Objavljeno u Nacionalu br. 669, 2008-09-08

Autor: Dean Sinovčić

Hrvatski majstor američke ilustracije

Dučakov bijeg iz New Yorka

Danilo Dučak (55), akademski slikar i Poletov fotograf vratio se u Zagreb nakon što je 18 godina živio u New Yorku i tamo postao jedan od vodećih američkih ilustratora knjiga

Danilo DučakDanilo DučakDanilo Dučak (55), zagrebački umjetnički fotograf, ilustrator i dizajner, upravo se vratio iz Rovinja gdje je osvojio prvu nagradu grada na ovogodišnjoj Grisiji. Grisija je izložba na otvorenom na kojoj svakoga kolovoza više od 300 umjetnika izlaže svoje radove, a Dučak je izložio knjižicu malog formata u kojoj je objavio crteže slične najstarijim prikazima Rovinja i pobijedio. Za 55-godišnjeg Dučaka, koji se prije dvije i pol godine vratio u Hrvatsku nakon što je 18 godina proveo u New Yorku, nagrada je bila veliko iznenađenje jer kaže da je knjižicu nacrtao kako bi razbio dosadu. Dučak je počeo kao fotograf, nakon što je 1977. završio Akademiju likovnih umjetnosti. Radio je u tjedniku Polet koji je prvi promovirao jednaku važnost fotografije i teksta, a 80-ih se počeo baviti ilustracijama. Upravo su mu kvalitetne ilustracije donijele poslove u New Yorku, kamo se preselio 1988. Najviše je radio na ilustracijama naslovnica za knjige, napravio ih je više od tisuću, što je bio vrlo unosan posao. Ipak, prije dvije i pol godine vratio se u Zagreb gdje je, osim ++po ilustracijama, poznat i po kulinarskim sposobnostima. Isprva se želio preseliti u Motovun, ali zbog tehničkih problema više je u Zagrebu, a manje u Motovunu, pa smo u Zagrebu razgovarali o njegovoj ilustratorskoj karijeri koju, začudo, ne smatra tako uspješnom kao drugi.

NACIONAL: Zašto ste se vratili iz New Yorka?
- Otišao sam 1988. u New York s 35 godina, što znači da sam previše živio u Hrvatskoj da bih je mogao zaboraviti. Mnogo toga se nakon 11. rujna 2001. promijenilo u Americi, nastala je, na neki način, policijska država, što se meni prije ovdje nije sviđalo. Nije ovdje sada puno bolje nego što je bilo, ali je u Americi puno gore nego što je bilo. Nije mi se sviđalo što vidim naoružanu vojsku na ulicama New Yorka, pod kacigama. Promijenio se i posao, plaća se manje. Kad sam došao u New York, za naslovnicu knjige plaćali su 3-4 tisuće dolara, a kad sam se vraćao u Hrvatsku, 1500. A ja sam uglavnom radio naslovnice knjiga. Pogledao sam što sam radio zadnjih 18 godina i vidio da je sve to komercijalno smeće koje je bilo odlično plaćeno i pružilo mi ugodan život. Naježio sam se kad sam shvatio da nemam ništa što bih mogao pokazati.

Iako je postigao veliki uspjeh u Americi ilustracijama, Danilo Dučak  trdi da je sve to komercijalno smećeIako je postigao veliki uspjeh u Americi ilustracijama, Danilo Dučak trdi da je sve to komercijalno smećeNACIONAL: Što ste htjeli postići u Americi?
- Otišao sam u New York naslijepo, s idejom da tamo nešto zaradim. U Zagrebu su mi ostali žena i dijete, a ja sam otišao u New York sa 700 dolara i smjestio se kod prijatelja. Odmah sam počeo tražiti agenta, nakon dva tjedna sam ga našao i počeo raditi. Kad sam dobio prvi posao i kad sam za posao obavljen za dva dana dobio 9000 dolara, vidio sam da je to ono što želim, da mogu hraniti obitelj i da mogu imati puno slobodnog vremena. Međutim, obuzeo me novac, posao na posao, zbog čega se čovjek umrtvi.

