Srečko JurdanaU hrvatskoj ekonomskoj krizi postoji na sreću i utješna činjenica da ona nije sveobuhvatna. Za pojedine dužnosnike poput Luke Bebića, Berislava Rončevića i desetak drugih iz branše, postojano traju ekonomski dani vina i ruža, što se među ostalim očituje u njihovom kupovanju ultraluksuznih stanova, navodno na kredit, koji od plaće ne mogu vratiti ni da osvoje još pet mandata zaredom. Kriza je, dakle, relativistički fenomen, i u njoj nade ima, za one koji umiju pronaći tajnu šifru prosperiteta. U generalnim uputama piše da je šifra skrivena u hrvatskom Saboru, i s tom spoznajom idemo dalje, u smjeru modernizacije. I po cijeni izgradnje novog zagrebačkog aerodroma - tristotinjak milijuna eura - vidi se da Hrvatska nije bez novaca, a dodatno zadovoljstvo kod promatrača stvara činjenica da će taj novac, stručnom odlukom žirija, ostati u nekim domaćim džepovima.

Doista, malo tko bi pomislio da će Jerko Rošin - Sanaderov dirigent za prostor i arhitekturu - na međunarodnome natječaju dodijeliti taj megaprojekt Juri Radiću, Sanaderovu šefu izgradnje i obnove. Bilo je tu niz drugih konkurenata, među njima i najvećih svjetskih arhitektonskih imena, koji u sukobu s idejom IGH nisu iskoristili priliku: ona je ispala najbolja po svim parametrima i naprečac osvojila ocjenjivačka srca. Sve se provodilo tajno, dakako, nitko nije imao pojma čiji je koji rad. Cinik bi dodao, tajnovitost je funkcionirala gotovo kao i kod prodaje Večernjeg lista HDZ-u prije petnaestak godina. I tamo je - po Škegrinoj neposrednoj direktivi - za pet minuta prošla “najbolja ponuda” nepoznatog fonda, koji su Tuđman i Pašalić iskoristili za navedenu svrhu. Vremena prošla, vremena buduća...

Kad je o aerodromu riječ, Norman Foster i Shigeru Ban ponudili su fascinantne projekte - krov terminala od razlomljenog stakla, odnosno zgradu valovite drvene konstrukcije koja vizualno korespondira s obzorom Medvednice - koji bi kod ljudi koji avionom dolaze u Zagreb proizvodili neponovljiv psihološki i kulturološki efekt. Osim toga, njihov potpis na projektu aerodroma bio bi i marketinško-turistički magnet bez premca. Mnogi putnici poželjeli bi baciti pogled na njihove proizvode. Što da se radi, Jure Radić i njegov tim bili su naprosto bolji, irelevantno od njihove pripadnosti visokome hadezeovskome bratstvu koje je kolektivno učlanjeno u IGH. Nigdje nema takve interesno-kombinatoričke travestije, ali što da se radi. Kod IGH kao takvog, tj. Instituta građevinarstva Hrvatske, promatrač se može samo suglasiti s Mesićevom primjedbom da ta firma nema nikakvo pravo na atribut “Hrvatske” u svom nazivu, koji sugerira da je riječ o nekakvoj državnoj tehnološkoj ustanovi, a ne o privatnome projektantsko-građevinskome poduzeću, što taj IGH u stvarnosti jest. Činjenica da tvrtka živi od političkih veza u državi, ne daje joj - u normalnijim okolnostima - i automatsko pravo na nominalnu identifikaciju s tom državom.

IGH će se, navodno, naknadno upustiti u redefiniranje cijene svog projekta, koji je preskup, što također ponešto govori o kredibilitetu njegove pobjede. U međuvremenu, aerodrom Pleso ostaje u funkciji takav kakav jest, i prima visoke goste. Zadnjih dana na njega je sletio i general Vladimir Zagorec, bez dijamanata doduše, ali u svečanoj pratnji specijalaca i inspektora hrvatskog Interpola. Svjesna važnosti protokola, Hrvatska ga je dočekala adekvatno njegovome vojno-diplomatskome statusu, s osobnim čuvarima, interventnom policijom i helikopterima. Spektakl je protekao bez greške i incidenta: Pleso je cijeli dan bio pod specijalnim nadzorom. Uvodni pozdravi izmijenjeni su u blindiranom vozilu na cesti Pleso-Remetinec, zatvorenoj za normalan promet. Potvrdile su se, makar samo na primjeru Zagorčeva privođenja, Rončevićeve izjave da je Hrvatska iznimno sigurna zemlja. Samo su Bush i Putin u Zagrebu dobili tako siguran doček, i gospodin Zagorec na njega nije imao primjedbi.

Računajući na dulji boravak prihvatio je jednosmjernu kartu, i izjavio kako je ugodno iznenađen smještajem u Remetincu. Taj inače pretrpani pritvorni zatvor osigurao je za njega jednokrevetnu ćeliju s televizorom, a stizat će i novine. Hoće li u pravosudnom smislu na kraju nešto ispasti iz svih tih rituala vezanih za Zagorčevu sigurnost? Zasad je na snazi samo optužnica za krađu dragulja iz MORH-ova sefa, koju je on pred istražnom sutkinjom prokomentirao šutnjom, uz advokatsku naznaku da će progovoriti “kad dođe vrijeme”. Upravo je definiranje optužnice za hrvatsko pravosuđe pitanje svih pitanja u postupku protiv Zagorca. Dragulji su, dakako, zanimljivi, ali isključivo preko njih teško će se razotkriti cjelokupna mreža ljudi koji su osvojili bogatstva na ratnoj kupnji oružja, a režim navodno teži upravo za razotkrivanjem te mreže.

Spoznaju o čvrstoj točki protiv Zagorca - nestalim draguljima - hrvatskom pravosuđu poklonio je Hrvoje Petrač, koji na sudu za to nije dobio nikakav specijalan bonus. Da bi istraga otišla korak dalje od dragulja i došla do profiterskih imena, ona se mora fokusirati na tokove novca koji je isporučen iz Hrvatske i njegova putovanja po inozemnim bankama, što je strahovito kompliciran posao. Na drugoj strani, taj posao je i politički krajnje neugodan. Mnogi istaknuti ljudi iz Tuđmanovog režima, koji su i danas utjecajni, izvukli su nekakvu korist iz transakcija vezanih za oružje, i Sanaderu nije u interesu da s cijelom tom mrežom uđe u otvoreni konflikt. Kako stvari stoje, stvar bi mogla završiti onako kako je i počela: na sankcioniranju Zagorca kao takvog. Sve što se iza njega skriva, ostat će skriveno.