ULOGA ZA SVA VREMENA Mia Oremović na zagrebačkom Gornjem gradu, gdje je snimljen film 'Tko pjeva zlo ne misli' u kojem je glumila Minu”Gluma je život, a ostalo je čekanje’, rekao je Al Pacino, a meni je kao i njemu, još uvijek sam nadahnuta za glumu, ali čekam. U svojoj sam karijeri imala različite uloge i drago mi je da sam ih toliko promijenila. Glumila sam svašta - od madame u bordelu u ‘Našem malom mistu’ do male bedače u ‘Tko pjeva zlo ne misli’”, prisjetila se jedna od najpoznatijih hrvatskih filmskih i kazališnih glumica Mia Oremović nekih od uloga u svojoj 66 godina dugoj karijeri.

Na svoj 90. rođendan ljetos je na na Motovun film festivalu dobila nagradu naziva “50 godina”. Debitirala je kao filmska glumica 1952. u filmu Vatroslava Mimice “U oluji”, gdje je igrala udovicu Rozu. Prije 50 godina, 1958., glumila je u filmu ”H8”, koji mnogi smatraju jednim od najboljih hrvatskih filmova. Režirao ga je Nikola Tanhofer, a radnja se odvija u autobusu. Od početka se zna da će film završiti udesom autobusa, ali ne zna se koji će od putnika stradati. Za tu ulogu Mia Oremović je nagrađena Zlatnom arenom na filmskom festivalu u Puli. Za najbolju mušku ulogu tada je Zlatnu arenu dobio glumac, redatelj i političar Antun Vrdoljak. Za njega kaže da je bio izvrstan glumac, ali ne i jednako dobar kolega i prijatelj. Desetak godina kasnije nagrađena je ponovno Zlatnom arenom na filmskom festivalu u Puli, za rolu u filmu Kreše Golika ”Imam dvije mame i dva tate”.

Njezina najpopularnija uloga bila je također u Golikovu filmu ”Tko pjeva zlo ne misli” iz 1970., koji je Društvo hrvatskih filmskih kritičara proglasilo najboljim hrvatskim filmom svih vremena. Radnja se događa 1935. godine, a prati Šafraneke, tipičnu zagrebačku malograđansku obitelj. U tom je filmu glumila tetu Minu, sredovječnu, pohlepnu usidjelicu te dokazala svoj komičarski talent. Imala je uloge i u gledanim televizijskim serijama poput ”Našeg malog mista”, ”Kapelskih kresova” i ”Smogovaca”. Svoju je posljednju filmsku rolu odglumila prije dvije godine u filmu Matije Klukovića ”Ajde dan…prođi…” koji je osvojio nagradu za najbolji hrvatski film na Zagreb film festivalu.
Mia Oremović glumiti je počela u kazalištu kao statist u operama i baletima zagrebačkog HNK, a od 1945. i kao član glumačkog ansambla. Prije prvih ozbiljnih uloga, od kojih je mogla zarađivati za život, radila je razne poslove pa je bila i model na revijama Žuži Jelinek. Rođena je u Požegi, a kao sedmogodišnjakinja se s roditeljima preselila u Zagreb gdje je završila Školu primijenjene umjetnosti i Školu dramske umjetnosti kod kazališnog redatelja Branka Gavelle. Mia Oremović spremno je pozirala Nacionalovu fotografu na zagrebačkom Gornjem gradu gdje se prije tridesetak godina snimao film “Tko pjeva zlo ne misli”. Tijekom fotografiranja pored nje je prošlo nekoliko djevojaka koje su komentirale: ”Gledajte, ona glumica iz ‘Tko pjeva zlo ne misli’”.