NACIONAL: Koji ste portfolio radova pokazali agentu, što vam je tako brzo omogućilo da dobijete brojne poslove?
- To su bili radovi iz magazina Start i ono što sam radio za sebe. Prvi posao dobio sam tako da sam čuo agenta, kod kojeg sam bio na razgovoru, kako na telefonu govori nekome kako može naći nekoga tko će nacrtati automobil za određeni novac. Shvatio sam da se radi o poslovnoj narudžbi. Otišao sam doma, nacrtao automobil i sutradan mu se vratio s nacrtanim automobilom. Tako sam dobio taj posao, ilustracija za magazin koji je imao nagradnu igru u kojem je prva nagrada bio automobil. To je bilo jednostavno, ali nisam za taj posao dobio 9000 dolara, nego za ambalažu za tampone “Tampax”, a taj posao bio je još jednostavniji.


NACIONAL: U drugoj polovici 80-ih nekoliko je ilustratora otišlo iz Zagreba u Ameriku i uspjelo, poput vas, Mirka Ilića, Igora Kordeja i Milana Trenca. U čemu je bila tajna uspjeha?
- Mi smo bili snalažljiviji od drugih. Čim sam došao u New York, rekli su mi da iza mene stoji njih dvadesetorica koji čekaju moj posao. Znam da sam mnogo poslova dobivao zbog brzine, bio sam jedan od rijetkih koji u jednom danu može napraviti ilustraciju, dok bi drugima za isti posao trebalo tjedan dana. Jesu li oni bili sporiji ili ljeniji, ne znam, ali znam da se nikad nisam slomio od posla, nikad nisam radio duže od osam sati na dan. Bili smo i snalažljiviji zato što smo se morali snalaziti i dok smo radili u Zagrebu. Uvijek smo se nekako, poput mačke, dočekivali na noge, dok su Amerikanci koje sam poznavao bili komotniji. Oni bi bili zahtjevniji i tražili puno više vremena za taj posao. Ipak, ne vjerujem da sam bio bolji od drugih.

NACIONAL: Kako to da ste se usredotočili na ilustriranje ovitaka knjiga. Je li vas agent odveo u tom smjeru ili je to bila vaša želja?
- To je bila stvar agenta. U Americi, ako klijent traži ilustraciju kruške, onda mu agent ne može pokazati crtež jabuke i reći “ovaj odlično crta jabuke, mogao bi nacrtati i krušku”. Ne, klijent želi vidjeti kako netko crta krušku. Dakle, kad vas agent jednom skrene u određenom smjeru, kao mene u ilustracije knjiga, dobivate poslove jedan za drugim. Jedino što nikada nisam radio jesu ljubavni romani, radio sam i znanstvenofantastične knjige, i ratne knjige. To je dolazilo u naletima, pa se jedne godine više objavljuju ratne knjige, druge godine neki drugi žanr.

FOTOGRAFSKI KOLAŽ ateljea u kojem je Danilo Dučak radio za najprestižnije američke tvrtkeFOTOGRAFSKI KOLAŽ ateljea u kojem je Danilo Dučak radio za najprestižnije američke tvrtkeNACIONAL: Jeste li ipak pokušali otići u drugom smjeru, raditi ilustracije za naslovnice uglednih novina te se i tu etablirati?
- Napravio sam jednu grešku, sva sam jaja stavio u jednu košaru. Materijalno-ekonomski mi je to bilo dobro pa sam se uljuljao. Kupio sam kuću s ribnjakom 30 km od New Yorka, živio lagodnim životom i nisam razmišljao o sutrašnjici. Nakon što sam se uljuljao, nisam tražio druge poslove. Radio sam crteže i slike za sebe, ali nikome ih nisam nudio i prodavao. Mislio sam, ako to počnem prodavati, ući ću i u drugi žrvanj, gdje će mi onaj koji me plaća početi postavljati uvjete. S druge sam strane stekao iskustvo koje se ne može bilo gdje steći. Radio sam ja i za velike kompanije u nekim kampanjama, ništa veliko. Radio sam plakate za Pepsi, u Americi još uvijek možete naći ambalaže za sokove i sladolede koje sam radio, kao i za kutije cigareta kojima sam zaboravio ime i koje se ne mogu naći kod nas. Ništa specijalno, ali se još uvijek prodaju.

