FILM JE SNIMAN 35, 16 i 8-milimetarskom vrpcom u koloru, a nakon snimanja razvijene su crno-bijeloIgrom slučaja, najbolji film ovogodišnjeg izdanja Zagreb Film Festivala prikazan je istog dana kad se dogodila tragedija u Vlaškoj ulici. Šok koji je atentat izazvao jedva da je splasnuo i iskreno govoreći - u ovim trenucima pisati o filmovima doima se pomalo besmislenim. Ali ako se već piše, onda nema boljeg izbora od spomenutog najboljeg uratka šestog ZFF-a, bugarskog ostvarenja “Zift” Javora Gardeva, tim prije što je film došao na redovni repertoar zagrebačkog art kina Europa, u sklopu programa nazvanog ZFF +. Razlog upravo njegova odabira za temu kolumne komplementarnost je njegova ugođaja ovim olovnim danima u Zagrebu i Hrvatskoj, velikim dijelom uzrokovanim HDZ-ovom kriminalnom ostavštinom iz mračnih devedesetih. Okružen udbašima i ustašoidima iz nekih prošlih vremena, kamo je i sam spadao, Tuđman je državu stvarao ne birajući sredstva, oslanjajući se na pohlepne lovce na novac i zadnji društveni šljam, a o tim prošlim vremenima, pohlepi i šljamu zbori i “Zift”, film iz zemlje koja je imala relativno sličan put kao Hrvatska u zadnjih šezdesetak godina.

Bugarska ima jednu od najslabije poznatih kinematografija među istočnoevropskim zemljama, a u zadnjih tridesetak godina, dakle nakon kreativno najpotentnijih šezdesetih i sedamdesetih i razmjerno znanih autora poput Rangela Vlčanova, Binke Željaskove, Vula Radeva i Hrista Hristova, nije iznjedrila ime koje bi na internacionalnoj sceni nešto (trajnije) značilo. Čini se da se takvo ime napokon pojavilo s Javorom Gardevim, koji je nakon 14 godina bavljenja kazališnom i radijskom režijom, performansom, video-artom i filozofijom, napokon, sukladno svojim sinefilskim sklonostima od malih nogu, zabilježio filmski debi, i to odmah cjelovečernjim uratkom. “Zift” je nastao prema istoimenom romanu i scenariju dvostrukog doktora znanosti Vladislava Todorova (prvo je doktorirao u Bugarskoj teatrološko-filozofskom, potom u Americi povijesno-političko-sociološkom temom), a Gardev je u intervjuu datom povodom prikazivanja filma na prestižnom festivalu u Torontu (gdje se našao nakon nagrade za najbolju režiju na festivalu u Moskvi) objasnio Todorovljeve i svoje namjere.

Njih su dvojica shvatili kako se suvremeni bugarski film pretežno bavi svakodnevnim životom ili konstrukcijom nacionalnog identiteta oslanjajući se na folklornu tradiciju i traumatične trenutke iz povijesti, pa su zaključili da bi u takvom kontekstu “radikalni žanrovski atak” bio iznimno osvježavajuć te ujedno “otponac za produktivnu debatu”. Odabrali su “jedan od najbritkijih filmskih žanrova”, noir, i odlučili mu dodati “snažan apsurdistički spin”, što je Gardevu kao režiseru omogućilo da “hoda oštricom noža između autorskog i žanrovskog filma”. Gardevljev i Todorovljev noir specifičan je po smještaju u socijalističko razdoblje s karakterističnom komunističkom ikonografijom, od uniformi do arhitekture, ali i s nizom univerzalnih ikonografskih elemenata, povezanih međutim daleko više s ikonografijom (zatvorskih) filmova o prijestupnicima, nego s klasičnim noirovskim gangsterizmom. Također, riječ je o narativno vrlo složenoj strukturi, s okvirom prezentno smještenim u 60-e i retrospektivnom jezgrom koja se zbiva 40-ih, a tu su i “fantazmagorične vizije”, kako ih je sam režiser nazvao, koje ionako stiliziranoj cjelini daju nadrealističku aromu.

Da bi vremenski prijelazi bili lakše razabirljivi, Gardev i njegov sjajni direktor fotografije Emil Hristov sadašnjost su snimali 35-milimetarskom filmskom vrpcom, prošlost 16-milimetarskom, a fantazmagorije 8-milimetarskom, sve u koloru koji su nakon snimanja razvili crno-bijelo, polučivši impresivnu slikovnu teksturu. Sama priča, koristeći se i karakterističnim noirovskim off-naratorom, prati prijestupnika Moljca koji je sredinom 40-ih, neposredno prije komunističkog preuzimanja vlasti, završio u zatvoru zbog ubojstva koje nije počinio, ne odajući pravog ubojicu kako bi zaštitio voljenu djevojku Adu, zajedno s njim upletenu u pljačku koju je organizirao stariji i iskusni lopov Puž, a koja je završila tako što je Puž ubio starca od kojeg su namjeravali ukrasti skupocjeni dijamant.

Više od 15 godina kasnije Moljac izlazi iz zatvora, ali odmah završi u rukama brutalnog Puža koji je u međuvremenu postao policijski istražitelj, i koji želi doznati gdje je dijamant za kojeg je uvjeren da ga je Moljac sakrio. Moljac pak želi pronaći Adu, no ta će potraga biti vrlo traumatična i u skladu sa svjesno korištenim klišeima film noira nužno će sadržavati spoznaju o ženskoj prijetvornosti i izdaji. Fascinantno u narativno-dramaturškoj konstrukciji jest kako Gardev i Todorov okvirnu radnju koja se zbiva u jednom jedinom danu šire i pune mnoštvom prošlosnih epizoda, ali i onih koje se zbivaju u sadašnjosti, dopuštajući si i obilne (žanrovske) digresije (recimo znatan dio filma, koji bi se u cjelini mogao odrediti kao trilerna krimi-melodrama o temeljnoj prirodi muško-ženskih odnosa, otpada na zatvorsku dramu koja slavi muško prijateljstvo), nijednog trena međutim ne gubeći vizualnostilsku kompaktnost i visoki ritam. Također, svaka od brojnih epizoda slikovno i narativno vrsno je uobličena, pri čemu se autori oslanjaju na iznimnu plastičnost i izražajnost slike te sadržajnu ekscentričnost - bizarne i morbidne motive presudno povezane s kompleksom erosa i thanatosa, gdje znatnu ulogu igra napeta (dijalektička) dinamika latentnog no jasnog homoerotizma i eksplicitnog heteroerotizma.

Atraktivna tjelesna ekspresivnost Zaharija Baharova kao Moljca i visokoerotična gracilnost Tanje Ilieve kao Ade čine ljepotu suprotstavljenu salovitoj tjelesnoj konstituciji Vladimira Peneva kao Puža, koja se u ovom kontekstu može shvatiti kao opozicijska ružnoća s kojom lijepi dijelovi trija moraju ili žele ući u međusobno prožimajuću interakciju. Dakako, takvoj interakciji imanentni su i sadomazohistički tonovi, u filmu nenametljivo no jasno prisutni. Neke kritičare motivska bizarnost navela je na usporedbu s kontroverznom “Taxidermijom” Györgya Pálfija, no “Zift” je znatno elegantnije režiran film, a ZAHARIJ BAHAROV kao prijestupnik Moljac u filmu 'Zift'Gardev za razliku od Pálfija ne podliježe ultimativnoj groteski, nego daje prostor i ljepoti, ne samo maloprije spomenutoj tjelesnoj, nego i komadićima one duševne, sadržanima u Moljcu. Spominjao se i Tarantino, no ta je veza posve općenita, a bližim se čini spona s ranim von Trierom, kojeg Gardev spominje kao jednog od svojih orijentira, npr. s vizualnom i žanrovskom slojevitošću, redateljskom elegancijom i maštovitošću, moralnom upitanošću i manipuliranim junakom prvog velikog Trierova uspjeha “Europa”.

Gardev kao svoje glavne suvremene uzore navodi braću Coen, s kojima svakako ima dodirnih točaka, no njegov prvijenac sugerira da je riječ o itekako samosvojnom autoru kojeg nema potrebe previše uspoređivati s drugima. Štoviše, njegov turoban, morbidan, ali i vrlo erotičan, usprkos dominacije tamnih tonova suštinski vitalistički dinamičan “Zift”, jedan je od vrhunaca istočnoevropske kinematografije zadnjih godina i najavljuje autora koji bi mogao postati značajno ime suvremenog svjetskog filma. U tom slučaju bit će zanimljivo znati da je 1998. u Stuttgartu izveo književni i video performans s Dubravkom Ugrešić, a 2003. s Vedranom Vrhovnik surežirao radio-komad “The Gate of Europe” u čijoj je koprodukciji sudjelovao i Hrvatski radio.