ČLANOVI GRUPE U2 u dokumentarcu 'U2 3D' koji uglavnom donosi nastupe s latinoameričkog dijela turneje 'Vertigo' U pojednostavljenim prikazima ontologije i povijesnih mijena medija i umjetnosti filma, jedna od temeljnih mogućnosti jest podjela na filmove-priče i filmove-atrakcije. Dakako da jedno drugo (nužno) ne isključuje, o čemu odlično svjedoči već opus prvog “sustavno umjetnički svjesnog” autora Georgesa Mélièsa, ali kroz filmsku povijest mogu se relativno jasno razlikovati težnja koja priču, odnosno šire rečeno - naraciju, stavlja u središte djela i sve ostale elemente gradi oko nje, od težnje za tehničko-stilskim atrakcijama, koje se javljaju u dva osnovna oblika: prvi i dominantni atrakcije (svakojake optičke i zvučne senzacije, uključujući tehnike snimanja i projiciranja) veže uz priču/naraciju kao okosnicu strukture, ne prezajući nerijetko ni od toga da narativna dimenzija bude tek alibi za tehničke egzibicije, dok drugi, oporbeni,  atrakcije postavlja u središte (pri čemu one sad nisu motivirane željom da se njima zadivi i privuče masovna publika, nego da se, kao kreativnim postupkom par excellence, fascinira umjetnički visokoosjetljiva duhovna elita), a priču/naraciju ili potpuno odbacuje, ili je zadržava u provizornom obliku (tzv. narativna avangarda).

Iako rod dokumentarnog filma zasigurno nije onaj od kojeg bi krenuli u ilustraciju diobe na filmove-priče i filmove-atrakcije (igrani film čini se puno boljim izborom), ipak je prilika da se upravo na jednoj njegovoj podvrsti, tzv. rockumentarcu, i to rockumentarcu koji dominantno ili isključivo prikazuje koncertni nastup izabranog sastava, pokaže razlika između filma-priče i filma-atrakcije. Dva ovogodišnja rockumentarca, “Rolling Stones - Vječni sjaj” Martina Scorsesea te “U2 3D” Catherine Owens i Marka Pellingtona, odlična su ilustracija težnje za stvaranjem priče i tamo gdje joj naizgled nema mjesta, odnosno, s druge strane, preferiranja čiste (tehničke) atrakcije koja “apsolutistički” gazi sve druge opcije.

“U2 3D” predstavljen je u skraćenoj verziji prošle godine u Cannesu, i odmah je izazvao senzaciju do sad neviđeno reljefnom sugestijom trodimenzionalnosti. Redovna distribucija integralne verzije počela je u proljeće ove godine, kad i redovna distribucija “Vječnog sjaja”, bilježeći veći odaziv publike od “konkurenta” te nerijetko oduševljene kritike (s kakvima se film o Rolling Stonesima nije mogao u tolikoj mjeri pohvaliti, iako je i on uglavnom pozitivno ocijenjen). Ono što su svi isticali bio je dojam “kao da ste tamo”, “u srcu publike” i još više - “na samoj pozornici”, “u jednom trenutku čini vam se da možete dotaknuti ispruženu Bonovu ruku, u drugom kao da su vam nadohvat uzdignute ruke djevojke iz publike”. Oduševljenje tom tehničkom senzacijom, njezinim ‘realističkim učinkom’, toliko se raširilo da je čak i iskusni rock kritičar i pasionirani posjetitelj koncerata Aleksandar Dragaš zapao u mali delirij, zaboravivši da poanta osobnog prisustvovanja rock koncertu nije savršen pogled na izvođače i dojam da ste na pozornici (to uostalom nitko ni ne očekuje), nego u osobitoj atmosferi, u kombinaciji unikatnog vizualno-zvučnog prisustva izvođača te opipljive tjelesnosti publike, koja naravno ima i erotske potencijale. Međutim, usprkos snažnoj trodimenzionalnoj sugestiji, “U2 3D” prenosi vrlo malo od ugođajne osebujnosti rock koncerta, daleko manje nego tradicionalno dvodimenzionalni “Vječni sjaj”.

PJEVAČ BONO na pozornici prenosi patetične poruke o ljudskim pravimaProblem nije nov - pretjerano inzistiranje na realističnosti, ukoliko tehnika ‘dosezanja stvarnosti’ nije dostatno razvijena, može polučiti kontraefekt, učinak pretjerane stiliziranosti, a to je upravo ono što se dogodilo filmu koji kompilira nastupe U2-a s uglavnom latinoameričkog dijela turneje “Vertigo”. Jer ono što može ponuditi najnovija 3D tehnika u tzv. živim snimkama nije ni do pete, primjerice, tehnici hiperrealističkog slikarstva, koja je u trenutku svog pojavljivanja, začudnim spojem slikarstva i fotografije, doista obarala s nogu (osobito u svojim pronarativnim inačicama). Umjesto snažne realističke sugestije, dojam je da je članove benda netko izrezao (poput onih nekadašnjih figurica od papira koje se lijepilo na čvršću kartonsku podlogu i oblačilo u papirnatu odjeću), te postavio na pozornicu koja se doima kao nekakva lutkina kuća, a dodatni je problem što sve to morate gledati kroz specijalne naočale, posrednim putem dakle, što bi se moglo usporediti sa seksom uz posredovanje prezervativa, koji je međutim daleko ugodniji od ovog iskustva. Uglavnom, tobože senzacionalna tehnika kojom je “U2 3D” snimljen, a pogotovo ona kojom se prikazuje, još je posve nedorasla realističkim zahtjevima (a ti su za medij i umjetnost filma ipak temeljni), pa je konačni utisak da gledate kombinaciju živih snimki i video-igrice, što bi moglo biti sjajno u nekom stiliziranom žanru (kao što superiorno potvrđuje “Speed Racer” braće Wachowski), ali ne u koncertnom dokumentarcu.

Uz to, glavni tvorci filma, slabo znana Owens i renomirani Pellington (već surađivao s U2 kao jedan od autora spotova za album “Achtung Baby” te režirao srednjometražni uradak “Pearl Jam: Single Video Theory”, dok mu je od igranih filmova najpoznatiji triler “Građani opasnih namjera”), toliko su opijeni tehnikom kojom barataju, da ih pored njezine atraktivnosti per se ništa drugo ne zanima. Ta “diktatorska” primjena načela filma-atrakcije ovdje se, za razliku od mnogih drugih primjera iz filmske povijesti (osobito iz dominantno larpurlartističke sfere eksperimentalnog filma), pokazuje promašenom, a intenzitet te promašenosti najbolje se ogleda u komparaciji s “Vječnim sjajem”. Dok Scorsese (koji koncertnim prizorima, za razliku od Owens i Pellingtona, dodaje i tanki okvir onog što se događalo prije i poslije nastupa) pozornicu na kojoj Stonesi nastupaju tretira kao kazalište u kojem se gradi relativno složena mreža međuodnosa članova benda, pratećih glazbenika i gostiju te publiku puni nesvakidašnjom energijom, dok on znači s iznimnim majstorstvom nudi fragmente moguće priče (npr. što se krije iza “kemije” koja očito struji između Micka Jaggera i rasno senzualne prateće crne pjevačice), autori “U2 3D” zadovoljavaju se rutinskim bilježenjem nastupa s uobičajenim repertoarom stilskih postupaka kakvima je dorastao i bolji HTV-ov režiser koncertnih prijenosa. Ne zamaraju se traženjem specifičnih detalja, mogućih sugestija psiholoških odnosa između članova benda i slično, jer sve su karte bacili na tu jednu atrakciju kojom su ovladali, uvjereni u silinu njezine kompenzacijske moći.

Ruku na srce, ni sami im članovi benda nisu bili od pomoći. Dok Jagger, Richards, Watts i Wood svojom spontanošću, šarmom i ‘pozitivnom energijom’ razigravaju sve oko sebe, na pozornici i u publici, Bono, Edge, Clayton i Mullen Jr. skupina su sterilno hladnih individua bez vidljive međusobne spone (u poljupcu u usta koji Bono podari Claytonu ne osjeća se nikakav eros, čak ni pretjerana prijateljska bliskost), dok Stonesi bez ikakva napora isijavaju karizmom, U2-ovci je ni svijećom tražeći ne bi pronašli. Doista je tužno gledati nekadašnjeg karizmatika Bona kako se prenavlja na pozornici i antologijskim pjesmama poput “Sunday Bloody Sunday”, “Pride (In the Name of Love”), “Miss Sarajevo” ili “One” dodaje patetično eksplicitne poruke o ljudskim pravima i jednakosti svih ljudi.