Objavljeno u Nacionalu br. 668, 2008-09-02

Autor: Ivo Pukanić

Komentar tjedna

Prestanite ismijavati Mireka Tuđmana

Sjedim prošloga petka u svom uredu i proučavam spravu za pravljenje balona od sapunice koju mi je poslao jedan poslovni partner, znajući da obožavam raznorazne gadgete i igračke. Odlazim na balkon, namačem plastični ring u sapunicu napravljenu od posebne mješavine i pokušavam napraviti što veći i čvršći balon. Bolji od onoga koji je desetak minuta prije uspio napraviti i s moga balkona odaslati u nebo kolega Šimatović, najveći živući ekspert za autiće, vlakiće, kositrene vojnike i sve vezano uz dječje igre.

Na moju veliku žalost, što veći balon napravim, to brže pukne. Mašem po balkonu, izmišljam posebne pokrete ne bih li u pravom trenutku odvojio balon od ringa... i ništa. Balon od sapunice mi odmah puca. U trenutku moje najveće dešperacije, dolazi mi jedan frend, vrlo blizak vrhu HDZ-a. Njemu odmah uvaljujem ring sa sapunicom u ruke, gledajući hoće li njemu uspjeti napraviti balon. Niti njemu ne uspijeva. Pažljivo buljeći u svaki pokret dok radi balone, ne bih li otkrio u njegovoj vještini ono što meni nedostaje, usput doznajem i najnovije vijesti iz same središnjice stranke na Trgu hrvatskih velikana, popularnije rečeno “kod džamije”.

Priča mi kako je kandidatura Miroslava Tuđmana, oko pola sata prije dojavljena vrhu HDZ-a, izazvala salve smijeha u središnjici vladajuće stranke. “Pa što će nam Miro Tuđman? Što da radimo s njime? Sam ga je pokojni otac smatrao potpuno nesposobnim za bilo kakvo bavljenje politikom, a mi da ga sada uzmemo i podržimo kao predsjedničkog kandidata? Netko je tu zaista lud!” Tako sam, praveći balone na svome balkonu, saznao sudbinu Tuđmanove predsjedničke kandidature mnogo prije nego su to saznali i shvatili što se događa sam Miro Tuđman i ekipa “luzera” koja stoji iza njega. Bilo mi je jasno da moj posjetitelj prenosi mišljenje “velikoga vođe”, a da će u idućih 48 sati biti i javno obznanjen stav HDZ-a.

Tako se i dogodilo. U roku od dva dana HDZ je ismijao Tuđmanovu kandidaturu i od predlagača napravio karikature. Ako je društvo koje je predložilo Tuđmana juniora kao predsjedničkoga kandidata bilo što drugo očekivalo, onda imaju ozbiljnih problema s prosuđivanjem stvarnosti. Ako je tome tako, onda to više nije njihov politički, nego medicinski problem. Njima je očito vrijeme stalo u prošlosti, čak davno prije smrti Franje Tuđmana. Ili su mislili da je dovoljno zvati se Tuđman, pa da će to izazvati u narodu osjećaj nostalgije i žal za prošlim vremenima, no tada su se grdno prevarili.

Zar nisu vidjeli da ova Hrvatska nema više nikakve veze s onom od prije deset godina i da je proces detuđmanizacije definitivno završen? Pokojnog Franju svaki normalan građanin ove države poštuje zbog onoga pozitivnog što je napravio početkom 90-ih, no isto tako ga osuđuje zbog onoga u što se sve izrodilo od sredine 90-ih na ovamo.

Za tim vremenima strahovlade, od kojih mnogima zastane knedla u grlu (među njima sam i ja, koji sam imao najdeblji dosje u arhivima Tuđmanove tajne policije - više od 2000 stranica), nitko neće žaliti, osim one šačice koja se dobro okoristila bliskim vezama s “obitelji”. Hrvatska ide svojim putem i nikakvi balasti prošlosti joj ne trebaju, balasti koji bi je podsjećali na sve ono ružno što nam se dogodilo na kraju prošloga stoljeća. A pojava Mire Tuđmana upravo podsjeća na to. Možda je Miro Tuđman rođen za politiku i zapravo postaje žrtva svoga oca, no čisto sumnjam u to. Pokojni Franjo je dobro procjenjivao ljude, pa tako i svoju djecu. Jedina osoba kojoj je bilo sve dopušteno bila je Nevenka Seka Tuđman, kojoj njen otac nije mogao reći “ne”.

