Smrt je tragična posljedica života. Ona najčešće proizlazi iz toga kako je čovjek živio, iz svega što je za života činio, od toga kako se hranio, kako je prelazio cestu,  do toga što je radio i kakvim se rizicima izlagao na poslu. Ivo Pukanić izlagao se ozbiljnim rizicima, bio je hrabar čovjek i spreman na ono na što većina nije bila spremna: ulaziti u sukobe s jakima i moćnima. Nije se dao impresionirati time što je netko, recimo, jedan od najmoćnijih ljudi u državi, ili pak time što predsjednik susjedne zemlje štiti švercere cigareta. Iz tog i takvog stava prema društvenim fenomenima i likovima ratne, tranzicijske i privatizacijske Hrvatske stvoren je iznimno utjecajan politički tjednik koji je umnogome promijenio i mijenjao odnose političke moći i lice ove zemlje. Zasluge Nacionala za otvaranje puta iz poludiktature rigidnoga tuđmanizma, koji je ovu zemlju na svim razinama, od  politike i ekonomije do umjetnosti i lingvistike bacio koje stoljeće unatrag i pretvorio u nekakvu hibridnu tvorevinu između feudalizma i ranog kapitalizma, velike su i umnogome nemjerljive. Kao što je nemjerljivo sve ono što se polako i nekim svojim putovima događa u svijesti čovjeka, što polako ulazi u moždane kapilare i preko svijesti pojedinca mijenja čitavo društvo. Istražujući kao novinar ono skriveno lice tranzicijske Hrvatske, kontaktirao je, po prirodi posla, sa svim akterima naše javne, političke i podzemne scene.

Imao je vrlo širok krug znanaca i suradnika, a to je svakako bilo moguće i zbog njegovih ljudskih kvaliteta, gotovo djetinje otvorenosti i neposrednosti kojima je zadržavao pažnju sugovornika, kao i zbog odanosti. To spominju svi njegovi bliski suradnici. Kad sam prije skoro osam godina došao  u staru redakciju Nacionala radi dogovora o kolumni, i dok mi je Ivo Pukanić, kojega sam tada prvi put sreo, govorio o strategijama lista i svojoj ideji novinarskoga posla, pomislio sam dvije stvari. Prvo, “Bože, kako je s ovim čovjekom lako razgovarati”, i drugo, “govori mi kao da sam u najmanju ruku dioničar ili glavni urednik, a ne kolumnist”. Tada, naravno, nisam bio svjestan da sam upravo u tim svojim prvim dojmovima zapazio najvažnije njegove osobine, koje su mu, uvjeren sam,  pomogle da stvori Nacional. U prvom redu, bio je čovjek koji je nevjerojatno lako uspostavljao kontakte, svaka je barijera lako padala pred tom otvorenošću i čovjek bi instinktivno dobio potrebu da i sam bude neposredan i otvoren. Najčešće je sam postavljao pravila komunikacije i to je bilo vrlo spontano, bez cifranja i skanjivanja. Drugo, ne manje važno, znao je sugovorniku dati na važnosti, i to je nesumnjivo u onima s kojima je komunicirao stvaralo osjećaj ugode. Osim toga, sasvim sigurno, nije ga previše impresionirao nečiji društveni status, ako iza njega ne postoji nešto što bi poštovao, a takav stav otvara i mnoga vrata i mnoge ljude. Kao i svi ostali koji se bave javnim poslom, imao je i javni i privatni lik. Međutim, nikad prije nisam vidio takav nerazmjer između javnoga i privatnoga lika, između javne i gotovo dječačke bahatosti, i osobne krhkosti i altruizma. Ne znam da je ikoga dio javnosti toliko prozivao i osuđivao kao Ivu Pukanića, a da ga pri tome suradnici i prijatelji poštuju i vole.

Mnogima neugodan, bez dlake na jeziku, katkad bolno direktan, imao je svoju publiku i svoje poštovaoce. To su najčešće  oni koji  mogu  razlučiti dvije stvari - s jedne strane važnost Nacionala i to što je taj tjednik učinio za emancipaciju demokracije devedesetih, a s druge, neke Pukanićeve ne baš spretne javne nastupe. To su ljudi koji mogu i znaju razlikovati bitno i ozbiljno od estradnog i površnog. Oni drugi optuživali su ga pak za žutilo, komercijalizaciju, revolveraško novinarstvo.

Naime, slika Hrvatske koju nam je kroz niz vrlo turbulentnih godina Ivo Pukanić s redakcijom Nacionala prezentirao na stranicama ovoga tjednika nije lijepa, to je svijet lopovluka, krađe, propalih banaka, mafijaških obračuna, tranzicijskih svinjarija, malverzacija na visokoj razini i naručenih ubojstava. Užasna je to slika, štoviše, normalnom čovjeku od toga se diže želudac. Međutim, jedno je sigurno: za ono što se događalo i što se događa u Hrvatskoj nisu krive novine ni novinari. To je kao da novine koje izvještavaju o prometnoj nesreći optužimo za samu nesreću. Donosiocu loše vijesti siječe se glava, stara je to istina, a proizlazi iz nemoći ljudi da se suoče s lošim, s kataklizmom i tragedijom. Ali mediji i postoje upravo zato da nas i s tim suoče. Što se tiče optužbi za žutilo, stvari stoje ovako. Da, istina je da su neke teme bile obrađivane senzacionalistički, ali i to, koliko god mi to sebi ne želimo priznati, proizlazi iz takvoga konteksta. Nažalost, žutilo je godinama bilo jedini način da se postigne ozbiljna tiraža, da se uistinu dopre do čitatelja i stvori utjecaj kakav bi jedan ozbiljan tjednik u nekoj drugoj zemlji imao i bez senzacionalizma.

Dakle, Ivu Pukanića optuživali su zato što je pokušavao  pisati što se stvarno događa u ovoj zemlji i zato što je želio da to sazna što veći broj ljudi. S tim se optužbama dobro nosio  i nikome tko ga je napadao nije ostajao dužan. Ali istinska nepravda nanesena mu je šest mjeseci prije nego što je ubijen. Nakon što je izbjegao pokušaj ubojstva pred vlastitom kućom, velik dio javnosti nije mu povjerovao, misleći da izmišljenim atentatom želi skrenuti pažnju s prisilne hospitalizacije svoje supruge. U drukčijim okolnostima pokušaj atentata na novinara njegova formata bio bi prvorazredni društveni i politički skandal, koji bi mobilizirao i državni vrh, i policiju, i pravosuđe, i tajne službe, kao što ih je upravo mobiliziralo njegovo brutalno ubojstvo. Čovjeku, koji živi od vjerodostojnosti, najprije su oduzeli vjerodostojnost, a onda i sam život. Međutim, ma koliko bila strašna konačnost smrti, osoba i djelovanje Ive Pukanića ostaju nezaobilazna činjenica za tumačenje jednog važnog razdoblja hrvatske povijesti. Istraživao je i otkrivao u najplodnijem dijelu svoga života. Nadajmo se da će nešto razotkriti i svojom smrću.