NEUMORNI GLAZBENIK Houra u radijskom studiju s plakatom na kojemu je omotnica prvog albuma 'Prljavog Kazališta' iz 1979., punk parodiji poznatog loga Rolling StonesaProšlo je 30 godina otkako je Prljavo Kazalište objavilo prvi singl, pjesmu “Televizori”. U tih 30 godina objavili 13 studijskih albuma, uključujući i nedavno objavljeni “Tajno ime”, tri koncertna albuma, a vođa grupe Jasenko Houra (48) profilirao se u jedno od najznačajnijih imena hrvatske glazbene scene. U tih 30 godina Jasenko Houra i Prljavo Kazalište prolazili su kroz različite faze. Sa 19 godina Houra je pod utjecajem punka pisao izrazito kvalitetne pjesme za prvi album “Prljavo Kazalište”, godinu dana kasnije pod utjecajem ska glazbe grupa je objavila album “Crno-bijeli svijet” a 1981. pod utjecajem Brucea Springsteena album “Heroj ulice”, na kojem je Houra prvi i jedini put bio i pjevač. Album “Korak do sna” je bio samo prijelazno razdoblje do 1985., kada je Davorina Bogovića zamijenio pjevač Mladen Bodalec, a grupa je s albumom “Zlatne godine” postigla komercijalni uspjeh. Nakon tri godine pauze Houra i Prljavo Kazalište objavili su ovog mjeseca album “Tajno ime”, a 30 godina rada i novi album povod su za ovaj intervju.

NACIONAL: Nakon što ste prije tri godine objavili album “Moj dom je Hrvatska” s puno senzibilnosti za socijalne i političke probleme, novi album “Tajno ime” je apolitičan. Što se to dogodilo u državi, odnosno promijenilo u vašem mišljenju, pa smatrate da ne morate više slati takve poruke?
- Kada bismo se tijekom posljednje turneje zabavljali na koncertima, onda bismo zasvirali i pjesme s prvog albuma. Tada sam shvatio da sam već na prvom albumu radio politički i socijalno senzibilizirane pjesme kao što su “U mojoj općini problema nema”, “Sretno dijete” i druge. U cijeloj mojoj karijeri govorim o socijali i sada sam se htio igrati, zbog svojeg češkog podrijetla, s Hrabalom, Menzelom, s dobrim vojakom Švejkom. Zato sam napisao pjesme poput “Male stvari” o tome kako znaš da si ostario, i “Ples s vragom”, gdje govorim o kompromisnim situacijama u životu. Napravio sam album u kojem se igram. Kroz njega sam poslao niz neizravnih poruka pa tako roditeljima nisam izravno govorio što im se događa s klincima, nego neizravno, kao u pjesmi “El klinjo”. Išao sam na neizravne poruke koje su mi bile draže i na vraćanje i ruganje samom sebi.

NACIONAL: Kada ste prije tri godine govorili o socijalnim problemima, onda su se mnogi pitali zašto Houra o tim istim problemima nije pjevao tijekom devedesetih, nego tek sada. Zar su politički i socijalni problemi u Hrvatskoj veći u posljednjih pet godina nego što su bili tijekom devedesetih?
- Stalno me pitaju o tom iščitavanju poruka. Pa ja sam 1996. napravio pjesmu “Sretan Božić gladna djeco”, napisao sam puno pjesama koje su ukazivale na to što se događa. U jednom trenutku, tijekom posljednje turneje, odlučio sam da se posvetim sebi i grupi, ali možda ću za šest mjeseci raditi nove pjesme i trenutna situacija će ostaviti na meni trag pa ću raditi na drugačiji način. Toliko smo bombardirani problemima sa svih strana tako da nisam znao što bih još mogao reći na novom albumu jer je sve već bilo izravno objavljeno na naslovnim stranicama novina. Da sam išao na takve pjesme, onda su mi mogli reći “što ga ovaj trubi kad je sve to što on pjeva već bilo u novinama”. Mislim da sam puno toga neizravno rekao i tijekom devedesetih. Ne moraju poruke uvijek biti eksplicitno izrečene.