NACIONAL: Očito je vaš agent bio vama jako zadovoljan.
- Ispunjavao sam zahtjeve klijenata i bio sam brz, što su uvjeti, ali se u tome nije tražila prevelika pamet. Međutim, potkraj boravka u Americi shvatio sam da me agent potkradao, i to na nekoliko načina. Recimo, kod ponovnih izdanja knjiga trebao sam biti plaćen za naslovnicu, ali sam shvatio da me nije obavještavao, kao i kad je moje ilustracije prodavao u inozemstvo. Primjerice, jedan Rus mi je rekao da je otkupio gomilu mojih ilustracija, ali bi želio otkupiti još, a ja nisam imao pojma da ih je otkupio jer nisam dobio nikakav novac. Osim toga, doznao sam da bi neki klijent naručio ilustraciju Danila Dučaka, agent bi dao posao nekom klincu za male pare, a klijentu bi rekao da je to moja ilustracija i masno to naplatio. Prema nekim mojim procjenama izgubio sam najmanje 100 tisuća dolara, a odvjetnik s kojim sam razgovarao tvrdi da sam izgubio kudikamo više. Moj agent je od prije dvije godine u mirovini, mogao bih ga tužiti, ali to bi značilo vucaranje po sudovima i čest boravak u New Yorku, a to mi se ne da. Kad sam se vraćao u Hrvatsku, smatrao sam kako bih mirno mogao živjeti od tantijema, ali sam shvatio da me agent vara. U posljednje vrijeme izdavači se obraćaju direktno meni radi ilustracija za naslovnice, nekako dođu do mene preko interneta i onda mi izravno plaćaju autorska prava.

NAJPRODAVANIJA ilustracija Danila DučkaNAJPRODAVANIJA ilustracija Danila DučkaNACIONAL: Budući da ste prije odlaska u New York radili i kao fotograf u Poletu, i to u vrlo hvaljenoj generaciji za koju se posljednjih godina piše da je promijenila standarde novinske fotografije, kako to da niste razmišljali o fotografskom poslu u Americi?
- Kad sam odlazio, nisam razmišljao ni o čemu konkretno. Mislio sam raditi ilustracije, radio sam air-brush. Nisam previše razmišljao jer nisam vjerovao da ću ostati 18 godina. Da mi je netko to rekao, ne bih ni otišao. Ne možete predvidjeti da će vam se jedna kći roditi u Americi, a ona koja je rođena u Zagrebu da će se amerikanizirati toliko da se više ne želi vratiti u Zagreb. Nakon godinu dana u New Yorku, kad sam se ustalio u poslu, supruga i kći doselile su se k meni. Što se tiče fotografije, ja sam došao u Ameriku sa 700 dolara i jednim Nikonom, svaki turist je imao više fotoaparata i više novca od mene. Zato nisam ni pomišljao na fotografiju. Poslije sam radio s nekim fotografima u New Yorku i
vidio kakve fotostudije imaju, to je za nas iz Hrvatske prije 15 godina bilo nezamislivo. Nisam imao šanse među fotografima. Da sam pokušao kao fotograf, ne bih doveo obitelj u New York sljedećih pet godina. Želio sam da što prije dođu, a za to sam što prije trebao novac. Kad sam došao u New York, mislio sam da ću biti nekakav umjetnik, ali sam vidio da to nije tako. Moja prva ilustracija bila je objavljena u New York Timesu, ali bila je plaćena 350 dolara. A prvi posao, ilustraciju automobila, platili su mi 3000 dolara. Da sam svakog dana objavljivao ilustraciju u New York Timesu, što je bilo nemoguće jer sam tek došao, ne bih mogao normalno živjeti. Magazini plaćaju puno manje i od izdavača knjiga i od reklamnih agencija. Radio sam ilustraciju gusara Captain Morgan, zaštitno lice istoimena ruma, i dobio honorar te još toliko kako bi oni od mene otkupili sva prava za tu ilustraciju.