NACIONAL: Kako se osjećate kada vas i danas ljudi na ulici prepoznaju kao tetu Minu i kako se prisjećate vremena kada ste snimali taj film?
- Nikada mi nije bilo previše stalo do popularnosti. Kad te svugdje prepoznaju, moraš paziti kako se ponašaš, a ja sam još uvijek djetinjasta i želim se igrati. Ipak, voljela sam sve svoje uloge. Kada sam pročitala scenarij za taj film, dopao mi se jer je bio o tako običnim ljudskim stvarima. Mina je bila tako simpatičan lik, bila je bedača, ali nije bila glupa, prava simpatična mala Zagrepčanka. Da bih ju mogla dobro odglumiti izmislila sam joj zvanje i druge karakteristike. Mina je bila modistica, u stvari pomoćnica milostive modistice. Njezin posao je bio da toj milostivi stavlja ukrase na haljine. Dobivala je malu plaću i radi toga je morala malo češće jesti kod svoje sestre. Šparala je pa je na banci imala lijepu svotu novca na koju je kasnije pao gospon Fulir. Bila je mala lukavica, ali gospon Fulir joj se jako dopao, potpuno se zaljubila. Zato su i jesu na kraju završili kao bračni par. "Tko pjeva zlo ne misli" bio je u svakom pogledu autorski film Kreše Golika, ali on je uvijek rado prihvaćao sugestije glumaca. Zato je taj je film bio tako savršen spoj dobrog scenarija s izvrsnim režiserom i glumcima. Bili smo skladna mala ekipa, sretni što možemo raditi upravo to što radimo. Ali bila su to drugačija vremena, drugačije se snimalo i glumilo.

Naprimjer, u jednom od prvih filmova u kojem sam imala rolu dobili smo zabranu od nadležnih organa da se poljubim u usta s glavnim glumcem. To se moralo izbaciti iz scenarija. Onda smo se dosjetili da bi me on mogao poljubiti u vrat. Bila sam naslonjena na stijenu, on mi je polako prišao i poljubio me lagano u vrat. To je ispalo još seksepilnije i efektnije nego da su nam dopustili taj poljubac u usta.

MIA OREMOVIĆ kada je imala 17 godinaNACIONAL: Bili ste jedna od omiljenih glumica Kreše Golika. Kako ste se upoznali?
- Za naše upoznavanje zaslužan je Pero Kvrgić. Kada su tek počele igrati ”Stilske vježbe” dobila sam od režisera Tomislava Radića ulogu u toj predstavi. Nakon premijere imali smo sjajne kritike, predstava je bila odlično primljena. U novinama je pisalo kako smo odlični glumci, nastupali smo na sve strane, bili u Beogradu, puno smo gostovali, odigrali 80 predstava. Onda mi je Pero rekao da ne želi više igrati ”Stilske vježbe” do iduće jeseni, a bio je tek Božić. Nije mi bilo jasno što se događa. Do toga ljeta smo mogli još puno igrati. Pitala sam čak je li bolestan, a onda sam uvidjela da tu nešto ne štima. Rekla sam mu: ”Ti mora da si dobio neku rolu na filmu ili neku drugu ulogu pa se pripremaš i zato ti se ne da igrati predstava.” Rekao mi je da to nije razlog, ali nisam mogla saznati što je stvarni razlog njegova odustajanja. Upravo u to vrijeme došao mi je Čarli Bahun koji je bio asistent kod Kreše Golika i rekao da Krešo ima ulogu za mene. Zbog osjećaja odgovornosti bilo mi je neugodno pustiti ulogu u ”Stilskim vježbama”, nisam znala što da radim. Vrijeme je prolazilo, nisam nigdje glumila i nakon nekog vremena je ponovo došao do mene Čarli. Rekao mi je da se dođem barem upoznati s Krešom, a ne moram igrati. Upoznali smo se, rekao mi je kakva je to rola, meni se jako dopala i tako je sve počelo.

NACIONAL: Drugi vaš slavni film bio je “H8”. Kako se prisjećate Nikole Tanhofera i snimanja tog filma?
- Kada smo snimali “H8” Tanhofer je bio nevjerojatno pažljiv. Neprestano smo se vozili autobusom od Zagreba do Nove Gradiške i natrag, svakog dana do četiri, pet sati ujutro. Kada bismo završili snimanje neke scene, cijela ekipa je bila prisutna i on bi nas sve glasno pohvalio, viknuo bi ”Kraj, bili ste svi odlični”. Onda bi se onim svojim sitnim koracima uputio prema meni, došao do mene, a onda mi tiho na uho rekao što nije valjalo i što bih trebala dodati ili izbaciti. Na kraju bih si mislila pa uopće nije bilo dobro, ali to je bilo između nas. Bila sam mu zahvalna na svim uputama i na načinu na koji je postupao.

NACIONAL: U filmu ”H8” partner vam je bio Antun Vrdoljak. Nedavno ste u Motovunu izjavili kako ćete mu uvijek biti zahvalni za to što ste glumeći s njim uvidjeli što znači imati pravoga partnera u filmu. Kako ste se vas dvoje uopće upoznali?
- Tončija sam upoznala još kao mladog glumca, prije uloge u filmu ”H8”. Gluma je Tončiju bila jako važna, a ja sam bila zaljubljena u to zvanje. On je bio izvrstan glumac, a ja sam mu zahvalna što je bio dobar partner. Glumeći s njim naučila sam puno o tome što znači imati pravog partnera za glumu. U filmu ”H8” igrao je novinara koji me malo gledao kao muškarac ženu, a malo kao novinar interesantnu osobu. Ja sam glumila finu, zgodnu i simpatičnu damu iz Švicarske koja se dobro udala i došla u Zagreb pa sad gleda u čudu neimaštinu oko sebe. On je igrao zrelog čovjeka, koji ima svoje zvanje i postavlja puno pitanja. To je uloga koja mi je nevjerojatno sjela jer mi je dobro sjeo tekst, a imala sam odličnog partnera. Tonči je tada glumio cijelim svojim bićem, očima, ustima i kožom i to se vidjelo, a odrazilo se i na mene. Zaista sam postala dama iz Švicarske. Nas dvoje u vrijeme snimanja tog filma bili smo prijatelji, šalili smo se između snimanja. Družili se. Kad smo završili sa snimanjem rekla sam mu “Hvala Tonči, sada znam što je partner”.

NACIONAL: Ipak, nikad vas nije pozvao da glumite u nekom od filmova koje je on režirao.
- Ne, nije. Redatelj filma “Vlak u snijegu“ Mate Relja pričao je o meni razne tračeve. Iz ljubomore ili tko zna kojeg razloga. Tonči je čuo te glasine i nikada me nije došao pitati je li to istina. U stvari se jako ljutim na Tončija Vrdoljaka, povrijedio me. Jako sam ga voljela, ali on je jedan veliki magarac. Već se dugo pravi da me ne poznaje, umjesto da je došao k meni i pokušao razgovarati, raščistiti stvari. Tonči o sebi voli govoriti lijepe stvari. U zadnjem članku koji sam pročitala on o sebi govori kako se ne snalazi s ljudima koji nemaju srca i duše. Što to znači - da ja spadam među takve?
Odrastanje uz Orljavu

