Zoran FerićO, kako je dug bio protekli tjedan i kakve su sve strahote u njega stale. Kad sam u ponedjeljak došao u školu, vidio sam na hodniku uplakana lica djevojčica, u zbornici je vladala tišina u kojoj se teško disalo. U našem susjedstvu, na Srebrnjaku, ubijena je Nika D., koja je išla u osnovnu školu I. G. Kovačić, s kojom dijelimo zgradu. Mnogi naši učenici bili su njeni školski kolege. Ubio ju je muškarac, koji si je potom pucao u glavu. Strašna vijest u koju je teško povjerovati. To je tako uvijek kad umire dijete. Pogotovo kad umire tako naglo. Kao da ono što je trajalo, živjelo i raslo 17 godina ne može nestati u trenutku? Užasava malignost takvih trenutaka. Čak i kad čovjek pomisli da su svemir i vrijeme počeli u trenutku, zna da život nije nastao odmah i da se dugo razvijao te da se još uvijek razvija. Pod mikroskopom gledamo praživotinje i pokušavamo otkriti koliko je to trajalo, to od njih do nas. Život Nike D. otišao je u trenutku, a toliko je milijuna godina trebalo da se razvije. Čini mi se da to tako valja poimati, da shvatimo i osjetimo veličinu i težinu gubitka. Načelno. Jer onu drugu strahotu i težinu, bol roditelja i svih bliskih, ne možemo osjetiti.

Jedna kolegica u zbornici stalno je govorila: “Ne mogu to ni zamisliti… Ne mogu to ni zamisliti…!“ A meni je palo na pamet: “Vidiš, svašta mi ljudi možemo zamisliti, i nove svjetove, i Zvjezdane staze i ratove galaksija i vremeplove i brzinu svjetlosti, ali sa stvarnošću uvijek imamo problema.“ Međutim, kako je dan odmicao, tuga djece koju sam mogao pročitati na licima učinila je ovu smrt nekako stvarnijom. I onda mi je, pred kraj radnoga vremena, kolega rekao da je u Hatzovoj ubijena kći odvjetnika Zvonimira Hodaka. Nemoguće, sjećam se da sam pomislio, ubijena je djevojčica koja je išla u školu odmah tu do nas. I to se dogodilo na Srebrnjaku, a ne u Hatzovoj. Pomislio sam u prvi mah da je to nekakva glasina, pokvareni telefon, da je netko nešto pobrkao. Ono što mi nije bilo ni nakraj pameti jest da su dvije djevojke ubijene u istome danu, na sličan način. A to je, kao što danas znamo, bio tek početak. Dan kasnije u Puli, Ardelinu Čardaki ubio je njezin bivši muž. Ušao je u kafić u kojemu je radila i pucao iz kalašnjikova.

Prvo u ženu, pa u sebe. Opet ubojstvo iz strasti i samoubojstvo. Uslijedio je još jedan vrlo sličan zločin, u Osijeku. Branko Štos i Vesna Vegar pronađeni su mrtvi u njenoj kući. Radi se najvjerojatnije opet o ubojstvu i samoubojstvu čiji su uzrok ljubavni nesporazumi. Branko Štos je na krevetu izbo nožem svoju ljubavnicu, a onda se i sam dokrajčio nožem. Poslije osječke tragedije, uslijedio je još jedan šokantan pronalazak. Muškarac od 78 godina i njegova 43-godišnja supruga počinili su samoubojstvo u automobilu, vatrenim oružjem, u mjestu Stari Laz u Gorskom kotaru. Sve u svemu, devetero ljudi.

Nevjerojatna bilanca za jedan lijep listopadski tjedan. Međutim, u javnosti i medijima ova su ubojstva i samoubojstva imala posve različit tretman. Dogodilo se, naime, jedno veliko ubojstvo i osam malih ubojstava i samoubojstava. I kad kažem “malih“, ne želim umanjivati njihovu tragičnost. Naprotiv. Radi se samo o tome što je ubojstvo Ivane Hodak odmah na početku okarakterizirano kao mafijaška likvidacija i što je kao takvo neusporedivo više zainteresiralo medije i javnost te se pretvorilo u veliku priču. Ono ima sve karakteristike trilera, ili, kako piše Jurica Pavičić, krvave sapunice.

Jetsetteri, visoka politika i teški kriminal, krema i podzemlje, sve je to dio te velike priče o uzimanju života mlade djevojke. S druge strane, to ubojstvo ima i jednu općedruštvenu i političku dimenziju pa je pucanj u Ivanu Hodak na neki način postao pucanj u cijelu Hrvatsku, u sve nas koji se ne bavimo krađom dijamanata ni bilo kakvim drugim kriminalom. Alarmiran je kompletni državni vrh, smijenjena dva ministra i ravnatelj policije, priprema se antimafijaški zakon, oporba traži povlačenje Vlade i nove izbore, uzbudili su se i Vlada i Sabor i Predsjednički dvori. Cijela zemlja ovih dana neprestano govori o ubijenoj nedužnoj djevojci i mafiji, a da se pritom ne obraća dovoljno pažnje na jezivu činjenicu: da su u nas psihopati barem u istoj mjeri opasni kao i mafija.

Barem šest od spomenutih ubojstava i samoubojstava počinili su patološki tipovi koji su svoje partnerice vjerojatno smatrali svojim privatnim vlasništvom pa nisu mogli podnijeti gubitak. Labilni ljudi s prstom na obaraču ili s nožem u ruci koji misle da zbog svojih emocija, svoje nesigurnosti i svoje društvene minornosti imaju pravo uzimati ljudski život. Ovo je društvo naviklo opasnima smatrati ljude obrijanih glava u crnim limuzinama, kojima se ispod sakoa nazire drška pištolja. A što je s onim mirnim, pristojnim i povučenim ljudima za koje susjedi i znanci, kad počine strašan zločin, mogu reći samo da su bili dobri i pristojni? Kad ćemo donijeti zakon za provjeru, praćenje i prisluškivanje dobrih i pristojnih?

Šalu na stranu, naravno da se takav zakon ne može donijeti, a ne može se donijeti iz jednostavnog razloga: zato što se takve stvari ne rješavaju ni zakonom, ni smjenama u policiji i ministarstvima, ni doušnicima ni praćenjem. Takve stvari rješavaju se sistematskim i dugogodišnjim radom škola, medija, socijalnih ustanova i obitelji. A država bi trebala stvoriti okvir u kojem će taj rad biti moguć. Kao što nam uistinu trebaju hitne antimafijaške mjere, treba nam isto tako sustavan plan rada u odgojnim ustanovama, da se ljudi nauče nositi s najstresnijim situacijama.

A gubitak ljubavne veze je jedna od takvih situacija. Ovako, ljudi su u tom teškom trenutku sami, prepušteni sebi i svojim suludim mislima. Kad se osjete izdanima od vlastitih partnera, većina ljudi vjerojatno barem jednom poželi ubiti osobu koja ih je povrijedila, a počesto razmišljaju i o samoubojstvu. Ali samo patološki tipovi to i ostvare. I zato bi u škole trebalo uvesti predmet koji bi se ciljano time bavio: poučavanjem o tome kako prebroditi stresnu situaciju i nikome ne nauditi. I to od prvoga razreda osnovne škole. Ili još bolje, od vrtića. Što ranije počnemo, imat ćemo manje leševa po ulicama, kafićima i spavaćim sobama.