Javier BardemU ljeto 1984. boravio sam kao pomoćni odgajatelj u kampu za mlade u Savudriji, što mi je kao učeniku Pedagoške škole bila neka vrsta praktične nastave. Glavni odgajatelji bili su studenti i studentice Pedagoške akademije i tzv. DIF-a, a među njima i jedna djevojka žute kose i hipijevskog outfita. Prilikom skupnog kretanja za Savudriju iz Zagreba, ona se oprostila od svog dečka, simpatičnog mladića kratke oštre kose i proalternativnog imidža, da bi se već nekoliko dana kasnije, u kampu, zbližila s difovcem Jasminom (njegova se imena za razliku od njihovih jasno sjećam), izdankom tipa nježnog mačoa tzv. frajerskog izgleda (nalik recimo na Krisa Kristoffersona, ali oštrijih crta lica). No nakon prvog tjedna u kampu, kad su ona i Jasmin već danima neskriveno bili par, u Savudriju je došao, po prethodnom dogovoru, njezin dečko, pa je u drugom tjednu ljetovanja ona, uz impresivnu diskreciju svih odgajatelja i štićenika, službeno bila s dečkom, a neslužbeno s Jasminom.

Na njezinu su licu upućeni mogli nazrijeti koliko joj je takva situacija stresna, dok je dečko kratio vrijeme bezbrižno igrajući košarku i ne sluteći što se zbiva. Rasplet tog ljubavnog trokuta nikad nisam saznao, ali nakon toliko godina ponovo sam ga se sjetio gledajući zadnji film Woodyja Allena “Vicky Cristina Barcelona”. U njemu američka djevojka zanimljiva i vrlo izražajna lica dolazi s prijateljicom na ljetovanje u Barcelonu, ostavljajući u New Yorku zaručnika s kojim bi se za koji mjesec trebala vjenčati. Međutim u Barceloni, zajedno s prijateljicom, susretne karizmatičnog španjolskog umjetnika s kojim igrom prilika počne provoditi vrijeme i kad ga bolje upozna - zaljubi se. No tada zaručnik najavi svoj dolazak u Barcelonu kako bi se, jer to je tako romantično, tamo vjenčali. Vicky, kako je djevojčino ime, staložena i racionalna osoba s relativno isplaniranom budućnošću, posve je izbačene iz ravnoteže, rastrgana i zbunjena osjećajima koji su je preplavili, i to se jasno vidi na njenom apartno lijepom licu. Njezina kosa nije žuta nego tamnosmeđa, njezin dečko, tj. zaručnik nije simpatični proalternativac nego mediokritetski poslovnjak, a za njezinu aferu s karizmatičnim lokalnim umjetnikom ne sazna baš nitko do pred sam kraj filma, ali temeljna situacija je ista kao davnih godina u Savudriji.

Penelope Cruz Čitatelji koji znaju da mladu Amerikanku u ljubavnom, kako će se naposljetku pokazati, peterokutu utjelovljuje slabo znana britanska glumica Rebecca Hall (pažljiviji filmofili sjetit će se njezine izvanredno ekspresivne role supruge Christiana Balea u “Prestižu” Christophera Nolana), mogli bi se, možda i pomalo nervozno, upitati čemu toliko priče o Vicky kad je jamačno važnija Cristina, s obzirom na to da nju glumi hollywoodska zvijezda i seks-simbol Scarlett Johansson, uostalom zar nije najvažnija, ili barem “najvruća” stvar u ovom filmu “strastveni poljubac”, kako su ga opisivali mediji, koji je Johansson razmijenila s Penélope Cruz, još jednom zvijezdom i erotskom ikonom? Eventualnu nervozu, međutim, valja stišati, jer poanta leži upravo u tome da je Vicky najzanimljiviji i najslojevitiji lik filma, uostalom, njezino ime u naslovu dolazi ispred Cristinina, možda ne samo zbog boljeg sintaktičkog ritma.

Scarlett Johansson, seks-diva nalik djevojčici čija meka zlaćana put kao da još miriše na mlijeko, a pune roza usnice kao da samo čekaju zagristi jagode, jest Allenova muza, što najbolje dolazi do izražaja u jednoj dijaloškoj sceni između nje i Javiera Bardema, kad Allen montažno ne previše logično dva puta ubacuje vrlo krupni plan Scarlettina lica, slaveći njegovu ljepotu i erotičnost, međutim Allen je isto tako svjestan psihološke sugestivnosti lica Rebecce Hall, koju ono Scarlettino već dugo nema. Scarlett Johansson je slatki kolačić u kojem je nadasve ugodno uživati, no lice Rebecce Hall (i ukupna njezina glumačka pojava i izvedba) nudi intrigantnost, tajnovitost, kompleksnost, kao nekoć lice Geraldine Chaplin (u filmovima Carlosa Saure) ili Brooke Adams (u “Nebeskim danima” Terrencea Malicka), ili u (naj)novije doba lica (i figure) nikad dovoljno iskorištene Charlotte Gainsbourg i nadolazeće Alexandre Marije Lare (“Kontrola”). Zapravo, Rebecca Hall je ženski ekvivalent izvanredno osebujnoj pojavi i facijalnoj ekspresivnosti Jonathana Rhysa Meyersa, koju je Woody Allen maestralno iskoristio u “Završnom udarcu”, s tim da Rebeccina Vicky neće pasti u iskušenje zločinačkog skrenuća, uostalom nalazi se u sasvim različitoj vrsti filma. Žanrovski to baš ne bi bila romantična komedija, kako “Vicky Cristinu Barcelonu” obično krste, nego prije humorna romansa ili melodrama, tj. ostvarenje koje pokušava ne samo s neizravnom, nego i s eksplicitnom ozbiljnošću razmatrati ono što mu je u središtu, a to su pitanja ljubavi, sagledana iz perspektive Amerikanki u Europi (osim Vicky i Cristine, tu je i sredovječna Vickyna rođaka Judy u izvedbi Patricie Clarkson), od kojih se svaka može zamisliti kao junakinja nekog romana Henryja Jamesa.

Samo što Allenov film ne doseže do visina Jamesovih romana, što znači da i njegove protagonistice (i protagonisti) nisu dobili onu elaboraciju i slojevitost koju su mogli. Naime, Woody se odlučio za dominantno lak i lepršav pristup ozbiljnoj temi - raznim mogućnostima ljubavnih odnosa i ljudima koji pristaju ili ne pristaju u te odnose, ujedno se baveći općom prirodom ljubavi, pri čemu je tek djelomično uspio dojmiti, odnosno približiti se neponovljivom spoju humorne lakoće i erotske autentičnosti Ernsta Lubitscha (ne Lubitscha iz uglavnom inferiorne američke zvučne faze, nego Lubitscha iz nijemog njemačkog razdoblja, s remek-djelima “Princeza ostriga” i “Lutka”), odnosno Mauritza Stillera (njegov “Erotikon” iz 1920. vrhunac je tzv. sofisticirane erotske komedije).

“Vicky Cristina Barcelona” ne pati, kao što neki misle, od učešća “turističkorazgledničkih” prizora, uostalom logično motiviranih i odgovarajućih željenom “lakom duhu” filma, odnosno od navodnog lažnog i kičastog prikaza mediteranske kulture (taj bi prigovor imao smisla da je Allenova ambicija prikazati “autentični Mediteran”, što njemu međutim nije na kraj pameti), bitan problem filma je u kontinuiranoj prisutnosti voiceover naratora koji bi trebao imati, a nema, jasniji ironijski pomak spram događaja o kojima izvještava, te mnogo važnije - film je povremeno toliko “lagan” da na nekim mjestima postaje prazan, odnosno pojedini prizori ne samo da su posve nezanimljivi, nego i lišeni elementarne funkcionalnosti. Bitan problem su i eksplicitno erotske scene, kojih takve kakve su, a sterilne su, u filmu nije ni trebalo biti.

U spomenutom krupnom planu Scarlett Johansson ili krupnim planovima Rebecce Hall ima stostruko više erotičnosti nego u čednim i bezličnim seksualnim prizorima Johansson i Javiera Bardema, a glasoviti “lezbijski” poljubac (zapravo, “čak” su dva) nije vrijedan spomena. Penélope Cruz ne samo da se nije pošteno ljubila sa Scarlett Johansson, nego je njezin lik, takav kakav je, a uglavnom je blago karikaturalan, u filmu poprilično suvišan, i Allenu bi vjerojatno bilo pametnije da se koncentrirao na punu elaboraciju početnog trokuta Vicky, Cristine i Juana Antonija (Bardem), tražeći u njemu “slobodnu ljubav” u troje i mogući lezbijski kontakt (ili u tom smislu uplesti iskusnu a erotski nezadovoljnu Judy), nego što je u igru uvodio glumicu koja je nekad bila tako (erotski) osobita, a danas djeluje umorno, isprano i glumački nemoćno. Uglavnom, “Vicky Cristina Barcelona” film je čija je ambicija pitko, duhovito, ali i istinito, što znači ozbiljno, govoriti o ljubavi, u čemu samo djelomično uspijeva, ali uvijek kad se u kadru nalazi Rebecca Hall. Ova mlada glumica najveći je dobitak ovog ostvarenja i ime koje svakako valja zapamtiti.