Srećko JurdanaIzjavu Ive Sanadera da bi HDZ na lokalnoj razini mogao koalirati i s SDP-om i s HNS-om predsjednik HNS-a Radimir Čačić nazvao je marketinškim trikom kojim se publici želi sugerirati da je riječ o otvorenoj demokratskoj stranci. U stvarnosti, “HDZ je centraliziran i ništa se u njemu ne može dogoditi bez odluke središnjice”, naglasio je, dodajući da će HNS na lokalnim izborima koalirati s SDP-om. Čačićeva poruka, dakako, stoji: univerzalno je jasno da HDZ funkcionira po kriteriju rigidnoga “demokratskoga centralizma”, u čemu se - među ostalim - skriva i dio tajne njegove efikasnosti u osvajanju i zadržavanju vlasti. Sve priče o velikoj spremnosti na koaliranje s ljevicom Sanaderu služe samo za demokratski make-up.

Na drugoj strani, događa li se u Čačićevu HNS-u, designiranoj perjanici hrvatske demokratičnosti, nešto mimo volje i odluke “čelništva”? Ako i da, informacije o tome do javnosti ne dopiru. I najava HNS-ova ekskluzivnog koaliranja s SDP-om, uostalom, proizvod je centralizirane odluke. U Hrvatskoj se stranke uglavnom svode na njihova vodstva, i opstaju one kod kojih se taj kriterij primjenjuje maksimalno dosljedno. Pokaže li se neki vođa stranke suviše otvoren za bujanje demokracije, odnosno nesposoban za jasno kadrovsko arbitriranje i donošenje egzaktnih stavova o stranačkoj taktici, i njihovo nametanje većini, automatski će ugroziti stabilnost cijele strukture kojom upravlja. O tome se može ponešto naučiti iz slučaja Zorana Milanovića i njegove ekvilibristike s Bandićem i Zagrebačkim holdingom, koja se na psihološku recepciju SDP-a, pa i na njegovu koheziju, odrazila vrlo loše.

Zbog čega slične afere ne utječu jednako i na HDZ? Zašto se Sanaderu zaštićivanje ljudi opterećenih teškim skandalima tolerira i doživljava kao prirodna pojava? Vjerojatno zato što za HDZ - s obzirom na njegov pedigre - to i jest prirodna pojava, dok se SDP percipirao kao druga kvaliteta, kojoj takvo ponašanje nije dopušteno. Poštenjak koji postane lopov nailazi na veće zgražanje od lopova kao takvog, zaključiti će u tom povodu analitičar, i primijetiti usput da kod gospodina Sanadera ljetni fenomen procvjetaloga optimizma ne jenjava. Premijer je poručio europskoj publici preko austrijskoga radija da će Hrvatska za godinu dana biti potpuno spremna za EU, zasnivajući tezu na ubrzanome i hiperaktivnome otvaranju i zatvaranju pregovaračkih poglavlja. Izjava je dočekana s razumljivom skepsom: od trideset tri poglavlja dosad su zatvorena samo tri, a i ta još ne definitivno. Sanaderu volje za ulazak u EU ne manjka, ali operativne mogućnosti ponešto su mu ograničene.

Može se samo nagađati kako će se na njegove međunarodne ambicije odraziti slučaj Šimić i slučaj Glavaš - o kojima se navodno diskutira u Bruxellesu - no jasno je da će hrvatsko pravosuđe preko njih vrlo teško uvjeriti svijet u veličanstvenost svoje reformiranosti. Kod dr. Šimića pronađeno je solomonsko rješenje da ga se osudi na devet godina i pusti da pobjegne u Bosnu. Bilo je potrebno kreirati zastrašujući primjer za sve liječnike u državnome zdravstvu koji brzinu zahvata uvjetuju plaćanjem, i pokazati svijetu da se Hrvatska protiv korupcije bori, a u isto vrijeme i nezgodno jednog istaknutog kardiokirurga strpati na dugu robiju kao teškog kriminalca. Vlast je, dakle, potražila spas u neprincipijelnosti, za koju se tradicionalno hvata u svakoj složenijoj situaciji.

Za režim koji mnoge svoje favorite pred sudove naprosto ne izvodi, bez obzira na njihove inkriminacije i istražne nalaze, bolje bi bilo da je i Ognjena Šimića diskretno upozorio kako je vrijeme da se makne, umjesto što se upustio u javnu predstavu i komplikacije koje su na kraju dodatno kompromitirale hrvatski pravno-represivni sustav. Ne znaju ni što da naprave s Glavašem, koji je - kao prvooptuženi - samoizgladnjivanjem i predizbornim političkim nagodbama za sebe izborio povlasticu da se brani sa slobode, dok njegovi nižerangirani suoptuženici suđenje čekaju u pritvoru. Neprincipijelnost stvara presedane koji teže prerastanju u pravila. Dogodi li se kojim čudom da i Branimira Glavaša osude na višegodišnju robiju, hoće li i on preko noći pobjeći u Bosnu? Ili u neku egzotičnu oazu izuzetu iz međudržavnih sporazuma, ako nema bosansko državljanstvo? Kako riješiti problem Glavaša, pitanje je svih pitanja u hrvatskome pravosuđu, koje je nakon Šimićeva planiranog bijega dobilo dodatne konotacije. Ni Glavašu se, kao ni dr. Šimiću, ne robija, obojica su - na svoje načine - bili “ugledni” i privilegirani. Kod Šimića je pronađen kompromis - osuditi ga i pustiti da ispari - kakav se, međutim, teško može ponoviti kod Glavaša, i to je vjerojatno razlog zašto se njegovo suđenje neprestano “vraća na početak”, bez obzira na to što se međunarodnim procjeniteljima hrvatske kompatibilnosti za EU takva situacija nimalo ne sviđa.

Kakav će “marketinški trik” Sanader izvući iz rukava, to ne zna ni ekspert Radimir Čačić, čiju su firmu zadnjih dana optužili zbog loše izvedenih radova na nekoj vladinoj zgradi. Optužbe su bile vrlo konkretne: ne valjaju instalacije, materijali su ispod standarda itd., a Čačić je na njih uzvratio ciničnim smiješkom i porukom kako je “počela predizborna kampanja”, implicirajući da mu HDZ nešto podmeće iz političkih razloga. Takva reakcija proizvela je vrlo loš učinak. Nitko ga nije pitao za predizbornu kampanju, nego za traljavo obavljen posao, a ako na konkretne tehničke primjedbe nije bio u stanju dati konkretne odgovore, mogao je pokazati dozu elegancije i suzdržati se od vađenja na politiku.