NACIONAL: Takve poruke ipak imaju posebnu težinu i zato što je Prljavo Kazalište grupa za masovnu publiku i zato što su vas tijekom devedesetih vezivali uz vladajuću stranku i nacionalizam. Zato bi danas vaša kritika stanja, kad je HDZ opet na vlasti, imala i poseban značaj.
- Na novom albumu objavili smo ponovno “Sretno dijete”, pjesmu koja dosta kaže kroz neizravne poruke. Mislio sam da nakon 30 godina karijere nemam potrebe raditi takve pjesme. Meni je teško reći je li Prljavo Kazalište bilo uz vladajuću stranku ili nije jer je moj san kod stvaranja hrvatske države bio dolazak demokracije, gdje bih ja podržao političare u dolasku na vlast, ali bih istovremeno postao i oporba kako ne bi postali bahati. Mi kao glazbenici u Hrvatskoj, ali takvi su glazbenici i u inozemstvu, tijekom predizbornih kampanja smatrali smo da radimo svoj posao, kao što netko radi izborne plakate. Nismo shvaćali da se to vrlo dobro primjećuje i javnost te odmah svrstava uz ili protiv nekog. Bilo je trenutaka kada sam se doista osjećao kao eskort servis. Međutim, ja sam protiv opstrukcije i revanšizma, to me u životu ne zanima. Ako mogu pomoći zajednici da bude bolja, daj Bože da će biti tako. Ne pripadam ni jednoj struji, takva mi je češka genetika. Mi bi umrli kad ne bismo nekoga podjebavali, to je tako. Strašno mi je drago kada češkog predsjednika Havela, koji je književnik, njegov kolega podjebava u svojoj knjizi. Moja generacija je stvorila hrvatsku državu, ali treba doći nova koja će znati voditi državu. Naš san je ostvaren i tu je stao, mi ne znamo voditi državu. To će znati drugi ljudi. Treba pustiti druge da Album Crno bijeli svijetto rade.

NACIONAL: Kažete da niste bili svjesni da vas drugi koriste. Jeste li vi jednako tako koristili postojeći trenutak pa ste 1993. objavili album “Lupi petama i reci sve za Hrvatsku”? Jeste li koristili nacionalnu euforiju i trenutnu političku situaciju?
- Ma ne, na tom sam albumu želio švejkovski opisati kakav se košmar događa kada putuješ na turneji od Zagreba do Vinkovaca devet sati. Taj album počinje pjesmom “Pet dana ratujem, subotom se zaljubljujem”. Imaš dečke koji sjede u rovu, mi se vozimo od Splita, preko Paga, pa do tko zna kuda i želio sam imati švejkovski odmak. Album završava s pjesmom “Uzalud vam trud svirači”, i nisam imao nikakvih primisli. To su bili takvi trenuci, bilo je tragikomičnih situacija. U tragediji nastaju i komične situacije, a ja sam želio imati švejkovski pristup. Reći ću vam kako je nastala pjesma “Lupi petama”. Moje društvo se zapilo do zore, neki su imali oružje, neki nisu, neki su bili u onim gumenim čizmama, fajrunt je u birtiji, jedan od odlazi i kaže “Znate kakvo je ovo vrijeme?”. Mi smo zastali i gledamo ga, a on kaže “Ovo ti je vrijeme lupi petama i reci evo sve za Hrvatsku”. Sjedio sam za stolom, razmišljajući o tome što je taj čovjek rekao. Funkcioniram na takav način a to što ljudi misle da sam proračunat, nije istina. Nisam isplanirani hitmejker, pišem o onom što vidim i čujem.

NACIONAL: Vaš prvi album bio je čisti punk, koji je nastao kao odraz nezadovoljstva socijalnim stanjem. Otkud su dolazili bunt i nezadovoljstvo u vama ako se zna da niste imali teško djetinjstvo niti ste odrasli u siromašnoj ili problematičnoj obitelji?
- Punk sam poistovjećivao s mojim znanjem sviranja gitare, a to su bila tri akorda. Da sam i pokušao, ne bih tada mogao svirati kao Pink Floyd. Imao sam 17, 18 godina i živio sam za odlaske u kazalište “Jazavac”, gdje sam gledao predstave kao što je bila “Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću”, ali moje okruženje je bilo kvartovsko, Dubrava. Imao sam nekoliko bitangi kraj sebe s kojima sam funkcionirao. Uopće nije bilo važno to što sam dolazio iz ovakve ili onakve obitelji jer sam uvijek imao dovoljno novca da kupim pivo za prijatelje. Odrastao sam u kvartu po principu “koliko imam, toliko dijelim”. Kvart me učio da budem protiv cijelog svijeta i da ne idem dalje od Dinamovog stadiona. Kvaternikov trg je za nas bio vrlo daleko. Tada počinjem s glazbom i punk mi je bio najjednostavniji izraz. Da je u pitanju bio neki drugi glazbeni izraz, vrlo teško bih se prilagodio.

NACIONAL: Osim u glazbi, odlično ste funkcionirali i kroz testove gdje ste kritizirali način odrastanja i života. Kritizirali ste komunizam onoliko koliko se moglo.
- Mislim da sam dobro funkcionirao zbog okoline. Danas se kupuju stanovi, ali ja sam odrastao u kvartu gdje smo, da bi se sagradila kuća, jedni drugima dizali deke. Mladen Bodalec je izgradio više kuća od bilo koga, on je bio na svakoj miješalici betona. To je bilo pitanje prijateljstva, mi smo dijelili sudbine. Osim toga, dolazio sam iz takve obitelji gdje su mog oca, liječnika, budili u četiri ujutro jer nekome nije bilo dobro. Dijeljenje je bilo sastavni dio života. To se nastavilo i kasnije, kada sam bio blizak s pokojnim Žarkom Dolinarom. Bilo nam je važnije jesti fileke i razgovarati s ljudima, nego što je bilo S BODALCEM na zagrebačkom Dolcu ispred 70.000 ljudidruženje s kvazielitistima. To me nije zanimalo.

NACIONAL: Upravo zato su vas kasnije više zezali no kritizirali da ste se odselili iz Dubrave kada ste postali slavni.
- Ma nisam otišao iz Dubrave zato što sam postao slavan, već zato što su mi rušili kuću. Pa ja sam i danas stalno u Dubravi, više sam u Dubravi s grupom nego kod kuće. Dubrava me formirala, formirao me prostor između Avenije Dubrava i Klake. Ne mogu pobjeći od toga. Nemam ja kod kuće klavir, veliku vazu na njemu pa mi ujutro supruga doda kimono, a ja sjednem za klavir i komponiram. Ja to ne znam. Ja se zavučem, zapalim cigaretu i sviram uz slike mog kvarta koje mi dolaze u mislima. Uvijek uz sebe imam četiri razglednice Dubrave, objavljene četrdesetih godina prošlog stoljeća, na kojima su prvi bazen u Dubravi i žena s troje rahitične djece na mjestu gdje je danas McDonald’s. To su te slike koje me vuku. Uvijek će mi ostati u glavi slike zaljubljenih parova. Kada vidiš da netko nosi kartonsku kutiju i kreće prema Pionirskom gradu s curom, meni je sve jasno. Te slike me određuju u životu.

NACIONAL: Bez obzira koliko je vaš drugi album “Crno-bijeli svijet” bio kvalitetan, kao i treći “Heroj ulice”, zamjerali su vam da se povodite za trendovima. Prvi album je objavljen u vrijeme dominacije punka, drugi je obilježila tada popularna ska glazba a treći Bruce Springsteen. Primjerice, pjesma “Sve je lako kad si mlad” je zapravo “Should I Stay Or Should I Go” grupe Clash. Jesu li vam smetale takve kritike?
- Sve je točno što ste rekli, ali to me nije smetalo. Ja sam kontradiktoran, moj život je kontradiktoran. Svi zaboravljaju da sam počeo kao osamnaestogodišnjak. Mene nije stvorio show business. Bio sam klinac koji je otišao do Pariza, vidio i čuo ska glazbu i interesiralo me zašto su ti glazbenici tako odjeveni i zavolio sam tu glazbu. Bio bih sam sebi smiješan kada ne bih pratio trendove. Mislim da me to održava, da to održava i samu grupu. Zamisli da sam sada odjeven kao što sam bio 1980., ipak bi to bilo smiješno. Mnoge stvari dolaze s vremenom. Sjećam se da sam za album “Crno-bijeli svijet” napravio baladu, prvu u životu. Tulim ja tužno, k’o ranjeni vuk. Gleda me Davorin Bogović i ne može vjerovati. U jednom trenutku cijela grupa počinje plakati od smijeha, u stilu “kaj je tebi došlo?”. Ja sam se u tom trenutku doista uvrijedio, potjeram ih u pičku materinu, uzmem gitaru i odem. Nisam tri dana dolazio na probu. Tada nije još bilo sazrijelo vrijeme, ni kod mene ni kod njih, da napišem prvu baladu. Slažem se s onim što vi kažete, ali Chuck Berry je rekao da je, nakon što je snimljen prvi rock’n’roll album, sve poslije bilo smiješno, kao što je i Keith Richards rekao da je sve u tri akorda. Pitanje je uzora: kakvi su ti bili idoli, takav ćeš i ti biti. S godinama, Springsteen mi je postao strašno interesantan, to je bilo dio kulturološkog odrastanja, od Woodyja Guthriea preko Boba Dylana dolazim do Springsteena.