Franju potpuno razumijem jer jednu razmaženku imam i sam kod kuće. Prema sinovima je bio vrlo kritičan, i mislio je o njihovim sposobnostima sve najgore. Stjepana Štefa, mlađega sina, nije uzimao za ozbiljno. U njemu je gledao nestašnoga bon vivana koji mu radi probleme svojim nezrelim ponašanjem i avanturama, kao i neuspješnim poslovnim izletima, koje je sve radio dobro iskorištavajući svoje prezime. Čak ni u takvim okolnostima ništa mu nije uspijevalo. S Mirekom je bila drukčija situacija. Za razliku od Štefa, Mirek je bio intelektualac koji je bio u neprestanoj borbi sa samim sobom ne bi li se dokazao pred ocem, također uštogljenim i konzervativnim intelektualcem.

No za razliku od sina, tata je imao mnogo veće horizonte, ili da kažem jasnije - tata je bio mnogo veći frajer od sina. Sin to nije htio prihvatiti i svaku priliku je pokušavao iskoristiti da pokaže autoritativnome tati kako je njegov dostojni nasljednik. U tim nastojanjima mu je najviše pomagala mama Ankica, koja je kao vrlo lukava i pronicljiva Zagorka ocijenila situaciju točnom, no htjela ju je nekako ispraviti. Ipak joj je Mirek prvorođeni sin i, naravno, ljubimac. Kao ilustracija odnosa govori jedna mala sličica s Brijuna. Pokojni predsjednik i njegova dva najbliža pajdaša, Šušak i Rizvanbegović, išli su igrati tenis, no nedostajao im je Orešar, koji je zbog poslovnih obaveza morao otići s Brijuna. Mirek je gledal sa strane tatine muke zbog nedostatka četvrtoga za “dubl”. Kako se nije usudio sam reći tati da bi on zamijenio Orešara, to je umjesto njega učinila mama Ankica.

S mrzovoljnim izrazom lica Franjo je prihvatio sugestiju Ankice koja je tako htjela oca približiti sinu. Nakon tri - četiri Mirekove nespretno ispucane lopte pod oblake, Franjo je bacio reket i rekao da je tenis gotov. Sina je pokunjenog ostavio na terenu i otišao s pajdašima “udarati” remi. Kao što je mislio o njemu u tenisu, tako je Franjo o sinu mislio i u politici. Na osnovi čega, osim fizičkog izgleda i prezimena, su Aralica i društvo usnulih desničara mislili progurati tenisača Mireka za predsjedničkoga kandidata, zaista mi nije jasno.

No jasno mi je jedno - mislili su od toga napraviti veliki balon koji će visoko poletjeti, no on se raspuknuo, baš kao i moji pokušaji da napravim veći balon od sapunice od onog koji je napravio Šimatović na mojem balkonu. Priča s obitelji Tuđman je zauvijek završena u ovoj zemlji, i svatko tko ih želi oživiti tim ljudima radi nesreću. Pustite ih neka mirno žive sa svojim uspomenama i prošlosti te ih prestanite sramotiti pokušavajući ih iskoristiti za vlastite političke probitke i poene.

Prosuđivanje stvarnosti

Predlagači predsjedničke kandidature Miroslava Tuđmana ili žive u prošlosti, ili su mislili da je dovoljno zvati se Tuđman, pa da će to u narodu izazvati val nostalgije za prošlim vremenima.

Vezane vijesti

Krug se zatvara - komentar iz travnja 2008.

Krug se zatvara - komentar iz travnja 2008.

"Ono što ubojica nije uspio učiniti metkom 9. travnja u 23.51, to tvoji kolege sada pokušavaju ispraviti svojim pisanjem. Većina njih natječe… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika