Zoran FerićProšloga smo tjedna u novinama mogli pročitati jednu istovremeno zabavnu i bizarnu vijest. Engleski novinar John Kay je u svom članku u The Timesu predložio da se u Veneciji oduzme vlast demokratski izabranim organima gradske uprave i vođenje grada prepusti Disneyjevim menadžerima jer su iskusniji i bolji od gradske uprave. Tako bi se jednim od najpoznatijih i sigurno najfascinantnijih svjetskih gradova upravljalo kao turističkom firmom. Članak sam po sebi ne bi vjerojatno izazvao u Italiji ozbiljniji skandal da Mletački institut za znanost, književnost i umjetnost nije podržao prijedlog. Venecija bi se na neki način i formalno pretvorila u Disneyland. Ovaj prijedlog, a pogotovo podrška Instituta, strašno su pak razljutili mletačkoga gradonačelnika Massima Cacciarija koji ovako nešto smatra neprihvatljivim i komičnim te da se radi o neukusnoj dosjetki.

Iz kratkoga članka kolege Beškera očito je da se u gradskim institucijama Venecije ozbiljno prepucavaju i da je prijedlog Instituta zapravo izazivanje gradonačelnika na javnu polemiku. Ova priča nama u Hrvatskoj ne bi bila interesantna da se nešto slično ne događa zapravo i u našim gradovima. I ne radi se samo o upravljanju, iako i prečesto dobar dio javnosti spočitava, recimo Milanu Bandiću da upravlja gradom kao vlastitim poduzećem, a menadžeri nisu iz Disneyjanda, nego iz manje slikovitih krajeva, a uskoro će ih možda biti i po zatvorima. Problem je veći i ozbiljniji i nadilazi zapravo eru i vladavinu jednoga gradonačelnika. On je koncepcijski i ne tiče se samo, primjerice, Milana Bandića ili Dubravke Šuice, nego neke opće strategije razvitka. Naime, postoje strahovito živopisni hrvatski gradovi, poput Dubrovnika, recimo, koji sve više postaju nešto slično zabavnim parkovima u kojima, da apsurd bude veći, nema ni zabave. To što se događa Dubrovniku slično je tom scenariju da se Venecija pretvori u Disneyland. I Grad se, naime, polako pretvara u neku verziju Disneylanda za odrasle, stare i bogate građane iz prijateljskih zemalja koji su se tako oduševili našim morem, našim srednjim vijekom i našom renesansom da su u stanju istovariti hrpu eura samo da kupe neku nekretninu unutar gradskih zidina. To, istina, jest jedan od načina da se Grad uredi i konzervira, da se lijepo upicani, što se domaćom lovom sigurno ne bi moglo, ali je i pouzdan način da ostane bez svojih stanovnika.

Već sada se, kako čujemo, stanovništvo iseljava iz stare gradske jezgre, jer za novac koji dobivaju za svoje stare i neuređene nekretnine mogu negdje drugdje kupiti kuću tri puta veće površine. Naš najpoznatiji grad tako se pretvara u turističko naselje, naseobinu vikendica koja će s vremenom izgubiti svaku živost i svaki čar. Bit će to velik sezonski starački dom u kojemu će se stanovništvo dijeliti na domaće turiste koji tu posjeduju nekretnine, i turiste s cruisera koji svakodnevno šeću gradom kao ovce slijedeći svoje vodiče. Postalo je uobičajeno da se za svaku stvar koja se u nekom gradu događa prozivaju gradonačelnici i njihove stranke. Šuica ili Bandić, Bandić ili Šuica. A što je sa slobodnim tržištem, s činjenicom da grad na najgori mogući način devastiraju sami njegovi stanovnici tako da iz njega odlaze. Lišavajući grad sebe samih, a za dobre pare, lišavaju se na neki način i vlastita identiteta.

Da se razumijemo, oni apsolutno imaju pravo na to, imaju pravo prodati svoju djedovinu za nerazumno visoku cijenu i uhvatiti životni zgoditak kojim će riješiti svoje probleme.Naravno, ni sam ne znam kako bih se ponašao da mi netko ponudi 600.000 eura za stan u kojemu sam rođen i još živim. Možda bi uistinu novac nadvladao sentiment i možda bi mi se u tim uvjetima bilo nevjerojatno lako iseliti. Možda bih pjevajući iznosio svoje knjige, slike i namještaj, znajući da me negdje u Zagrebačkoj ili Privrednoj banci čeka lijepa sumica. To je najgori scenarij. U slučaju da sam ipak malo sentimentalniji, možda bih morao samoga sebe malo korumpirati. Govoriti si, dok sjedim na zahodu i gledam se u ogledalo: “Idiote, tom lovom možeš kupiti i stan i jedrilicu i apartman na Rabu i još bi ti ostalo.“ Međutim, onda ni ja, kao ni ti ljudi koji su spremni prodati stančić za 6000 eura po kvadratu, nemamo pravo trkeljati protiv grešaka gradskih vlasti jer smo isti kao i ona. Ne pada mi na pamet ovdje braniti Bandića ili Šuicu niti ikoga tko u Hrvatskoj danas obavlja taj posao, ali činjenica je da se danas pljuje po politici i političarima neprestano, pod povećalom javnosti i ulice je gotovo svaki njihov postupak, svaka izjava, optužuju ih nerijetko za sitnice, a previđaju se krupne stvari, komentira se što su rekli, a ne može se vidjeti što su učinili i jesu li odgovorni za ono za što ih optužuju.

No, da se vratimo gradovima. Prošloga petka doživio sam vrlo ugodno iznenađenje u vlastitom gradu. Oko devet navečer prolazio sam Gornjim gradom tražeći restoran u kojemu je jedan razred kojemu sam bio razrednik slavio desetogodišnjicu mature. Lutao sam pustim ulicama razmišljajući o tome kako i ovaj grad napuštaju njegovi stanovnici kao i centar Dubrovnika, kako se pretvorio neku vrstu Zabranjenog grada za ministarstva, Vladu i Sabor. A onda sam nabasao na malu gostionicu u kojoj je svirao odličan band. Muzika je bila sjajna, a atmosfera još bolja. Imao sam nekako dojam da sam došao među svoje, kao da te ljude poznajem oduvijek i taj me osjećaj držao još dugo nakon što sam izišao tražeći svoje maturante. Bio je to doživljaj koji ne može izazvati nikakva palača, nikakva crkva, ama ništa čemu fale ljudi. Takav se grad onda i ne može pretvoriti u Disneyland. Tome bi nekako trebalo podučiti ljude, pa kad se korupcijska neman u gospodarenju gradovima stavi pod kontrolu, da i građani steknu naviku ne korumpirati sami sebe.