ODLUKA U WASHINGTONU Američki predsjednik na odlasku George W. Bush s potpredsjednikom Dickom Cheneyjem, šefom agencije NSA generalom Alexanderom i glavnim obavještajcem McMullenomPotkraj godine istječe mandat Ujedinjenih naroda što ga je američka vojska dobila za djelovanje u Iraku. Budući da su mali izgledi za obnovu toga mandata u dosadašnjem obliku, a SAD je ukinuo svoju okupacijsku vlast, te je time obnovljen irački suverenitet, valja pronaći novi pravni okvir za daljnje operacije američke vojske u Iraku. Jedna je mogućnost, naravno, produljenje mandata UN-a, ali je od toga i sam SAD odustao. SAD ne želi daljnji pravni status svojih snaga u Iraku rješavati kroz UN, jer nije sigurno da bi podršku za ostanak američkih trupa dobio u Vijeću sigurnosti UN-a, jer bi neka od stalnih članica Vijeća, u prvom redu Rusija, na takvu inicijativu mogla staviti veto.

Odnosi SAD-a i Rusije su se pogoršali, pa postoji opasnost da od ruskoga veta na bilo kakvu novu UN-ovu autorizaciju američke nazočnosti u Iraku, a to u Washingtonu ne žele riskirati. Doduše, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio je da Rusija ne kani staviti veto na takvu rezoluciju, ali sigurno bi joj morali prethoditi teški pregovori SAD-a sa stalnim članicama Vijeća, a Rusija bi za takvo odobrenje tražila premnogo zauzvrat.

Stoga se američka vlada odlučila za novi, bilateralni pristup. Lani u studenome američko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da je SAD počeo pregovore s Irakom o sporazumu prema kojem bi američki vojnici ostali u Iraku i sljedeće godine. Za taj su sporazum zainteresirane obje vlade, tvrdilo se isprva u političkim krugovima, ali iz različitih razloga.

Sadašnja iračka vlast procjenjuje da njene snage sigurnosti - vojska i policija - još nisu dovoljno jake da same čuvaju vlast, jedinstvo zemlje, pa i sigurnost samih državnih tijela, pa je zainteresirana da američke snage ostanu, kao jamstvo samog opstanka sadašnje vlasti, sve dok bude potrebno, pa makar i još niz godina. A prisutnost američkih vojnika u Iraku iračkoj vladi odgovara i iz unutarnjih političkih razloga. Glavni neprijatelj na bojištu u Iraku bili su suniti, pa je šiitskim vođama odgovaralo da Amerikanci ratuju protiv njihovih vjerskih i političkih neprijatelja.

Ali nastupile su bitne promjene u američko-sunitskim odnosima, jer su Amerikanci nagovorili sunitske vođe da se odreknu suradnje s Al Qaedom i postanu američki saveznici, što iračkim šiitima nipošto ne odgovara.

Stoga je već početkom godine iračka vlada upozorila Amerikance da želi američku vojna nazočnost drukčiju nego dosad, da se Amerikanci manje upleću u političke i sigurnosne situacije, te ne vode samostalnu vojnu politiku u Iraku, nego da se drže u pozadini, budu jamac stabilnosti vlasti, uvježbavaju i jačaju iračke snage sigurnosti, te vojno interveniraju isključivo uz odobrenje iračke vlasti. Drugim riječima, umjesto da budu zaseban faktor u Iraku, oni bi trebali postati pozadinska snaga za zaštitu sadašnjega iračkog političkog ustrojstva.

Američka je vlada na početku pregovora daljnju ulogu Amerikanaca u Iraku vidjela drukčije. U prvom priopćenju o početku pregovora američka je strana napomenula da je jedan o razloga zašto američki vojnici trebaju ostati u Iraku zaštita tamošnje vlasti, ali se u američkim vojnim krugovima govorilo i o konkretnim američkim globalnim interesima: tvrdilo se da će Amerikanci u pregovorima inzistirati na iračkom odobrenju uspostave stalnih američkih vojnih baza na iračkom teritoriju. Time bi Amerikanci osigurali svoju stalnu snažnu vojnu nazočnost u tom za njih jako važnom dijelu svijeta. Poslije je objašnjeno da Amerikanci traže i iračku dozvolu američkoj vojsci da slobodno, na temelju vlastitih procjena, pokreće vojne operacije u Iraku protiv Al Qaede i drugih međunarodnih terorista, ali i drugih snaga koje bi ugrozile američke interese u toj zemlji. A traže i da američki vojnici, ali i američki poduzetnici i pojedinci koji pod ugovorom rade za američku vojsku, primjerice kao tjeločuvari važnih osoba, budu potpuno oslobođeni pravne odgovornosti pred iračkim sudstvom i uživaju potpun imunitet.

Početkom ove godine, kada se počelo intenzivnije pregovarati, prema tadašnjim tvrdnjama američkih vojnih izvora vjerovalo se da će pregovori završiti do lipnja, a najavljivalo se da će nakon toga taj sporazum potpisati američki predsjednik George W. Bush, da stupi na snagu prije isteka UN-ova mandata. Ali taj je plan tada izazvao negodovanje u američkim političkim krugovima, posebno u Demokratskoj stranci, gdje je ocijenjen zlokobnim pokušajem da se unedogled perpetuira Bushova politika u Iraku. Demokrati su taj plan formalno osporavali, tvrdeći da najave američke vlade pokazuju da Bush kani potpisati taj sporazum na temelju svojih predsjedničkih ovlasti, bez prethodnoga razmatranja u Kongresu, da tako važan sporazum ne može biti samo u ovlasti predsjednika, bez rasprave u Senatu, te su tražili debatu i glasanje u Senatu, gdje imaju većinu.

Za njih je sporna razina vojnih obveza SAD-a u Iraku. Demokratska stranka protivi se Bushovoj politici u Iraku, a demokratski predsjednički kandidat, senator iz Illinoisa Barack Obama, najavio je da će - postane li predsjednikom - nastojati da se američki vojnici što prije povuku iz Iraka. Kako sada pokazuju ispitivanja javnoga mnijenja, upravo je Obama najveći favorit da u siječnju postane predsjednikom. No, upozoravali su demokrati, ako Obama dođe u Bijelu kuću, a Bush dotad potpiše spomenuti sporazum, možda Obama zbog toga neće moći provoditi svoju politiku u Iraku, jer će morati poštovati Bushov potpis. Demokrati su upozoravali da bi Bush u tom sporazumu mogao obvezati SAD na dugogodišnji boravak američkih vojnika u Iraku, čak dati i numerička i temporalna jamstva, primjerice, obvezati SAD da u Iraku određen broj godina još drži određen broj vojnika. Tada eventualni budući demokratski predsjednik ne bi mogao anulirati ono na što bi Bush obvezao SAD.

NOURI AL-MALIKI, irački premijer i čelnik konzervativne šiitske stranke Dawa, spada među umjerene šiite koji žele da SAD nastavi štititi iračku vlastZbog toga su proljetos ti pregovori u američkim političkim krugovima izazvali golemu buku i američki ministar obrane Robert Gates demantirao je najave da će SAD u Iraku tražiti stalne baze, te zanijekao da će u eventualnom sporazumu biti riječi o konkretnim terminima i brojkama. Iz ministarstva obrane tvrdili su da će sporazum slijediti obrazac sporazuma s drugim zemljama, gdje SAD ima ili je imao svoje vojnike, a takvih je zemalja čak 80 - Njemačka, Južna Koreja, Kuvajt itd. No, sporazum će morati obuhvatiti i stanovite iračke specifičnosti, jer se u Iraku ratuje.

Premda se najavljivalo da će pregovori biti gotovi do lipnja, još nisu završeni, iako je do isteka UN-ova mandata ostalo manje od dva mjeseca. I pregovaračke su se pozicije znatno promijenile, kao i interesi obiju strana. Doduše, sredinom listopada dvije su strane usuglasile tekst nacrta toga važnog bilateralnog sporazuma, koji bi trebao dati pravni okvir za daljnju nazočnost američke vojske u Iraku i nakon 1. siječnja 2009. Ti dugi pregovori, prema tom nacrtu sporazuma, nisu bili laki, jer su na iračkoj političkoj sceni znatno ojačale snage i među šiitima, ali i među sunitima kojima smetaju Amerikanci u Iraku i koje žele da upravljanje Irakom preuzmu Iračani. Jedino se još Kurdi zalažu za što dulji ostanak Amerikanaca, jer ih smatraju zaštitnicima svoje široke autonomije na sjeveru. Protiv američke su nazočnosti razne sunitske skupine, koje su i nakon ulaska američke vojske u Irak nastavile oružanu aktivnost protiv njih, ali i suniti koji su prešli na američku stranu. Za odlazak Amerikanaca su i radikalne šiitske organizacije, i posebno brojna ona koju vodi mladi radikalni šiitski svećenik Moqtada al-Sadr.

U iračkoj vladi prevladavaju umjereni šiiti, koji nisu zato da američki vojnici odmah napuste Irak, jer vide da bi prerani odlazak destabilizirao stanje i obnovio građanski rat. Ali i umjereni šiiti smatraju da valja isplanirati odlazak Amerikanaca u iduće dvije-tri godine.

Rok ostanka Amerikanaca u Iraku, te njihov pravni status, bili su i najspornije teme višemjesečnih američko-iračkih pregovora. Amerikanci nisu htjeli pristati niti da se odredi rok dokad će morati napustiti Irak, a niti da Amerikanci u Iraku u bilo kojoj prilici potpadnu pod iračku jurisdikciju. No morali su popustiti te sad pregovaraju i o konkretnim rokovima.

U tih pregovorima dogovoreno je da će se Amerikanci iz svih gradova i naselja povući do 30. srpnja 2009. godine. U sporazumu se nadalje kaže da bi se američke snage iz Iraka potpuno povukle do 31. prosinca 2011., a eventualno ostale samo one koje pozove iračka vlada radi uvježbavanja iračkih vojnika. Predviđeno je da se Amerikanci povuku za tri godine. Ako se sporazum ratificira, bio bi to prvi dokument koji bi utvrdio datum povlačenja, a dosad se ni o kakvu datumu nije govorilo. Čak se predviđalo da će Amerikanci u Iraku ostati još desetljećima.

Naširoko se raspravljalo i o pravnom statusu američke vojske u Iraku. Amerikanci su i tu morali znatno popustiti pa će, ako ovakav sporazum bude prihvaćen, prvi put iračka vlast u nekim slučajevima imati jurisdikciju i nad Amerikancima. Riječ je o vrlo ograničenim situacijama, pa ni tim rješenjem mnogi Iračani nisu zadovoljni. Američki vojnici dalje bi bili pod američkom jurisdikcijom u američkim bazama u Iraku, te za sve što učine dok su na dužnosti, ali za ubojstva izvan baza, kad nisu na dužnosti, odgovarali bi pred iračkim sudovima. Taj dogovor sada razmatraju dvije vlade. Kao što se i očekivalo, američka je spremna bez osobitih primjedaba odobriti sporazum. Vjeruje se da bi to mogao učiniti i američki Kongres, gdje demokrati imaju većinu u oba doma, jer sporazum predviđa nešto za što su se demokrati na čelu s Obamom zalagali - uredan i relativno brz izlazak iz iračkog sukoba.

U iračkoj je vladi oko nacrta sporazuma sasvim drukčija situacija. Nužno je da sporazum podrže dvije trećine iračke vlade, jer tek tada može stići na ratifikaciju u parlament. No u vladi ima mnogo primjedaba, posebno na dio o jurisdikciji, te neki ministri pritišću na premijera Nourija al-Malikija da obnovi pregovore o tom dijelu. Američki pak ministar obrane Gates smatra da nikakvih novih pregovora o dogovorenome više ne može biti, te da su vrata za njih praktički zatvorena. Prema američkom gledištu, pregovori se mogu djelomice obnoviti samo ako Irak ukaže na neko važno pitanje koje dosad uopće nije bilo razmatrano, što je po Gatesovu mišljenju malo vjerojatno, jer su pregovori bili dugotrajni, sveobuhvatni i detaljni. On upozorava da bi - ako se sporazum ne ratificira do Nove godine - nastala neugodna situacija, jer Amerikanci tada - preko noći - više ne bi smjeli operirati u Iraku, a to bi moglo loše utjecati upravo na Irak.

OBAMA I MALIKI, američki predsjednički kandidat zagovara uredno i tempirano povlačenjeSituacija je dramatična, jer brojni članovi iračke vlade, ali i zastupnika iračkog parlamenta, traže izmjene nacrta sporazuma, a pojedine političke grupacije zaoštravaju stajališta. Znatno su se radikalizirali i Kurdi - objavili su da su spremni ugostiti američke vojnike na svom području, neovisno o stajalištu središnje iračke vlade. Budu li se Amerikanci morali povući iz drugih dijelova Iraka, u Kurdistanu mogu ostati i izgraditi svoje baze, rekli su Bushu članovi kurdske delegacije ovih dana u Washingtonu. Takvo bi rješenje, međutim, bilo logistički vrlo komplicirano, jer irački dio Kurdistana nema izlaz na more, a nijedna susjedna zemlja zacijelo neće htjeti pružati logistiku za američke trupe u Kurdistanu. A takav aranžman bio bi i uvod u definitivni raspad Iraka.

Radikali za povlačenjePosljednjih mjeseci posebno su se radikalizirale proiranske grupe iračkih šiita. Iran - začudo - svojedobno nije osobito prosvjedovao zbog američke nazočnosti u Iraku, ali samo dok su Amerikanci ratovali samo sa sunitima. No sada, kad su najznačajnije sunitske grupe postale američki saveznici, Irak želi da se Amerikanci što prije povuku, pa sve što može da sporazum propadne, što znači da bi se Amerikanci morali početi povlačiti već nakon 1. siječnja.

Izgledi za rat do 30 postoNaglo američko povlačenje moglo bi biti i uvod u obnovu vjerskog rata u Iraku. Iako su reperkusije nepotpisivanja sporazuma goleme, upravo bi se to moglo dogoditi. To je potvrdio i zapovjednik američkih snaga u Iraku general Raymond Odierno, koji je izglede za nepotpisivanje sporazuma procijenio na samo 20 do 30 posto.