27.10.2008. / 19:29

Autor: Stjepan Mesić

Sjećanje na Ivu Pukanića

Mesić: 'Puki se nije ničega bojao'

'Nisam se uvijek slagao s temama koje je birao i načinom na koji ih je obrađivao, ali uvijek sam mu priznavao samostalnost i čvrstoću'

Četvrtak, 23. listopada, rano predvečerje. Upravo sam u Radničkoj cesti, u novome Domu Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj, zgradi u kojoj je smješteno pet agencija svjetske organizacije što djeluju u našoj zemlji, održao prigodni govor u povodu Dana UN-a. Moj odlazak na obilježavanje Dana Ujedinjenih naroda već je postao tradicija i u kalendaru mojih obveza ima čvrsto rezervirano mjesto. Želim, iz godine u godinu, potvrditi važnost što je pridajemo organizaciji koja sigurno nije savršena, ali bez koje bi današnji svijet, zapravo svijet nakon završetka Drugoga svjetskog rata, bio nezamisliv.

Proslava je počela u 18 sati i nakon govora domaćini su me poveli na osmi kat, gdje su - kao i na katu niže - smještene prostorije njihovih agencija. Baš smo krenuli stepenicama s osmoga na sedmi kat kada mi netko dodaje mobitel. “Hitno je”, čujem kako mi kažu. Prihvaćam mobitel, javljam se i slušam: “Eksplodirala je snažna bomba u dvorištu Nacionala. Izgleda da je Puki ubijen.” Kao da me netko udario maljem. Puki ubijen? Pa jučer smo još razgovarali telefonom. Rekao mi je tada, doduše: “Slušaj, Stipe, mene će ubiti“, ali - moram priznati, makar sam se malo zabrinuo, nisam ga shvatio ozbiljno. Istina je, na njega je prije nekoliko mjeseci već jednom bio pokušan atentat, mnogi mu tada - za razliku od mene - nisu vjerovali, istraga je tapkala u mjestu, ali ovo. Ubijen? Bombom? Usred Zagreba?

Kratko kažem svojim domaćinima što su mi javili i nastavljam obilazak prostorija Doma UN-a u Hrvatskoj. Moram. Ima trenutaka kada čovjek nema izbora nego da potisne osjećaje i radi ono što se od njega očekuje. Ovo je jedan od takvih trenutaka. Nastavljam, dakle, obilazak, pozdravljam se s djelatnicima agencija Ujedinjenih naroda, s nekima se i fotografiram. Pritom razmišljam i prisjećam se. Ivo Pukanić, Puki, koliko ga zapravo dugo poznajem?
Znam Pukija godinama, zapravo otkako se pojavio kao novinar u tjedniku Globus. Zapazio sam ga već tada po osobinama koje su bile tipične za njega, tada i svih godina što su slijedile. Bio je neposredan, ponekad čak i pomalo grub u toj neposrednosti, nije imao - kako se to obično kaže - dlake na jeziku i, što mi se činilo najznačajnijim, nije se bojao. Govorio je i pisao vrlo često o stvarima o kojima su drugi šutjeli, ili se jednostavno nisu usuđivali progovoriti. To je postalo osobito razvidno otkako se odvojio od Globusa i osnovao svoj tjednik Nacional. S Nacionalom i tekstovima što ih je u njemu plasirao, bez obzira na to je li riječ o onima što ih je sam potpisivao ili pak o tekstovima svojih suradnika, ostavio je trag na hrvatskoj medijskoj sceni, trag koji neće nestati njegovom smrću. Jednako kao što se on nije uvijek slagao sa mnom i mojim mišljenjem, tako se ni ja ponekad nisam slagao s temama koje je birao i načinom na koji ih je obrađivao. Ali uvijek, baš uvijek, morao sam mu priznati samostalnost, uvjerenost u ispravnost onoga što radi i čvrstoću u obrani svojih stajališta.

S vremenom, postali smo prijatelji. Znam da se govorilo kako smo “kućni prijatelji”, no to nije točno. Niti je on ikada bio u mojemu stanu, niti ja u njegovu. No prijatelji smo bili. I to se zasnivalo na uzajamnome respektiranju. Otkako sam preuzeo položaj predsjednika Republike Hrvatske, znao bi katkad banuti, nepozvan i nenajavljen, u Ured i još s vrata sasuti pregršt novosti, ali i kritika. Točno je, davao je u Nacionalu prostora izvještajima o mojim aktivnostima, kao šefa države, ali jednako je točno i to (što mnogi nisu željeli primijetiti) da su me i on i Nacional ne jednom žestoko napadali. Na naš odnos to nije utjecalo. Kažu da je bio kontroverzan. Vjerojatno je to i točno. Poznavao je doista mnogo ljudi, a među njima bilo je i onih koje čovjek ne bi pozvao kući. Tjeran stalnom željom da bude brži, bolji, aktualniji od konkurencije, znao bi pokatkad dopustiti da ga tema “povuče”, pa bi zabrazdio u mutne vode iz kojih se potom s mukom izvlačio. No, kakav god da je bio, profilirao se kao jedan od onih ljudi koji su svojim djelovanjem formirali javno mnijenje u Hrvatskoj. I bio je toga svjestan, katkad možda i previše, no uvijek na simpatičan, rekao bih mangupski način.

Razgovarali smo uvijek potpuno otvoreno, mislim da on drukčije i nije znao, a i meni je to odgovaralo. Nikada nisam posumnjao u njegovu iskrenost, pa tako ni jednoga trenutka nisam dvojio oko toga je li prije nekoliko mjeseci doista pokušan atentat na njega. Znao sam da je nakon toga dobio policijsku zaštitu, no nije mi se nikada potužio da je ona skinuta. Ipak, znao sam i to da se počeo bojati, mislim - prvi put u životu. Tema smrti počela se sve češće javljati u našim razgovorima koji su stjecajem okolnosti postali rjeđi nego u prethodnim godinama. Pa mi je tako, bez ikakvoga uvoda, dan prije nego što je likvidiran bombom u pola telefonskoga razgovora rekao: “Slušaj, Stipe, mene će ubiti.” I nastavio potom razgovor o drugim stvarima, kao da se na neki način pomirio s time što je najavio. I upravo zbog toga prividnoga mira, zbog te hinjene ravnodušnosti, nisam toj njegovoj najavi skore smrti pridao posebnu pozornost.

I sada ga više nema. Hrvatska medijska scena izgubila je čovjeka koji sigurno nikoga nije ostavljao ravnodušnim, pritom mislim kako na one koji su se s njime slagali, tako i na one koji su ga žestoko osporavali. Nedostajat će nam njegovo nemilosrdno pero koje je nemilice deralo lažnu pozlatu kojom se zaogrnula nova elita, kojom su naglo iznikli bogataši prekrivali izvore svojega bogatstva. Što se mene tiče, izgubio sam prijatelja koji nikada nije oklijevao da mi kaže što misli i kojemu sam i ja uvijek mogao bez i najmanje ograde reći ono što ja mislim, sve do točke na kojoj bih primijetio: “Puki, ako ovako nastaviš, više se nećemo družiti.” Sada je našemu druženju doista došao kraj.

Završio sam obilazak Doma UN-a u Hrvatskoj. 19 je sati i 15 minuta, četvrtak, 23. listopada 2008. Ulazim u automobil i krećem prema Uredu. Moram se čuti s premijerom, tražit ću da sazovemo sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. Dat ću izjavu za javnost. Jer nije samo ubijen čovjek koji je bio moj prijatelj. Teror prijeti da za gospodari Hrvatskom. A na to se mora reagirati. Dosta, i previše vremena je već izgubljeno. Sada vremena za gubljenje više nema. Sada treba raditi - energično i odlučno. Puki bi to razumio. Ne samo da bi razumio, on bi to i tražio. S pravom.

Vezane vijesti

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

Uoči inauguracije Tomislava Nikolića na mjesto predsjednika Srbije, novosadski Dnevnik objavio je osvrt bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika