnom nije pridavao pretjeranu pažnju - idejnoj razini priče i njezinu socijalnom podtekstu.

“CJ7” počinje kao tmurna socijalna drama. Chow glumi oca glavnoga junaka, pomoćnoga građevinskog radnika i samohranog oca koji živi u teškom siromaštvu, no sinu nastoji osigurati šansu za obrazovanje kakvu sam nije imao. Sin Dicky (Jiao Xu) stoga jede otpatke i nosi odjeću koju otac noću pronalazi na smetištu, no pohađa luksuznu školu koju svome djetetu ne može priuštiti niti očev šef. Tematika je ozbiljna, no bilo bi pogrešno pretpostaviti da je Chow odjednom postao smrtno ozbiljni realist. Sve zanimljiviji hongkonški autor nastavlja graditi likove i svjetove hiperbolama, pa su tako siromašni ljudi čvrstih moralnih vrlina, a bogati okrutni i pokvareni, poput Dickyjevih školskih kolega i čistunskog profesora kojem se maleni siromah gadi. Iznimka je jedna učiteljica koja mu želi pomoći. Ipak, onkraj svih pretjerivanja i fantastičnog zapleta s očevim pronalaskom lutke izvanzemaljskog podrijetla, koja Chowu omogućuje proširenje priče fantastikom i CGI efektima, nalazi se pravo bogatstvo subverzija i socijalnih komentara te intrigantna varijacija jedne od najstarijih umjetničkih tema - odnosa oca i sina. Publika koja je zavoljela Chowa u “Kung fu nogometu” i “Kung fu zbrci” vjerojatno će doživjeti potonje kao usputnu stanicu do CGI prizora dječakovih natprirodnih sportskih mogućnosti i drugih bizarnosti koje priređuje, kako su mnogi odmah primijetili, “hongkonški E.T.”. Ipak, “CJ7” je ponajprije emotivna priča o odnosu oca i sina na čijoj su pozadini ocrtani neodoljivi krokiji kineske industrijalizacije, socijalnih nejednakosti i gubitka tradicionalnih vrijednosti pred konzumerizmom.

Prizor u kojem Chow istuče sina u dućanu, ne mogavši više slušati njegovo zanovijetanje da mu kupi igračku robota, za koju nema novca, ili onaj kada brižna učiteljica pokušava objasniti nesretnom dječaku tragediju koja se dogodila na gradilištu, spadaju među najpotresnije i najiskrenije koje smo vidjeli u suvremenim filmovima o djeci. U tim trenucima, Chow je iznenađujuće ozbiljan i zreo autor. Njegova urođena anarhoidnost zaustavlja se pak u diverzijama koje nemaju veze s fabulom, poput redateljeve odluke da glavnoga junaka - dječaka, glumi djevojčica. Nažalost, dječji je film kao žanr toliko “out” da za “CJ7” nisu imali razumijevanja niti brojni iskreni fanovi Stephena Chowa. Šteta, jer suvremeni i kvalitetni dječji filmovi poput “CJ7”, “Male Akeelah” ili “Mosta za Terabithiju” dolaze nam iznimno rijetko, a i kad dođu, malo ih tko primijeti.

Vezane vijesti

Video: Deset najgledanijih videa na YouTubeu

Video: Deset najgledanijih videa na YouTubeu

YouTube je izdao listu Top 10 najjgledanijih video uradaka na kojoj prvo mjesto drži Rebecca Black i njezin video spot za pjesmu 'Friday'. Razne… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika