SALLY HAWKINS kao vesela Poppy u filmu 'Samo bez brige'Najznačajniji suvremeni britanski filmaš, 65-godišnji Mike Leigh, karijeru je započeo kao dramatičar i kazališni režiser, no ubrzo je shvatio kako je kazališna umjetnost “bliža nestajanju“ od filmske, te da je upravo film njegovo autentično stvaralačko područje (iako od pisanja i režiranja kazališnih komada nije u potpunosti odustao). U britanskim okvirima afirmirao se 70-ih i 80-ih nizom (oporo) realističkih TV-filmova s dozom (apsurdističkog) humora, dramaturški modeliranih po principu ‘kriški života’ i uglavnom smještenih u nižestaleške miljee, da bi međunarodno priznatim autorom postao početkom 90-ih, nakon velikog uspjeha svog četvrtog kino filma “Razgolićeni“, nagrađena u Cannesu za najbolju režiju i najboljeg glumca (David Thewlis).

Sljedeće ostvarenje „Tajne i laži“ polučilo je još veći uspjeh osvojivši Zlatnu palmu i nagradu za najbolju glumicu (Brenda Blethyn) u Cannesu, te nominacije za čak pet Oscara, uključujući one za najbolji film i režiju, što je doista raritet kad je u pitanju europski nezavisni film realističko-naturalističke poetike s neugodnim i neuglednim protagonistima. “Tajne i laži” definitivno su uspostavile Leigha kao jednog od vodećih svjetskih sineasta današnjice, a taj status lakoćom je održavao naslovima poput, za njega netipičnog, biografsko-kostimiranog mjuzikla “Topsy-Turvey” i vrlo mu svojstvene humorne drame iz radničkog okružja “Sve ili ništa“.

Novi veliki uzlet uslijedio je dramom o anđeoskoj vršiteljici pobačaja u Engleskoj nakon II. svjetskog rata „Vera Drake“, filmom koji je osvojio Zlatnog lava u Veneciji te gomilu drugih nagrada i priznanja, uz ostalo i tri nominacije za Oscara (za najbolju režiju, scenarij i glavnu glumicu - Imeldu Staunton). Zvučat će vjerojatno čudno za jednog ‘artističkog’ autora, ali Leigh nije bio zadovoljan komercijalnim rezultatima “Vere Drake“, koji doista nisu bili blistavi, ali malo su ga i razmazile „Tajne i laži“ i “Topsy-Turvey“, jer su za tu vrstu filmova postigli odlične kino rezultate u Americi. Leigh je naime od onih kreativno ambicioznih sineasta kojima je itekako stalo da im filmovi budu gledani, da komuniciraju s publikom koja neće biti svedena na uske skupine tzv. kultista.

Stoga nije čudno da je četiri godine nakon ”Vere Drake“ osmislio film neusporedivo vedrije intonacije, štoviše vjerojatno najpoletnije ostvarenje cjelokupnog svog opusa, koje međutim nije lišeno tamnijih tonova jer u suprotnom to i ne bi bio film Mikea Leigha.

“Happy-Go-Lucky“, ili u beskrajno prozaičnom hrvatskom distribucijskom prijevodu “Samo bez brige“, koji će ekspresno biti zaboravljen (što bi falilo značenjski, zvučnošću i duhom izvorniku daleko bližim varijantama “Sretni su sretni“, “Sretnima se posreći“ i slično?), priča je o naslovnoj protagonistici Poppy, 30-godišnjoj londonskoj učiteljici u nižim razredima osnovne škole, vječno nasmijanoj, razgovorljivoj i poletnoj djevojci koja živi s najboljom prijateljicom (koja je možda lezbijka, ali taj dojam u filmu se ni na koji način ne potvrđuje), redovno tulumari i na baš svakog na koga naiđe pokušava prenijeti svoj neiskorjenivi optimizam. Ljubiteljima sporta Poppy bi se mogla opisati poput radikalnije inačice mlade hrvatske taekwondo-olimpijke Martine Zubčić, koja je na svaku borbu dolazila s osmjehom djevojčice koji kao da joj nikad nije silazio s lica, a unutar autorskog svijeta Mikea Leigha ona bi bila nešto poput radikalne suprotnosti antijunaku “Razgolićenih“ Johnnyju.

Dok je Johnny svojom kombinacijom bahate egoističnosti, pretencioznosti i fizičke neuglednosti postao najružniji iPOPPY s prijateljicama tulumari po Londonu najiritantniji karakter koji je Leigh ikad stvorio (u suradnji s glumcem Davidom Thewlisom), Poppy je najsvjetliji i vjerojatno najsimpatičniji lik njegova opusa, a sudeći po intervjuima koje je dao, i jedan od likova koji mu je najviše prirastao srcu (hvalospjevi kojima je osuo Poppynu iznimnu utjeloviteljicu Sally Hawkins sugeriraju da je takav lik oblikovao primarno inspiriran samom glumicom, a ne o njoj neovisno nastalom idejom, no zaljubljenost režisera u glumice i glumce nije ništa novo).

Na jedan način Poppy se nastavlja i na lik Vere Drake iz prethodnog Leighova filma, međutim dok je Vera svetački nevina i zbog stanovite mentalne pomaknutosti i neukosti (“blago siromašnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko“), Poppy je očito inteligentna, iako se povremeno javlja dojam da socijalno-emocionalni sloj njezine inteligencije ne reagira uvijek na pravi način. Pokatkad se ona ponaša poput djeteta, nesumnjivo lucidnog, ali ipak djeteta, a to znači da ljudima s kojima dolazi u kontakt može biti i blago enervantna, jer od odrasle osobe se ne očekuje dječje ponašanje, pa ako ono isprva i jest zanimljivo i simpatično u svojoj osebujnosti, s protokom vremena može postati zamorno. U toj složenosti i jest bit Poppyna lika - dominantno je posebna u pozitivnom smislu, ali ne zna uvijek odrediti granice iza kojih slijedi odsklizavanje u infantilnost.

Leigh je za predstavljanje i razvoj Poppyna lika, što je središnji sadržaj filma, izabrao svoj omiljeni model epizodične naracije, odnosno dramaturgije, realističko nizanje zaokruženih fragmenata iz svakodnevnog života. Međutim, snažna je sugestija da se iza sveg tog epizodnog nizanja negdje krije neki trenutak koji će narativu dati dramatičan zaokret. Ili, po terminologiji Ante Peterlića, čini se da će se “Happy-Go-Lucky“ prije ili poslije razotkriti ili kao film skrivene, ili kao film nađene priče.

To se doista i dogodi, a priča se ispostavi kao svojevrsna kombinacija “skrivene“ i “nađene“. Naime u lepršavo tkivo filma, otprilike od sredine njegova trajanja, Leigh počinje ubacivati i uznemirujuće epizode: nasilnog dječaka iz Poppyna razreda, njezin posve neočekivan, ‘iz vedra neba’ noćni susret s mentalno pomaknutim, potencijalno opasnim beskućnikom (ta se epizoda isprva čini posve nepotrebnom, kao da je došla iz nekog drugog filmskog svijeta), potom slijedi nelagodno obiteljsko druženje sa ‘zrelom’, ‘sređenom’ i trudnom mlađom sestrom koja kao da se trudi vlastitom braku dati što mediokritetskiji pečat, da bi naposljetku uslijedila kulminacija tih više ili manje tjeskobnih navještaja u psihološki vrlo agresivnoj sceni sukoba između Poppy i njezina frustrirana instruktora vožnje. Epizode nelagodnog navještenja što prethode kulminacijskoj pomalo su otkrivale priču koju su ‘skrivale’ one svakodnevne (među njima i prethodne epizode s instruktorom koje su, kao i većina ‘svakodnevnih’, bile /izrazito/ humorno intonirane), priču o individualnim frustracijama unutar društva u kojem na (gotovo) svim razinama vlada pritajeno, tinjajuće nasilje što mora izbiti na površinu ili izazvati (nasilnu) reakciju.

No kulminacijskoj nasilnoj epizodi prethodi Poppyno upoznavanje mladog socijalnog radnika, obostrana ljubav na prvi pogled i započinjanje ljubavne veze, što presudno utječe na agresivnu provalu instruktorove frustriranosti, jer se otkrije da se i on zaljubio u Poppy. Kako je ulazak u priču socijalnog radnika kao junakinjina tzv. ljubavnog (erotskog) interesa posve nov moment u filmu, i kako upravo on presudno utječe na ono što se na taj ulazak nadovezuje, dakle na kulminacijsku sekvencu instruktorovih bijesnih ispada, jasno je da na djelu imamo kombinaciju nađene (ljubavna veza) i skrivene priče, pri čemu jedna drugu uvjetuju.

A kao posljedica slijedi svojevrsno Poppyno osvještenje, suočenje s neugodnim ‘činjenicama života’ koje ju po svemu sudeći zatiču prvi put u životu (što se s obzirom na njene godine ipak doima neuvjerljivim, i to je jedna od rijetkih primjedbi koje se mogu uputiti filmu), ali i epilog u kojem ona ne odustaje od svog optimizma, no zrelija uslijed novih spoznaja (može zvučati sapunasto, ali nije).

Uz poetički realizam i majstorsku narativno-dramaturšku konstrukciju, “Happy-Go-Lucky“ osvaja dakako i vrhunskim glumačkim, prije svega dijaloškim izvedbama. One zaslužuju posebno isticanje, jer takva dijaloška virtuoznost kakva je podastrijeta u ovom filmu doista se rijetko susreće. “Happy-Go-Lucky“ svakako je jedno od ostvarenja koja će obilježiti ovogodišnju hrvatsku kino sezonu.