NACIONAL: Za uloge u filmu ”H8” oboje ste dobili Zlatnu arenu u Puli. Kako se prisjećate toga događaja? Kako je tada izgledao filmski festival u Puli?
- U Puli sam bila nekoliko puta i uvijek mi je bilo drago tamo doći, bilo da sam došla po nagradu ili ne. Uvijek je bilo zanimljivo. Prije nego što sam dobila svoju prvu Zlatnu arenu nisam ni u snu mislila da ću dobiti nagradu. Nisam ju očekivala, niti sam se tome nadala. Bilo je tada puno odličnih glumaca, režisera, scenarista i svi bi se u doba festivala sjatili u Pulu. Te godine, kada sam prvi put dobila nagradu, nije bilo nijedne slobodne sobe u hotelu. Smjestili su me u jednu kupaonicu iz koje su maknuli kadu. Ispričavali su mi se što nemaju sobu, ali meni to uopće nije bilo bitno. Sjećam se, onda je Pula bila prekrasan doživljaj. Tamo se svake godine odvijalo nešto kao fina, tiha, mala tučnjava - šest republika borilo se za nagrade i svaka je htjela nešto osvojiti, barem nagradu za scenarij, statiste, što god, a Zlatna arena bila je svima velika želja. Svaka je država imala svoje filmove. Filmski radnici i direktori filmova motali su se okolo sa svojim organizatorima, glumcima. Izgledali su složno, a iza kulisa su se čupali. Bilo je to slatko za gledati. Sjediš i promatraš kako NEZABORAVNI HUMOR Mia Oremović s Reljom Bašićem u filmu 'Tko pjeva zlo ne misli', proglašenim najboljim hrvatskim filmomnetko nekome šapće nešto u uho, kako ga vuče za kaput. To je bilo dražesno, uživala sam u tome, ali nisam se petljala, dolazila sam kao gošća i promatrala događaje oko sebe.

NACIONAL: Rođeni ste u Požegi, ali ste odrasli u Zagrebu. Kako se prisjećate djetinjstva?
- Ustvari sam odrasla na imanju bake i djeda u blizini divne rijeke Orljave. Imanje je bilo malim puteljkom povezano s rijekom pa bih kao djevojčica izletjela iz kreveta u košuljici i ravno u rijeku na kupanje. Tamo sam naučila čitati i pisati još kao četverogodišnjakinja. Naučio me je jedan dječak Tuna, moj susjed koji je bio dvije godine stariji. On mi je sa šibama od vrbe na podu slagao slova. Kad sam imala sedam godina, 1925. godine, otac je otvorio trgovinu u Zagrebu pa smo mama i ja brzo došle k njemu. Već sam u Slavoniji kao djevojčica saznala sve o životu. Znala sam kako se rađa, kako biva kad netko umre. Sve sam to gledala kao nešto normalno. Taj mali Tuna koji me je učio pisati je umro. Nakon njegove smrti, odrasli, njegovi i moji roditelji, nisu mi dali da uđem u njegovu kuću, tjerali su me kako ne bih gledala žalovanje i sprovod, ali sve sam vidjela. Čekala sam u dvorištu da Tuna dođe, da nastavimo igru, a nekako sam znala da u njemu nema više života i da neće doći. Još u to dječje doba saznala sam o životu i o ljudima. Mogla sam prepoznati tko je dobar, tko zao, kome je svejedno. Voljela sam jako Požegu.

NACIONAL: Vaša majka je htjela da studirate medicinu, ali vi ste se odlučili za umjetnost i otišli od kuće.
- Moja majka je silno htjela da studiram medicinu jer je čeznula za tim da ima doktora u kući. Rekla sam roditeljima da bih željela ići u školu za primijenjenu umjetnost, da se tamo može upisati nakon gimnazije. Nisu bili za to, nije bilo niti govora o tome da pristanu. Kako sam odrastala i sazrijevala shvaćala sam da moram učiniti onako kako želim. Napisala sam im pismo u kojem je pisalo: dragi tata i mama, ja neću studirati ono što je vama po volji, odlazim u školu za primijenjenu umjetnost. Bila sam sama i bez ičega. Sa mnom je u školu išao i kasnije poznati slikar Edo Murtić. Bio je simpatičan, ali dosta šutljiv. Kad god bismo imali pauzu on ne bi pauzirao već bi nešto crtao. Jedini je od svih nas uspio nabaviti kist Marver, tada najbolji postojeći kist. Također, nismo imali bijelu boju, a bez bijele boje ne može se slikati. On je pronašao način kako će ju napraviti - izmrvio je kredu i bjelanjak i dobio boju. Zavoljela sam slikarstvo. Kasnije, kad sam već postajala glumica, nastavila sam crtati. Slikala sam plakate za predstave. Bila sam na granici između slikarice i glumice. Osim primijenjene, završila sam i glumačku školu kod Branka Gavelle. On ju je baš te 1939. osnovao. O tome se malo zna, ali bili su to počeci dramske akademije. Tražio je od vlasti da mu odobre otvaranje akademije, ali nije dobio odobrenje. Onda je došao kod nas koji smo htjeli pohađati glumačku školu, bilo nas je 12-ak i rekao “Deca, ja sam tel da imamo akademiju od četiri godine, međutim nisu mi dali, ali mi ćemo lijepo otvoriti školu, trogodišnju, a radit ćemo sve kao da je to akademija”.

NACIONAL: Od čega ste živjeli?
- I prije nego što sam došla kod Gavelle voljela sam teatar. Stalno sam bila u kazalištu, gledala sam predstave iz tzv. đačkog parketa, tamo se nije moglo sjesti već samo stajati. Upisala sam se kod Gavelle u školu, ali morala sam i zarađivati pa sam statirala u operama ili baletu. Tako se dobro sjećam čovjeka koji se brinuo o statistima. Bio je to Boris Okuljnjikov, Rus. Imao je ružno lice, ali meni je bio jako lijep. Imao je nešto iskreno dobro u sebi. Došao bi do mene i rekao: ” Ja imam ža tebe jedan velika rola”. A trebalo je da malo trčim po sceni i onda stanem na lijevoj strani. Dakle, to je bila ta velika rola. No, mene su i te male uloge činile sretnom. Statirala sam i u ”Gospođi ministarki” u kojoj je glumila Bela Krleža. Nastupila sam u samo jednoj sceni, donijela sam pismo i kada bi gospođa ministarka počela vikati “Glupačo jedna, kakvo je to pismo”, ja bih odgovorila “pa morti je od vlade”. Meni je ta rečenica značila jako puno. Za te male uloge dobivala sam nešto malo novaca za koje smo ja i kolegica Dina Dožić u jednoj lijepoj kući u blizini Hrvatskog narodnog kazališta unajmile sobu. U toj smo sobi imale samo dva ležaja i ništa više. Ona je bila jako ozbiljna i oko kreveta je imala gomilu knjiga, a ja sam oko svoga imala nekakve igračke, cvijeće, grančice, svašta. Pitala me jednom “Pa želiš li ti postati glumica ili ne”. Ja sam joj odgovorila “Pa želim, ovo je gluma, igra”.. i igrala sam se cijeli život.

MIA OREMOVIĆ sa Zoranom Tadićem i Fabijanom ŠovagovićemNACIONAL: Tada ste imali oko dvadeset godina i negdje u to vrijeme ste se i udali. U braku ste biti trideset godina. Kakav je bio vaš brak?
- Moj brak je bio takav da o njemu ne želim reći ni riječi. Moje zvanje bilo je moja ljubav.

NACIONAL: Posljednju ulogu u filmu igrali ste 2006. godine. Kako provodite vrijeme u posljednje dvije godine, što radite?
- Idem na sastanke s prijateljima, na razna predavanja, izložbe. Volim često ponovo prolistati sjajnu knjigu "Povrat u nepovrat". Sastanem se ponekad i s kolegama, onima koji su mi dragi, ali i s onima manje dragima.

NACIONAL: Biste li ponovno glumili, koga biste još voljeli glumiti?
- Glumila bih madame u bordelu, kao onu u ”Našem malom mistu”. Htjela bih ulogu neke dame, primjerenu meni, ali takvih uloga više uopće nema. Nema scenarija za glumice poput mene. Svi pišu scenarije za dvadesetogodišnjakinje, a ja imam 21 godinu.