NACIONAL: Kćeri vam žive Americi?
- Da, Marta ima 24 godine i radi u Albanyju, u uredu jednog političara. Želi se vratiti u New York i magistrirati politologiju. Pretpostavljam da bi htjela raditi za Ujedinjene nacije jer znam da nije pokvarena kao političari. Druga kći, Dora, ima 16 godina, rođena je u Americi i pohađa srednju školu. Nakon što sam se razveo od supruge, prodali smo kuću u kojoj smo živjeli, a kćerima sam ostavio nešto da imaju za egzistenciju.

DANILO DUČAK stvara i nekomercijalne radoveDANILO DUČAK stvara i nekomercijalne radoveNACIONAL: Kako doživljavate situaciju u hrvatskim medijima, u kojima ilustracije nisu više bitne kao što su bile?
- Naslovnice knjiga koje sam radio imaju pravila koja se moraju poštivati. Usporedo sam radio drukčiji tip ilustracija, za sebe, nešto u stilu New Yorkera. Govorio sam agentu da su klasične ilustracije na naslovnicama knjiga već svima dosadile, jer ih na kompjuteru svatko može raditi. Sada je najjeftnije kupiti fotografiju sa zaliha za pet dolara, staviti na vrh naslov i to je naslovna stranica. Zašto da plaćaju nekome 1500 ili 4000 dolara? Donosio sam mu drukčije ilustracije, rukom napravljene, više autorske i crtački kvalitetne. Danas svi rade na kompjuterima i sve je manje dobrih crtača. Agent mi je govorio da ga to ne zanima. No tada se počelo događati da New York Times na naslovnicu stavi takav tip ilustracije. To se počelo pojavljivati i u Hrvatskoj, a sve zbog kompjuterskih ilustracija koje su postale mehaničke. Zato i imam više posla nego prije dvije godine. Ovdje sam zadovoljniji jer radim ono što mi je tamo bilo teško prodati. Svjesno sam se, jer volim kuhati, povezao s prehranom. Sve više surađujem s Gastro akademijom u Kaptol centru, radio sam serijal crteža za Anu Ugarković i tako dalje. Naravno, i u kompjuterskoj ilustraciji se pojavljuju nove stvari, ali sve rjeđe i rjeđe. Zato mi se čini da se ponovno počinje cijeniti nešto što ja ne bih nazvao “starom školom”. Sve češće vidim u američkom metrou da klinci imaju blok za skiciranje i crtaju. Ne kažem da je potrebno znati crtati kako bi se napravila ilustracija, ali sigurno nije štetno.

NACIONAL: Je li se vaša ljubav prema kuhanju pojavila nedavno ili je to nešto trajnije?
- Mislim da sve to počinje od mame. Ako smo zadržali dobar okus onoga što nam je mama kuhala u djetinjstvu, onda i poslije znamo ocijeniti što je dobro. Ako se kod kuće kuhalo svaki dan, onda ćemo i mi nastaviti kuhati, svjesno ili nesvjesno. Ja sam uvijek kuhao, a u inozemstvu sam puno toga naučio. Posljednjih nekoliko godina u New Yorku, kako je bilo manje posla, a i ja sam gotovo padao u depresiju zbog Amerike koja se urušavala, dosta sam vremena provodio pred televizorom. Gledao sam kanal koji se zove Food Channel i koji 24 sata prikazuje emisije o hrani i kuhanju. A tu se da puno naučiti.

Svestrani umjetnikDanilo Dučak svestrani je umjetnik, ali je u Americi osjećao sputanost strogim pravilima biznisa u kojem se traži što uža specijalizacija. Ipak nije prestao razvijati svoju maštu te se nada da će sada imati više vremena za kreativnost.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika