Rachlin, snimljen u noćnom Dubrovniku, već osam godina u 13 dana u gradu organizira koncerte vrhunskih glazbenika za ljubitelje klasične glazbeOvih je dana u Dubrovniku u tijeku osmi po redu festival komorne glazbe Julian Rachlin and Friends, proslavljenog mladog violinista koji u Dubrovnik već godinama dovodi glazbene pa i hollywoodske zvijezde. Violončelist Miša Majski, pijanist Itamar Golan, violinistica Janine Jansen te mnogi drugi umjetnici svjetskoga glasa na čelu s 33-godišnjim Rachlinom svake godine na 13 dana od Dubrovnika naprave meku za ljubitelje klasične glazbe, koji tamo mogu čuti inače prebukirane glazbenike koji su tijekom godine češće na aerodromima nego u svojim zemljama. Tako već dvije godine u sklopu tog festivala nastupa londonska Kraljevska filharmonija, za što su ulaznice već davno rasprodane, a za ovu godinu najavljen je bio dolazak i dviju velikih zvijezda - argentinske pijanistice Marthe Argerich i američkog baritona Thomasa Hampsona - koji su izostali iz zdravstvenih razloga. No Rachlinov je festival originalan iz više razloga: osim zvučnih imena i povijesnog ambijenta dubrovačkih crkvi, palača i trgova gdje se održava, Rachlin je želio svoj festival izdvojiti od drugih i povezivanjem glazbe i filma. Tako je čest gost njegova festivala jedan od najpopularnijih Jamesa Bondova Roger Moore, a uz njega ove godine u Dubrovnik stiže i američki glumac John Malkovich.

Moore će uz Mozartovu glazbu koju će izvoditi Rachlin i njegovi gosti čitati intimna Mozartova pisma, a Malkovich će nastupiti kao recitator u neobičnom projektu španjoskog skladatelja Alberta Iglesiasa poznatog po skladanju za filmove Pedra Almodóvara. Rachlin je ove godine ugostio još jedno slavno ime - poljskog skladatelja Krzysztofa Pendereckog čije skladbe su na programu festivala, a koji je uz Mstislava Rostropoviča, Zubina Mehtu, Riccarda Mutija i Yehudija Menuhina samo jedno od brojnih imena vrhunske svjetske glazbe s kojima je Rachlin dosad surađivao.

Rachlin na festival poziva prijatelje poput pijanista Itamara Golana, čelista Mische Maiskog te bivše djevojke Janine JansenNACIONAL: Festival Rachlin and Friends je prvi put održan 2001. Kako je i na čiju inicijativu pokrenut?
- U Dubrovnik sam prvi put došao 2000. kako bih s Itamarom Golanom održao koncert u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara. Tako magično mjesto još nikad dotad nisam bio vidio i isti sam se tren zaljubio u grad. Tadašnji direktor Igara Mišo Mihočević ponudio mi je mogućnost da se u Dubrovniku, u sklopu Igara, tjedan dana održava festival koji bih ja vodio. Znao je da sviram s čudesnim glazbenicima s kojima sam i u posebnim prijateljskim odnosima, a Dubrovnik je tada još bio prilično izoliran i bilo je teško u njega dovesti takva imena. Koncerti su bili održavani u Rektorovoj palači dvije godine, ali onda je to puklo. Od 2003. je festival samostalan i počinje nakon Igara.

NACIONAL: Imali ste 25 godina kad ste utemeljili vlastiti festival. Što je za vas to tada značilo?
- Bila je to čast, svakako. No glavna ideja je bila naći mjesto na koje možeš pozvati prijatelje, s njima svirati, razglabati o novim projektima, ali i gdje se s njima možeš i privatno družiti - a Dubrovnik je, mislim, najljepše moguće mjesto za to. Doduše malo nam vremena ostane za druženje - održimo 10 različitih koncerata u 13 dana i svaki dan radimo po osam sati - ali svi to radimo sa zadovoljstvom jer je svaki umjetnik moj dragi prijatelj.

ROGER MOORE (sasvim desno) jedan je od redovitih gostiju Rachlinova festivalaNACIONAL: Je li riječ o prijateljstvima proizišlima iz profesionalne suradnje ili obratno?
- Naravno da smo povezani glazbom, ali kad se za sviranja s nekim dogodi dobra kemija, to rezultira prijateljstvom. To mi se, recimo, dogodilo s maestrom Pendereckim: prvo sam na koncertu izvodio njegovo djelo, nakon čega smo počeli blisko surađivati te na kraju postali prijatelji. Isto je bilo i s Itamarom. Poznavali smo se, znao sam da je izniman pijanist i odlazio sam na njegove koncerte kao i on na moje i u jednom smo trenutku pomislili da probamo svirati skupa. Od tada je prošlo 12 godina što s njim nastupam po cijelom svijetu i postao je jedna od najvažnijih osoba u mom životu. S Mišom je bilo jednako: njegov sam obožavatelj oduvijek, kao dijete sam odlazio na njegove koncerte - čelo je inače moj najdraži instrument. Nisam ga poznavao, ali je moj otac znao njegova brata pa je postojala nekakva poveznica. Kasnije sam bio pozvan da sviram s njim na turneji po Njemačkoj i od prve smo sjajno funkcionirali, i s njim se dogodila sjajna kemija. Počeo sam ga posjećivati u njegovoj kući u Bruxellesu i negdje od 2003. smo vrlo bliski prijatelji. Janine sam upoznao 2001. u Norveškoj na jednom glazbenom festivalu. Zaljubili smo se i bili skupa pet godina, a zadnje dvije smo sjajni prijatelji. Kornista Radovana Vlatkovića upoznao sam kad i Pendereckog - na probama za praizvedbu Pendereckova djela “Sekstet” i od onda sviram s njim.

NACIONAL: Znači li to da su vam i Moore i Malkovich prijatelji ili ste do njih došli drukčijim putem?
- Rogera Moorea sam upoznao na prikupljanju sredstava za Izraelsku filharmoniju na Azurnoj obali. Ja sam svirao, a on je bio u publici. Za večere nakon koncerta smo razgovarali, objasnio sam mu da imam festival u Dubrovniku te da mi je oduvijek bila želja spojiti glazbenike i glumce. Rekao je da mora prvo razgovarati sa suprugom Christinom, koja je taman imala rođendan 6. rujna kada je festival te godine, 2003., počinjao. Pristao je, ali pod uvjetom da napravim neko iznenađenje za Christinu. Zamolio sam prijatelja da napiše kompoziciju za tu prigodu, bile su to varijacije na temu pjesme Happy Birthday u mnogo različitih stilova, i na kraju koncerta smo je izveli. Njih dvoje su se također zaljubili u Dubrovnik, mlade umjetnike i divnu atmosferu, tako da su nastavili dolaziti. Osim toga, vole klasičnu glazbu, vole biti okruženi mladima i općenito su vrlo mladi duhom. Lani Roger nije mogao doći, ali smo projekt osmislili tako da bude prisutan preko videozida. S Malkovichem je bilo drukčije - njega sam upoznao u meni stranom miljeu, na snimanju filma “Napoleon” u kojem sam glumio Paganinija. U filmu su glumili i John Malkovich, Gerard Depardieu, Isabella Rossellini. U filmu je Paganini svirao Napoleonu i Rusima, a u publici su sjedili svi ti sjajni glumci. Tako sam nazvao Malkovicha, rekao mu za festival i za ideju da spojim glazbenike i glumce te pitao ima li kakvog interesa da sudjeluje u tome. On je vrlo zanimljiva osoba, veliki filmski i kazališni redatelj, poznat po tome da voli raditi neobične projekte, zbog čega je i pristao. Bit će narator u projektu Alberta Iglesiasa, u apstraktnoj kompoziciji u kojoj je njegov tekst zapravo opis patenta, izuma Bubnjar u rotirajućoj kutiji. Nadrealno je, potpuno apstraktno. To je djelo već bilo izvedeno, ali Malkovich tekst nikad nije govorio na pozornici, uživo, nego ga je snimio u studiju. On i Iglesias su također prijatelji, Iglesias je napisao i glazbu za jedan film koji je Malkovich režirao. Iglesias također dolazi u Dubrovnik, a sam će i svirati synthesizer na izvedbi svoje skladbe.

BIVŠI TENISAČ Thomas Muster na festival je došao 2006. godineNACIONAL: Iako interes za njega neprestano raste, u jednom ste trenutku najavili gašenje festivala. Što se dogodilo?
- Svake godine imam ogromnih problema s proračunom i svaki put je upitno hoćemo li moći pokriti sve troškove. Ove godine je bilo jasno da neće biti dovoljno novca i razmišljao sam o tome da otkažem festival. Iz nekog razloga smo izgubili i potporu Gorana Štroka koji nas je dosad podržavao, tako da smo morali platiti i sve hotele. No onda je premijer Sanader odlučio u ime Vlade dati podršku u iznosu od 100.000 eura i spasio festival. Osim premijeru, jako sam zahvalan i dubrovačkoj gradonačelnici Dubravki Šuici, koja svake godine daje veliku podršku festivalu. Mnogi ljudi ovamo dolaze besplatno, a ostali za simboličnu naknadu u odnosu na njihovu regularnu cijenu. Zato je bilo jako neugodno ne moći platiti čak ni to. Ove godine smo se izvukli, ali ne mogu nastaviti raditi festival pod ovim uvjetima. Nadam se da ću, osim s gradonačelnicom, imati priliku porazgovarati i s premijerom te osigurati određeni iznos novca barem za iduće tri godine - program i goste uostalom i organiziramo gotovo toliko unaprijed. Valja imati na umu da je tristotinjak tisuća eura vrlo mala cijena za ovakav festival koji inače vrijedi milijun i pol eura. Toliko bi stajao bez dobre volje svih tih ljudi, a ja imam ponude od mnogo zemalja da festival radim kod njih. U Dubrovnik dovodim samo prvoklasne umjetnike i ovaj grad ne može očekivati da će dobivati darove svake godine. U prvo vrijeme je to bilo u redu, ali pokazao sam razinu na kojoj radimo i sad više nisu dovoljne samo lijepe geste nego je potreban novac. Ulaznice za te koncerte u svijetu stoje nekoliko stotina eura, a ovdje su nekoliko stotina kuna - i ja želim da to tako ostane. Nije mi cilj zarađivati na ulaznicama, niti želim da to bude festival samo za bogate i slavne. Želim raditi festival za ljude, želim da ovakve glazbenike mogu čuti oni koji si to inače ne bi mogli priuštiti - i zato mi treba veća potpora.

NACIONAL: Na glasu ste kao glazbenik koji održava više od 120 koncerata godišnje i koji je u stanju odsvirati 10 različitih koncerata u 14 dana. Što vas motivira za takav tempo?
- Upravo to radimo u Dubrovniku, što je ludo - u tako malo dana odsvirati toliko različitih koncerata. Ima dana kad se radi bez prestanka, jer mi nismo uhodani orkestar koji je te skladbe već puno puta svirao zajedno - sve uvježbavamo ovdje. No to je istovremeno i veliki izazov i sviđa mi se, isto kao i neprestane turneje. Proputujem godišnje svih pet kontinenata i na turneji sam 280 dana. Jedan vikend sam u Los Angelesu, drugi u Australiji, treći u Japanu. Poznat sam po tome što sviram na aerodromima - često su to jedini slobodni sati između koncerata i nema mi druge nego iskoristiti ih za vježbu. Istina, to je težak život, ali kome je lak? Imam sreće što mogu živjeti od nečega što mi je strast. To zahtijeva mnogo rada, jer ako želiš biti dobar u ovom poslu u kojem je konkurencija ogromna, moraš neprestano raditi, putovati i svirati s glazbenicima iz cijelog svijeta.

NACIONAL: Tako živite od svoje 13. godine, kad ste pobijedili na Eurovizijskom natjecanju u Amsterdamu. To je bio presudan događaj u vašoj karijeri?
- Bio je to nastup u jednoj od najljepših dvorana svijeta Concertgebouw u Amsterdamu, u sklopu Eurovizijskog natjecanja na kojem sam proglašen mladim glazbenikom godine. Imao sam tada 13 godina i to je natjecanje još bilo jako važno u klasičnoj glazbi i uživo su ga na TV-u pratili milijuni ljudi. Nakon toga je sve krenulo: počeli su me zvati razni menadžeri, a vrhunac je bio kad me pozvao maestro Lorin Maazel da nastupim na Berlinskom festivalu s francuskim Nacionalnim orkestrom te da odem na turneju po Europi i Japanu s Pittsburškim simfonijskim orkestrom. Uskoro sam postao najmlađi solist koji je svirao s Bečkom filharmonijom, jednim od najboljih orkestara na svijetu, a debitirao sam pod dirigentskom palicom Riccarda Mutija. Od tada neprestano nastupam diljem svijeta i malo se toga promijenilo.

GRADONAČELNICA Dubrovnika Dubravka Šuica s Rachlinom i čelistom Mišom MajskimNACIONAL: Svirate od malih nogu, majka vam je pijanistica, otac čelist. Je li se očekivalo od vas da se bavite glazbom?
- Odmalena sam okružen glazbom. Nisu me nikad prisiljavali da sviram, ali sam to sâm želio. Zapravo sam htio postati čelist kao otac, no baka i djed su mi darovali violinu kad sam imao dvije i pol godine i otad se od nje nisam maknuo. Doduše u posljednjih nekoliko godina sviram i violu, jer je ona po pristupu najbliži instrument čelu. Čelo je, pak, sasvim drukčiji instrument od violine.
NACIONAL: Rođeni ste u prijestolnici Litve Vilniusu, a odrasli ste u Beču. Osjećate li se kao Litvanac ili kao Austrijanac?
- Litva je tada bila dio SSSR-a i moji su roditelji od tamo emigrirali u Beč još 1978. Imao sam tada tri godine. Roditelji nisu željeli da im dijete odraste u antisemitskom i komunističkom režimu, posebno moja majka. Njezin je san bio živjeti na zapadu. Beč je, uz Rim, tada bio tranzitni grad prema zemljama koje su u ‘70-ima primale Židove poput Izraela, SAD-a, Kanade i Australije. No moji roditelji željeli su ostati baš u Beču, jer je to grad glazbe. Imali smo sreće i majka je našla posao kao profesorica klavira, dobila je radnu dozvolu i tako smo mogli ostati. S Litvom sam povezan preko glazbe i u kontaktu sam s mnogim orkestrima s kojima često radim. U Vilnius idem barem jednom godišnje, a tamo imam i ujnu i ujaka. Međutim, ne osjećam se ni kao Litvanac, niti kao Austrijanac. Naravno, kad je riječ o nekom sportu, navijam za Austriju, ali zbog slavenskih korijena, židovskog porijekla, života u Austriji i neprestanih putovanja, osjećam se prije kao kozmopolit. Glazba je moja religija, a svijet dom.

NACIONAL: Svirate na više od 250 godina staroj violini Guarneri del Gesú, jednoj od najskupljih na svijetu. Kada ste je dobili i koliko je nezgodno neprestano putovati s tolikom vrijednosti u ruci?
- Tu mi je violinu dala na korištenje Austrijska nacionalna banka i ona je osigurana. Nosim je u posebnom termos-koferu koji održava određenu temperaturu i vlagu. Dobio sam je 1990., kad sam imao 15 godina. Tada nisam ni bio svjestan što sam dobio, tek mi je kasnije sinulo kolika je to povlastica.

NACIONAL: Jesu li vas smatrali čudom od djeteta?
- Ljudi su to govorili, novinari su tako pisali, ali ja se nikako ne smatram čudom od djeteta - Mozart je bio čudo od djeteta, ja sam samo imao sreću što imam nešto talenta i što sam imao priliku toliko raditi.

Julian Rachlin - BiografijaRođen 1974. u Vilniusu, u Litvi
1978. emigrirao u Beč
1983. upisao Muzički
konzervatorij u Beču
1984. prvi put javno nastupio
1988. proglašen je Mladim glazbenikom godine na Eurovizijskom natjecanju u Amsterdamu nakog čega postaje najmlađi solist koji je ikad svirao s Bečkom filharmonijom
1987. dobio na korištenje violinu Guarneri del Gesù staru više
od 250 godina
1999. počeo predavati na
Bečkom konzervatoriju
2000. prvi put nastupio u Dubrovniku na Dubrovačkim ljetnim igrama; uz violinu počeo svirati i violu i nastupati s Mstislavom Rostropovičem na premijernoj izvedbi "Seksteta" Krzysztofa Pendereckog
2001. pokrenuo festival
Julian Rachlin and Friends
u Dubrovniku
2005. nastupio u Carnegie Hallu s Newyorškom filharmonijom