Lice bez kompromisa-Nakon slavnih 80-ih, Rourke se 90-ih počeo baviti boksom, uništio je lice operacijama i doživio bankrot, da bi početkom ovog stoljeća ponovo počeo glumiti u dobrim filmovimaZahvaljujući odličnoj glumi Mickeya Rourkea (51) film “Hrvač” (The Wrestler) koji je režirao Darren Aronofsky osvojio je Zlatnog lava na upravo završenom filmskom festivalu u Veneciji. Radi se o malom filmu, snimljenom za samo šest milijuna dolara, koji govori o veteranu hrvanja i nekadašnjoj zvijezdi Randyju “The Ram” Robinsonu, koji je protratio sve što je imao. Živi u jadnoj prikolici, nema novaca, nema obitelj, kćer nije vidio godinama, a novac zarađuje povremenim hrvačkim nastupima, iako mu to liječnik, nakon pretrpljenog srčanog udara, zabranjuje. Zaljubljuje se u lokalnu striptizetu (Marisa Tomei) koja mu pomaže obnoviti vezu s kćeri (Evan Rachel Wood).

Nije teško primijetiti zašto se Rourke sjajno snašao u ulozi propalog hrvača, jer ova priča ima mnogo dodirnih točaka s njegovom glumačkom karijerom i privatnim životom. U osamdesetim godinama, s ulogama u filmovima kao što su “Godina zmaja“, “Devet i pol tjedana“, “Anđeosko srce” i “Barska mušica“, bio je popularan kao danas Brad Pitt i Colin Farell zajedno. Početkom devedesetih bira nekoliko pogrešnih filmova koji su propali, poput remakea filma “Sati očaja” te “Harley Davidson i Marlboro Man“. Njegov temperament više nitko nije mogao obuzdavati, brak s Care Otis bio je svakodnevno u tabloidima, a nijedan poznati redatelj nije želio raditi s njim. Kako je kao tinejdžer bio talentirani boksač, posvetio se profesionalnom boksu, do 1995. nanizao 12 pobjeda, ali je dobio podosta batina tako da je svoje nekad lijepo lice pokušao vratiti plastičnim operacijama, ali te su ga operacije unakazile. Na preporuku liječnika prestao je boksati, više nije imao novaca, razveo se 1998. godine, morao je prodati sve što je imao kako bi preživio, da bi se početkom ovog stoljeća počeo vraćati ozbiljnijim ulogama. Novi Rourke dobio je uloge u filmovina kao što su “Sin City“, “Domino“ i “Hrvač“, ponovno radi s vrhunskim holivudskim redateljima, a nakon nagrade u Veneciji mediji su se raspisali kako ta uloga zaslužuje nominaciju za Oscara.

NACIONAL: Film “Hrvač” čini se polubiografskim, vi ste imali 38 godina kada vam je liječnik rekao da zbog zdravljaDARREN ARONOFSKY, redatelj filma 'Hrvač', primio je nagradu za najbolji film u Veneciji zajedno s Mickeyem Rourkeom morate prekinuti s boksom, kao što u ovom filmu liječnik kaže Randyju “The Ram“ Robinsonu da mora prestati s hrvanjem.
- Imao sam 39, a ne 38 godina kada mi je liječnik rekao da prestanem s boksom, ali ja sam lagao i govorio da imam 38 godina. Sjećam se kada mi je rekao “Mickey, gotovo je”, a ja sam rekao “još samo tri borbe”. “Ne“, bio je njegov odgovor. “Još samo dvije“, molio sam ga, ali odgovor je bio isti, nisam prošao medicinski test. Srce mi je bilo slomljeno, ali sam kasnije shvatio da sam imao 12 pobjeda zaredom i da sam s 39 godina postigao ono što mnogi nisu i ne mogu. Bio sam na pragu četrdesete i nisam mogao očekivati da ću nastaviti pobjeđivati momke od 20 godina. Ipak, boks i hrvanje su vrlo različiti. Ja sam se počeo baviti boksom kada sam imao devet godina, tada sam počeo s treninzima, a posljednju borbu imao sam s 39 godina. Nikada nisam respektirao hrvanje, mislio sam da je to zabava, zezancija. Međutim, kada sam se počeo pripremati za snimanje filma “Hrvač“, kada sam počeo

---

trenirati hrvanje, nisam znao što to znači kada te hrvač težak 140 kilograma podigne i baci na pod. Jebote, pa to boli, i to osjećate u svakoj kosti na svom tijelu. Tada sam shvatio da hrvanje nije zezancija. A redatelj Darren Aronofsky mi je tada rekao “ponovimo to još jednom“. Rekao sam mu “jebi se, ne mogu se pomaknuti“. U dva mjeseca snimanja filma morao sam tri puta ići na magnetsku rezonancu, bolio me svaki dio tijela, i tako sam počeo cijeniti hrvanje. To je sport koji je koreografiran poput plesa, morate biti u izvrsnoj formi, a osim toga znate da ćete se ozlijediti. Kada ste u ringu, publika vrišti, podiže vam se adrenalin, dajete sve od sebe i postajete nesmotreni. Dajete još više kako biste zadovoljili publiku i namjerno radite stvari zbog kojih znate da ćete na kraju platiti visoku cijenu. Zato profesionalni hrvači u kasnim tridesetima ili ranim četrdesetim godinama jedva hodaju. Ozlijeđene su im kralježnice, noge, kada sam se pripremao za ulogu shvatio sam da svi oni hodaju kao da im je jebenih 200 godina.

Filmski otac i kći-Evan Rachel Wood u filmu 'Hrvač' glumi Rourkeovu kćer, a u javnosti je poznata kao djevojka pjevača Marilyna MansonaNACIONAL: Posebno šokantna scena u filmu je kada se krvavi borite u ringu, kada vas protivnik udara bodljikavom žicom i sličnim stvarima.
- To se zove hardcore hrvanje i to je subkulturna pojava u hrvanju. Postoji takozvana srednja struja hrvanja, WWF, koji ste sigurno gledali na televiziji, ali postoji i ta punk verzija hrvanja kojoj pripadaju fanatični hrvači. Stariji hrvači pristaju i na takve borbe jer u tim godinama nemaju ništa drugo, a ne žele ostarjeti. Ni ja nisam želio ostarjeti kao boksač i zato ovaj film ima univerzalnu priču, ovo se događa u svakom sportu. Sjećam se kada mi je moj boksački trener rekao “Mickey, u karijeri svakog boksača dođe noć u kojoj on ostari”. To se dogodilo Muhamedu Aliju, dogodilo se Mikeu Tysonu, Robertu Duranu, Carlosu Monzonu, pa tako i Mickeyu Rourkeu. Zato je priča iz ovog filma ujedno i tužna priča i to je ono što povezuje lika iz ovog filma sa mnom. Ja sam, kao i on hrvačku, upropastio svoju glumačku karijeru. Moj bijes, moja glupost je za to kriva. On živi u sramu, ne želi raditi neki svakodnevni posao kao prodavač u dućanu, on želi publiku, želi nastupati.

NACIONAL: Je li vam bilo teško glumiti lika koji ima toliko sličnosti s vama i vašom karijerom?
- Bilo mi je jako teško, ali želio sam ljudima pokazati svoju sramotu. Kada sam počeo raditi ovaj film s Darrenom Aronofskym znao sam da će on od mene tražiti da se prisjetim mračnih trenutaka svoga života. Prisjetio sam se svoga brata koji je umro od raka, prisjetio sam se svoga propalog braka, prisjetio sam se i svoga djetinjstva i zato ovaj film izgleda tako stvarno. Znate scenu iz filma kada tijekom posljednje borbe pogledom tražim Marisu Tomei. Nisam gledao u Marisu Tomei, gledao sam u svog brata Joeya koji je umro prije dvije godine. Bio sam uz brata kada je umirao od raka i pitao ga “Gdje ću te ponovno sresti“. Nakon što je umro, kao da sam čuo glas koji je rekao “Svaki puta kada vidiš plavo svjetlo, tvoj brat Joey je s tobom“. Zato sam rekao redatelju neka postavi plavo svjetlo na balkon. No, Marisa Tomei je bila sjajna, kao i Evan Rachel Wood koja glumi moju kćer u filmu. Radio sam s dobrim ljudima i oni su i meni pomogli da budem bolji. Evan Rachel Wood me impresionirala, s druge strane ona se nije bojala mene i zato je rezultat ovako dobar. Scene s njom su me emotivno uništile, zato nisam mogao četiri dana ustati iz kreveta. Pazite, u filmu ja imam kćer koju sam potpuno zanemario, što me podsjetilo na odnos s mojim ocem kojeg sam upoznao tek s 25 ili 26 godina. U nekim trenutcima nisam znao želim li dati sve od sebe za ovaj film, ali sam shvatio da je Aronofsky poseban. On je vrlo pametan, beskompromisan, i uspijeva izvući najbolje od mene. Zato sam rekao da će od mene dobiti sve što želi.

NACIONAL: Koliko vam je to davanje emotivno teško palo?
- Bilo je daleko teže nego što sam očekivao. Kada je snimanje filma završeno, nisam mogao četiri dana ustati iz kreveta.DEVET I POL TJEDANA s Kim Basinger i seksepilnim Rourkeom Histerično sam plakao, hiperventilirao, mislio sam da ću umrijeti, jer snimanje ovog filma emotivno me i tjelesno ubilo. Bio sam sretan kada je snimanje završilo, bio sam tako jebeno sretan. S jedne strane, bio sam sretan jer sam konačno odglumio ulogu u kojoj sam mogao dati sve od sebe, ali dati apsolutno sve od sebe istovremeno je bilo brutalno. To je ujedno najteži i najbolji film u kojem sam ikada glumio. Svrstavam ga odmah uz “Godinu zmaja” iz 1985. godine koji sam radio s Michaelom Ciminom, najtežim i najtalentiranijim redateljem s kojim sam ikada radio. Film “Hrvač“ snimili smo gotovo bez novaca, i ako Darren Aronofsky ikada više dođe s dobrim scenarijem i kaže kako nema novaca, odmah ću prihvatiti ulogu. Izvukao je najbolje od mene, radili smo dnevno između 15 i 17 sati. Naš odnos je bio takav da, kada bih završio neku scenu i mislio kako sam gotov s poslom, on bi mi rekao “Čekaj malo, ponovi scenu”. Odgovarao sam mu “Upravo sam je snimio, dobio si ono što si tražio”, na što bi on rekao “Napravi to još bolje“. Izazivao me, znao je kako da me sjebe.

NACIONAL: Neobično je da ste se sjetili Cimina jer osobno smatram da je “Godina zmaja“ doista jedan od vaših najboljih filmova.
- Aronofsky i Cimino imaju mnogo sličnosti, obojica su jako pametni, obojica provode opsežna istraživanja prije nego što počnu snimati film, obojica su pametniji od mene i znaju kako izvući najbolje od mene. Oni traže savršenstvo od glumca i iz mene su izvukli savršenstvo. I još nešto, u njihovim filmovima glumio sam likove s kojima je publika suosjećala, i to su znali izvući. Nije daleko ni talijanska redateljica Liliana Cavani s kojom sam 1989. godine radio film “Francesco“. Ona je perfekcionist, jako ju volim, za nju bih radio besplatno, ali “Francesco“ je bio ona vrsta filma koju ljudi ne žele gledati, o Svetom Franji Asiškom. Ipak, iskustvo je bilo predivno, Liliana Cavani ima muda do koljena, njezini suradnici su se tresli od straha kada je vikala na njih, sjećam se da je jedan plakao. Ja se s takvima ne mogu mjeriti, pa ja ne znam ni uključiti računalo, a Aronofsky je računalni genije.

SIN CITY bio je veliki povratak Mickeya Rourkea prije tri godineNACIONAL: Koliko ste se, tijekom snimanja filma, uspjeli zaštititi od ozlijeda?
- Sve moje ozljede sa snimanja su stvarne, drugačije i ne može biti. Ogroman frajer vas digne s dvije ruke i baci na pod. Svaki hrvač treba između pet i deset godina kako bi naučio kako pasti. Ja to ne znam, i kada bih padao, to je bilo jebeno bolno. Polako sam počeo učiti osnove i u tri mjeseca morao sam naučiti ono za što drugima treba nekoliko godina. Osim toga, svakodnevno sam išao u teretanu kako bih povećao kilažu i mišićnu masu, jer hrvači su zaista ogromni. Morao sam i jako puno jesti, jeo sam pet puta na dan.

NACIONAL: Često ste govorili kako više cijenite boksače od glumaca. Cijenite li sada hrvače više od boksača?
- To je sasvim drugačiji svijet. Hrvanje je poput showbiznisa pa među hrvačima ima više zajedništva. Oni se međusobno jako dobro znaju pa tako, ako jedan hrvač pritisne drugoga između palca i kažiprsta, time mu daje znak da će krenuti u određeni zamah. To ne možete raditi u boksu, boks je individalni sport. Među hrvačima postoji bratstvo, među boksačima prešutni respekt. Ljudi su govorili “Mickeyu će biti lako snimiti ovaj film, on je bio boksač”. To su dva jebeno različita svijeta. Kao hrvač morate se drugačije pripremati, drugačije trenirati. Za ovaj film sve je bilo pripremljeno do posljednjeg detalja, svaka borba je bila koreografirana. Darren Aronofsky mi je doveo sjajnog hrvača, ne nekoga s macho nastupom jer sam na početku snimanja rekao “Ako me ijedan od ovih hrvača ozlijedi, nokautirat ću ga“. Zato je Aronofsky doveo hrvača koji nema izraženi ego i koji je bio spreman naučiti me tehnici. Nakon tri mjeseca treniranja osjećao sam se kao da sam snimio deset filmova.