Zoran FerićPočetkom rujna jedna od najčešćih tema u novinama je i početak škole. Raspravlja se o podjeli udžbenika, ponašanju djece u prometu, opterećenosti nastavnim satima, troškovima, seksualnom odgoju, navlačenju prezervativa na školske modele penisa i uglavnom o svemu onome što mališane i tinejdžere ove zemlje prati na njihovu mukotrpnom putu prema spoznaji. Ove godine pak, početak školske godine opteretio je i jedan nepotreban skandal. Naime, u četvrtak smo u Jutarnjem listu, pod bombastičnim naslovom „Odvojili dječake od djevojčica na nastavi“, mogli pročitati da će ove godine u dvije zagrebačke osnovne škole, OŠ dr. Ivana Merza i Augusta Harambašića, djevojčice i dječaci odvojeno pratiti nastavu iz tjelesnog, zemljopisa, matematike i biologije. Na prvi pogled to stvarno izgleda kao prizivanje nekih davno prošlih vremena kad su dječaci i djevojčice pohađali školu odvojeno, a na zajedničkim plesovima, koji su trajali od pet do sedam popodne i gdje se točio samo lipov čaj, strogo su ih nadgledali roditelji. Oni su, uostalom, imali i glavnu riječ kod biranja bračnoga partnera kad su te djevojčice i dječaci iz odvojenih škola stasali za stupanje u brak.

Moram priznati da sam se lecnuo vidjevši taj naslov, već prilično uplašen količinom konzervativnosti s kojom se susrećemo na svakom koraku. Pomislio sam: „Isuse, pa ne vraćamo se valjda opet na odvajanje djevojčica i dječaka u osnovnim školama, i hoće li se ta praksa, poput opasne zarazne bolesti, proširiti i na srednje škole? Hoćemo li uskoro djecu upisivati u I. žensku i XIII. mušku gimnaziju?“ S tim konzervativcima se nikad ne zna, svakakve pizdarije mogu im pasti na pamet u pokušaju da se zaštiti ćudoređe. Ako imamo lijevi i desni pravopis, ako imamo hrvatskije i manje hrvatske oblike riječi, ako su određene glasovne promjene antihrvatske, ako imamo konzervativni i liberalni prijedlog za zdravstveni i spolni odgoj, zašto nekome ne bi palo na pamet da polagano, mic po mic, afirmira u državnim školama i jedan krajnje konzervativni obrazovni i odgojni standard?

Međutim, pročitavši taj tekst i prateći kasnije članke o tom problemu, koji je dobio mjesto prvorazrednog školskog skandala, odahnuo sam vidjevši de se ne radi ni o kakvoj konzervativnoj ili ne znam kakvoj subverziji, nego u najmanju ruku o puhanju na hladno, ili, slikovitije rečeno, o pozivanju vatrogasnog kamiona da bi se ugasio požar u pepeljari. U čitav je slučaj, naime, uključena i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik, koja je izjavila da se u ovom slučaju radi o čistoj diskriminaciji. Rekla je: „Čula sam da djeca imaju odvojeno nastavu tjelesnog i to mi se iz nekih razloga čini opravdanim. No, odvojiti učenike i na nastavi ostalih predmeta čista je segregacija.“ Ravnatelj Osnovne škole dr. Ivana Merza objasnio je da u pozadini spornoga odvajanja djevojčica od dječaka ne leže nikakvi nazadnjački argumenti, nego jednostavno organizacija nastave. Djevojčice i dječaci imaju odvojeno tjelesni odgoj i da bi se racionalno koristili i prostor i ljudi nastava je organizirana tako da, dok su djevojčice na tjelesnom, dječaci, umjesto da landraju po školi imaju, recimo matematiku. Budući da poznajem prilike po školama i da znam s kakvim se problemima susreću ravnatelji, satničari i nastavnici, ne čini mi se da su u spomenutim školama učinili nekakav težak zločin.

Sociologinja Petra Hoblaj rekla je da biološka različitost i 90 minuta nastave tjelesnog nisu nikakav argument za to da djeca pohađaju odvojeno nastavu iz više predmeta i da je u doba razvoja i puberteta najvažnija njihova interakcija. U protivnom dogodit će se da djeca suprotni spol upoznaju tek s 15 godina, točnije da u 1. razredu srednje škole dožive kulturološki šok i spoznaju da muškarci nisu s Marsa a žene s Venere. Apsolutno pretjerana reakcija jer samo bi kreten mogao pomisliti da će njihova interakcija doći u pitanje ako na jednom predmetu budu odvojeni. Za interakciju imaju još 13 drugih predmeta i školski hodnik, a interakcija se, kao što znamo, može događati na školskom dvorištu, na ulici, na putu do škole, u kinu itd. Interakcija se, uostalom, događa i čim sjednu za kompjutor. U čitav slučaj uključila se i Helena Štimac-Radin, predstojnica vladina Ureda za ravnopravnost spolova. Istaknula je kako Hrvatsku na ravnopravnost spolova obavezuju i preporuke Vijeća Europe. Lino Veljak, pak, predsjednik Foruma za slobodu odgoja, rekao je da takve podjele nisu u skladu s tradicijama hrvatskog školstva.

Iz svih ovih reakcija stručnih ljudi s važnih mjesta vidljivo je, naime, da ne znaju kako u praksi izgleda i funkcionira hrvatsko školstvo. Pravobranitelji, sociolozi, predstojnici vladinih ureda ili predsjednici foruma iz svojih fotelja komentiraju i teškom artiljerijom pucaju po ravnateljima koji svoj posao pokušavaju obavljati u kronično otežanim uvjetima. Ono što se naziva segregacijom i za što se priziva Ustav i Vijeće Europe zapravo je samo organizacijska nužnost. To je praktičnost na koju su svakodnevno prisiljeni ljudi koji rade u našim školama. Oni najčešće razmišljaju kako što kvalitetnije i praktičnije organizirati nastavu, a nije im ni na kraj pameti misliti o segregaciji i Vijeću Europe. To čine oni koji su puno bolje plaćeni od njih. I na kraju, valjalo bi možda upozoriti gospodina Veljaka koji govori o tradiciji da je najmarkantnija tradicija hrvatskoga školstva permanentno siromaštvo i nedostatak prostora.