Ivo PukanićBilo me je sram što sam Hrvat kada sam nekidan gledao divljanja huligana koji se nazivaju Bad Blue Boysima po ulicama mirnoga i kulturnoga Praga. Takav vandalizam, nezabilježen u Europi još od davnih vremena divljanja engleskih navijača, rezultat je izbjegavanja Ive Sanadera da se uhvati u koštac s tim skupinama divljaka koje su u ovome društvu svete krave. Za ovo što se dogodilo u Pragu, smatram da je direktno odgovoran sam premijer, koji se prepao kada je Nacional prije dva mjeseca želio objaviti MUP-ov popis najokorjelijih hrvatskih nogometnih divljaka. Jedino javno iznošenje njihovih imena, javna osuda i ograđivanje od tih divljaka, te naravno hitno mijenjanje zakona, može pomoći suzbijanju tih anomalija, koje su postale opća mjesta i opća pojava u društvu. Svi smatraju da je normalno da ih se malo “pošpota” i kaže im se “dečki, nemojte to više raditi, to nije lijepo i šteti ugledu Hrvatske”. Ma briga te huligane za Hrvatsku i njen ugled. I to je u cijeloj stvari najmanje bitno. Bitno je da stradavaju ljudi i samo je pitanje vremena kada će netko biti mrtav u tim obračunima huligana s nedužnim građanima.

Dok se god vlast ne usudi radikalno obračunati s tim skupinama i zakonom ne prekvalificira njihovo divljanje iz prekršajnih u kaznena djela, tu neće biti sreće. U slučaju objavljivanja njihovih imena, Sanader je djelovao kao i inače - procjenjuje koliko bi mogao imati od nekog poteza štete a koliko koristi. Misli - što mu treba da mu na stadionu, kao svojevremeno Tuđmanu, Ćiri i Canjugi a danas Mamiću, viču “Sanadere, pederu”. Ili još gore stvari. Misli naš premijer da je bolje praviti se blesav i ne poduzimati ništa, nego se javno eksponirati i zauzeti čvrst stav, potkrijepljen konkretnim mjerama protiv tih divljaka. Kada smo prije dva mjeseca željeli objaviti imena divljaka, molili smo Đurđu Adlešić i Dragana Primorca, dvoje ministara odgovornih za taj sektor, da se dopusti MUP-u da nam da popis divljaka. Na kraju je to osobno spriječio premijer Sanader, pravdajući to zakonskim razlozima. Neka naš hrabri premijer provjeri tko je od tih s MUP-ova popisa bio u Pragu i sudjelovao u barbarskim neredima, koje češki mediji opisuju kao “hrvatsko zlo”. Slično kao Sanader, samo u još gorem obliku, ponio se i Zdravko Mamić. Naivac iz Sesveta, ide od jedne do druge udruge navijača BBB-a pokušavajući utjecati na njihovu savjest i moliti ih da se lijepo ponašaju. Maminjo je dobro prošao, što uz verbalne uvrede nije dobio i po glavi, kao jadni češki policajci koji su mislili da je riječ o novoj ruskoj okupaciji Praga, samo goroj od one 1968. godine. S huliganima, kao i s teroristima, nema pregovora.

Na svake pregovore, i svako okolišanje, dragi premijeru, huligani gledaju kao na vašu slabost. Stoga poduzmite odlučnu akciju i strpajte ih u zatvor, dok netko vašu neodlučnost i kalkulantstvo ne plati glavom. A Bandić bi im istog trenutka trebao oduzeti prostorije koje im je Grad dao. Premijeru, gradonačelniče, Mamiću - skupite snage i jednom zauvijek riješite ovo društvo terora navijača, prema kojima su batinaši mala djeca. Svako dodvoravanje platit će se mnogo skuplje nego da se odmah krenulo u odlučni obračun.

Osim terora navijača postoji i teror novinara i oporbenih političara koji su krenuli rušiti Rončevića, a posredno i Sanadera, politiziranjem slučajeva batinanja Miljuša, Galinca i Rađenovića. U javnom teroru najglasniji je Ranko Ostojić, koji bi, da ima imalo srama, najmanje o tome mogao pričati. Netko je dobro u medijima pisao o vremenu njegova ravnanja policijom, podsjetivši da opozicija u to doba nije zahtijevala njegovu i smjenu ministra Šime Lučina iako je u to vrijeme pretučen Božo Prka, direktor PBZ-a, mnogo teže nego Galinac i Rađenović. Palicama po glavi u to vrijeme dobili su Kuljiš i Ante Šimleša, a pucano je i na Ivana Čaletu. Ni jedan od tih slučajeva “veliki” policajac Ranko Ostojić nije riješio. A danas traži smjene, priča gluposti i koristi te slučajeve za svoje sitne političke igre. Koje farizejstvo! Ne začuđuje me što takvog čovjeka Milanović, koji nema pojma o psihologiji, gura za splitskog gradonačelnika, no čudi me da Split “puši” takvog prodavača magle. Ako bi netko mogao pričati o kompetenciji ili nekompetenciji policije, to bih mogao biti ja, zbog istrage koju ta ista policija vodi o pokušaju moga ubojstva. Bilo bi me sram da od vlastite nesreće pravim politički cirkus, kao što to rade Miljuš, Galinac i Rađenović.

Koliko se pažljivo radi na njihovu imidžu žrtava pokazuje i epizoda s HTV-a od prošloga tjedna. Na kolegiju Informativnog programa, Sanja Mikleušević, bivša urednica Hrvatske uživo, koja po svojim sposobnostima i znanju ne bi mogla raditi ni u jednoj gradskoj rubrici, napala je svoje kolege zbog pristranosti u “slučaju Rađenović”. Naime, zamjerila je uredniku Dnevnika i novinaru koji je radio prilog o suđenju Rađenovićevim batinašima što su prikazali Rađenovića kako puši izvan sudnice odjeven u crvenu košulju. Po mišljenju “velike i nezavisne” novinarke Sanje Mikleušević, time je nanesena velika šteta imidžu žrtve koju Igor Rađenović uživa u javnosti! Ako Rađenović i ostali nisu goleme žrtve, onda se Sanji Mikleušević i ostalim novinarima njezina profila, gubi konstrukcija na kojoj baziraju napade na aktualnu vlast.

Toliko o objektivnom novinarstvu. Smiješno mi je bilo gledati novinare koji su protestirali pred Kamenitm vratima s flasterima na ustima. Zar nije najjače oružje novinara iznošenje istine kroz članke i emisije? Zašto novinari stvaraju teme od sebe samih? Što su oni protestom na Gornjem gradu željeli pokazati? Kao dugogodišnji novinar mogu zaključiti samo jedno - ne znaju o čemu pisati pa idu protestirati. Još im se tamo priključi i Stipe Mesić. Savjetnika koji mu je preporučio da dođe na taj smiješni skup treba istjerati s Pantovčaka. Taj pameti nema. Ipak, najveći teror ova nacija doživljava od besprizornog Čička, koji svim silama želi iz blata vlastite pohlepe izvaditi svoga frenda “Banca kriminalca”, kako ga je nazvao Mijić u Novome listu, s kojim sam se složio prvi put u životu. Čičak spašava Banca zato što je isti kao i on - željan slave i novca. Sjećam se kako je dolazio k meni u ured u Vlašku dok je bio na čelu HHO-a i hvalio se kako se kao predsjednik te organizacije za ljudska prava uspio izgrebati za novu, crvenu Toyotu.

Kako bih ga dosadnog skinuo s vrata, morao sam noću ići gledati njegov novi “trofej”! Od razotkrivanja gramzljivosti “velikih” Feralovih urednika pa do slučaja Banca, Letice i Čička koji je svaki dan na televiziji i grčevito brani neobranjivo, pale su sve maske. Oni koji su godinama, proglašavajući sebe moralnim vertikamala ovoga društva, solili svima pamet pokazali su se sitnim, lakomim žoharima, kojima je borba za demokraciju bila samo krinka za punjenje vlastitih džepova. Naravno da svi živimo od novca, no onda budi pošten i ne pretvaraj se, nego kaži otvoreno što te zanima. No tada nemoj biti u HHO-u i ne izigravaj sveca, nego idi u poduzetnike i zaradi novac svojom sposobnošću a ne licemjerstvom. A to je najbolje Stanković pokazao u emisiji “Nedjeljom u dva”, kada je smjestio Čička na mjesto koje mu pripada. A nakon svega što se dogodilo pitam se nije li sram one koji su ostali u HHO-u da šute i mirno gledaju što rade Banac i Čičak. Gdje su Matula, Žderić i drugi za koje sam mislio da imaju savjest, moral i poštenje? Njihova šutnja svrstava ih u isti koš s dvojicom komedijaša, koji će jednog dana eksplodirati od vlastitoga ega, ne shvaćajući da im se smije cijela građanska, poštena Hrvatska.