Objavljeno u Nacionalu br. 675, 2008-10-20

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Duhanski dim kao slika slobodnog duha

Protjerivanje cigareta iz društvenog života za mene je tužna stvar, jer u mojoj životnoj dobi to je još jedan od dokaza da se svijet nezadrživo mijenja i da onaj svijet što sam ga upoznao i djelomice zavolio kao dijete i mladić odlazi u nepovrat

Zoran FerićZoran FerićU našoj ulici kasnih 60-ih ispiljena drva spremao je u podrume čovjek bez šaka. Iz rukava starog zelenkastog sakoa od debele vunene tkanine, koji je nosio i ljeti, izvirivali su batrljci kojima bi prihvatio cjepanicu i spretno je ubacio u košaru od brezova pruća što mu je visjela na vratu. Kad bi je napunio, neprirodno uspravan, da ga težina košare ne prevali prema naprijed, odnosio bi drva u podrum kuće gdje bi radio. Jednom prilikom, spremao je drva kod naših susjeda i tada sam ga zapravo prvi put vidio izbliza. Bio je zapušten, prljav, neobrijan, ali vrlo lijep čovjek. Šokiralo me i uplašilo to što nema šake, a onda sam se pitao kako ih je izgubio.

Zaključio sam da je uzrok zacijelo pila za drva koja me tada fascinirala. Čak sam neko vrijeme htio biti pilar pa da guram oblice na mehaničku pilu koja proizvodi specifičan, visoki zvuk koji je, kad se ujutro probudiš, jedan od znakova jeseni. Rekao sam mami da želim piliti drva kad odrastem, a ona je uzviknula: “Jesi lud, pa da ostaneš bez ruke!“ Zbog toga, kad sam vidio čovjeka bez šaka, nisam mogao ni zamisliti da ih je izgubio ikako drukčije nego od pile za drva. A on je marljivo radio, čudio sam se kako je brz i spretan. U jednom trenutku pozvao je gazdaricu za koju je radio. Ona kratko s njim porazgovarala i učinila nešto što me začudilo. Gurnula je ruku u džep njegova sakoa, izvadila kutiju cigareta i šibice, jednu mu cigaretu stavila u usta i pripalila je. Čovjek je sjeo na stepenicu, duboko udahnuo dim i onda ga polako ispuštao kroz nosnice kao uzdah.


Kad danas mislim o tom prizoru, čini mi se da je dim rastao u visinu, granao se, pružao izdanke prema nebu, kao da papir cigarete želi natrag u stablo, kao da nasjeckani duhan želi natrag u biljku, plavičasti duhovi bukve i listova duhana išli su nekamo prema gore, a s njima i čovjekov pogled koji je ispraćao taj dim. Čini mi se da sam već onda pomislio da čovjek uživa u dimu jer je dim slobodan, oblika koji se ne može omeđiti i zarobiti, i da je to najbliže onome kako zamišljamo i duh čovjeka. I čini mi se da sam ga, čim je zapalio, prestao sažalijevati jer je bio odjednom tako dostojanstven. Čak i kad je batrljcima vadio cigaretu iz usta. Tada sam zapazio da je pušenje velika i lijepa stvar koja i ljude bez ruku može učiniti zadovoljnima. Prošlo je nekoliko godina prije nego što smo mi klinci, na livadi iznad naše ulice, zapalili svoje prve cigarete. Sjećam se da smo Davor i ja danima vijećali koje su cigarete bolje, Ambasador koji je pušio njegov otac, ili Filter LD koji je pušio moj.

Na kraju smo kupili ove druge i upustili se u avanturu koja je za mog prijatelja trajala do kasnih 20-ih, kad je odlučio prestati i šteku crvenog Marlbora potopio u kadi. Ja pak nikad nisam postao pravi pušač jer sam astmatičar - između pušenja s gušenjem i čistoga zraka morao sam izabrati čisti zrak. Međutim, cigareta je ostala svojevrsni začin što život čini ljepšim, iako ga nisam stalno konzumirao. Sviđalo mi se biti pasivan pušač, lijepo mi je mirisao duhanski dim. U ranoj fazi pušenja, sjećam se, netko je uvijek poznavao nekoga tko može ispustiti dim kroz uši ili oči, ali sami nikada nismo takvo što vidjeli. No vjerovali smo. A onda je došao i seks. U erotskom filmu “Emmanuelle”, koji nam je obilježio mladost, striptizeta uvlači dim vaginom i ispušta ga u oblačićima. Začuđuje zapravo kako se ta scena pojavila u tom mekanom porniću u kojemu se ne vidi ni najobičnija penetracija. Vjerojatno zato što nema nikakvoga muškoga uda, samo jedna pizda na sceni ispušta oblačiće dima kao indijanske dimne signale.

Tko zna je li glumica koja je to radila, a očito se radi o profesionalki, dobila rak na onome mjestu dolje. Bila bi doista rijetka žena koja je rak na donjem organu dobila direktno od pušenja, a ne od HPV-a. No ta je scena nešto čega ću se sjećati i na onome svijetu, ako bude onoga svijeta. Pomogla mi je ta scena nekoliko puta u životu, pa čak i u neugodnoj situaciji kad sam u ginekološkoj klinici u Petrovoj davao uzorke sjemena. Cigareta je bila do sada nekome sastavni dio svakodnevnoga života, a nekome drugom tiha pratilja. No, bila je tu. Pušili su glumci na velikom i malom ekranu, pušili su direktori, rokeri, ljudi po kancelarijama, po čekaonicama ili liftovima, posvuda gdje su ljudi živjeli bila je i cigareta. A onda je došao zdrav život. Medicinske spoznaje polako su se pretvarale u neku vrstu ideologije, zdravlje je postalo ne samo poželjno, nego i obaveza. U opis života normalne individue ide i ta odgovornost prema vlastitome i tuđem zdravlju. I sada smo tu gdje jesmo. U petak je Sabor jednoglasno donio zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda i time praktički zabranio pušenje u javnim prostorima. Dan je rok za prilagodbu, a onda će cigareta biti potpuno protjerana iz kafića i kavana.
U restoranima pušači će biti stjerani u kaveze i tamo neće moći ni jesti ni piti. Zrak će biti čišći u ustanovama i ugostiteljskim lokalima, živjet će se zdravije, izvan stanova bit će stvarno malo pasivnih pušača koji ispaštaju zbog tuđe ovisnosti i teško je ne složiti se s takvim odlukom. Pogotovo kad se uključi statistika, a statistika, ma koliko je pogodna za manipulacije različitog tipa, ipak nešto govori, a brojke su kad je pušenje u pitanju neumoljive.

Stoga bih i ja kao dugogodišnji astmatičar i nepušač trebao biti tom odlukom zadovoljan, kao što su zadovoljni neki moji prijatelji sportaši koji ratuju s pušačima i cigaretama skoro cijeli svoj životni vijek. Ipak, moje slaganje s ovom jednoglasnom odlukom Sabora isključivo je racionalno, moram samoga sebe uvjeravati da je to dobro i korisno i da je to što se država brine za zdravlje svojih građana jedna prirodna stvar i da je država, među ostalim, zato i tu. Međutim, sasvim subjektivno i emotivno, ova je zabrana i potpuno protjerivanje cigareta iz našeg društvenog života za mene jedna tužna stvar, jer u mojoj životnoj dobi to je još jedan od dokaza da se svijet nezadrživo mijenja i da onaj svijet što sam ga upoznao i djelomično zavolio kao dijete, mladić, čak i mlađi čovjek srednjih godina, nepopravljivo odlazi. Naći se u svijetu bez pušenja bit će nesumnjivo zdravije za grlo, pluća, srce i krvožilni sistem, ali i nekako tužnije za dušu.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika