Odavno već neka inicijativa nije izazvala tolike reakcije, poput najave kako će Zoran Milanović u rujnu posjetiti Bleiburg. Odjeci su – s izuzetkom komentara u Jutarnjem listu – uglavnom kritički, počevši od lijevo orijentiranih komentatora, pa sve do, prvi i posljednji puta suglasnih, Stipe Mesića i predstavnika tzv. Počasnog bleiburškog voda. I s lijeva i s desna, upućen je koloplet kritika, i još je samo nedostajala optužba na račun Milanovića i koautora ove zamisli, Slavka i Ive Goldsteina da su NDH-nostalgičari.

Po starom i lošem hrvatskom medijskom običaju, čitava stvar je postavljena na glavu. Premda niti u primisli ove inicijative nema govora o izražavanju sućuti prema stradalim ustaškim zločincima, a kamoli promjene odnosa ovdašnje ljevice u odnosu na Nezavisnu Državu Hrvatsku, kritike se svode upravo na ovu iščašenu dimenziju. U najkraćem, podsjeća se da su na Bleiburgu i Križnim putevima smaknuti i istinski ratni zločinci, i to bi, sudeći po ovoj logici, trebalo pokazati razliku između ovih stratišta i Jasenovca. „U Jasenovcu su sve žrtve bile nevine, a na Bleiburgu nisu“, tako je otprilike rekao i Stipe Mesić, kada su ga pitali što misli o ovoj inicijativi.

Ovo razmišljanje je povijesno netočno, i što je još gore, vrlo upitno s moralnog gledišta. Povijesna je činjenica da su na kraju Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, pobjednici bez suđenja, a uglavnom i bez iole opravdanih razloga, poubijali desetke tisuća ljudi. Bilo je tu ustaša, domobrana, četnika, belogardejaca, ali i bezbroj civila koji su bježali gonjeni strahom od komunističke opasnosti. Njihove sudbine pokazuju kako je taj strah bio opravdan.

Vrhunsko svjedočanstvo poslijeratnog terora predstavljaju „Autobiografski zapisi“ Stanka Lasića, koji je kao 17-godišnji ilegalac iz Karlovca, natjeran u kolonu za Bleiburg, i samo je slučajnost htjela da ne bude strijeljan, poput nekolicine njegovih suputnika. Lasić je imao sreću, za razliku od tisuća i hiljada njemu sličnih koji su pretvoreni u bezimene žrtve.

Naravno da poslije 1990. radikalna desnica Bleiburg koristi za promociju svojih ciljeva, a pritom se broj žrtava besramno uvećava. U ovu priču uvukli su se i neki relevantni političari, a nažalost, i velik dio Katoličke crkve. Ono što bi trebalo biti dostojno obilježavanje zločina i počast žrtvama, nerijetko je ličilo na ustašijadu i opijelo za najmračnijim dijelom hrvatske povijesti, a to je bila NDH.

Ali sve to ne može izbristai zločine partizanskih pobjednika nad svojim poraženim protivnicima i neistomišljenicima. SDP možda vuče korijene iz nekadašnjeg Saveza komunista, ali suštinski, oni su predstavnici Nove hrvatske ljevice. Takva ljevica, preciznije lijevi centar, nema nikakvu obvezu prema prošlosti, a ponajmanje onima koji su u ime lijevih ideala, počinili ili opravdavali politiku zločina. Odlazak delegacije predvođene Zoranom Milanovićem na Bleiburg, treba promatrati isključivo iz tog kuta, a ne kao ljevičarsku misu za Rafaela Bobana. Bleiburg nije lokacija gdje SDP želi skupljati desničarske glasove, nego mjesto na kojoj socijaldemokrati pokazuju da imaju savjest.