NACIONAL: U kojem ste trenutku shvatili da je Prljavo Kazalište dobar biznis zbog čega treba ustrajati u ovom poslu? Jeste li to vi shvatili ili vaš tadašnji menadžer Milan Škrnjug?
- U određenim trenucima karijere bio je biznis, ali ja sam ga uvijek doživljavao kao pitanje branda u koji je jako puno uloženo. Mi iz grupe smo slobodnjaci, zarađujemo onoliko koliko vrijedimo i koliko se trudimo, tu nema laži. Ljudi načelno gledaju na to kao na biznis s ne znam kakvom zaradom, ali ne znaju da se puno ulaže u stvaranje brenda. Upravo zato sam se cijelo vrijeme bojao da se Prljavo Kazalište pretvara u velikog dinosaura kojeg je teško hraniti. S druge strane, sve je veći bio i izazov. Teško je biti freelancer, ali čovjek je slobodniji, sam donosi odluke, jednostavnije je funkcionirati. Prljavo Kazalište se već početkom osamdesetih pretvorilo u veliki posao, ali nakon odlaska Davorina Bogovića morali smo se prizemljiti i vratiti se na početak. Znali smo da nećemo moći rasprodavati dvorane za šest ili osam tisuća ljudi već smo se morali boriti ispočetka.

NACIONAL: Osim pisanja pjesama i sviranja u Prljavom Kazalištu, bavite se i nekim drugim poslovima. Nedavno ste otkupili prava na pjesme grupe Novi fosili. Što namjeravate napraviti s njima? Spominjao se mjuzikl koji bi napravili od pjesama Novih fosila?
13. ALBUM PRLJAVACA Grupa Prljavo Kazalište na promociji novog albuma 'Tajno ime' s predsjednikom uprave Croatia Recordsa Želimirom- Već duže vremena razmišljam o mjuziklu, ali ne od pjesama Novih fosila. Čuo sam za tu konstrukciju, ali ne znam odakle je došla. Moja prva ideja bila je stvaranje mjuzikla na temelju knjige “Parfem”, ali kako je u međuvremenu snimljen film onda je to palo u vodu. Onda sam se odlučio za mjuzikl prema knjizi “Obojena ptica” Jerzyja Kosinskog, ali u čovjeku treba narasti želja da bi jednog dana realizirao mjuzikl. Što se tiče kataloga pjesama Novih fosila, Rajko Dujmić je moj dobar prijatelj. On je za mene najveći kompozitor, ali mu zamjeram što je najgori za sebe samog. Novi fosili su ABBA s ovih prostora. Tako sam mu poluozbiljno predložio da ću kupiti katalog njegovih pjesama, jer je bilo i drugih zainteresiranih. On je uvijek vrlo dobro znao da mu ja, ako kupim prava, neću raditi nikakvih problema. Ja sam mu neka vrsta osigurača u životu, to je naša interna zezancija, prava na te pjesme zapravo su uvijek njegova.

NACIONAL: Hoće li Prljavo Kazalište, po dugovječnosti, biti Rolling Stonesi?
- Postoji intervju s Mickom Jaggerom s početka njihove karijere kada on na pitanje o dugovječnosti odgovara da će svirati još godinu dana. Moj je osjećaj da ću, sve dok biološki funkcioniram, dok mogu u tome uživati, i dalje svirati. U jednom trenutku dođeš u stanje da ti je rad u grupi doista zabava kakvu ne možeš postići dok si mlad. Kada si mlad, koncert je za mladu grupu velika napetost. To mi se događalo, mi se od straha na bini ne bismo ni pogledali. Prljavo Kazalište je danas grupa koja se dobro zafrkava na bini. Sve dok nas goni želja za nečim boljim i višim, sve će biti OK. Onog trenutka kada glazbenik pomisli da je razlog za bavljenje ovim poslom samo harač i pljačka, onda treba napustiti taj posao

'Nisam diktatorNACIONAL: Jeste li vi bili diktator koji je držao grupu na okupu sve ove godine?
- Priča o velikom diktatoru nikada neće proći, ja sam samo prvi među jednakima. Kada bih nekome nešto naređivao u grupi, osjećao sam se kao gad. Pa oni su odrasli ljudi.

Biografija

Rođen 3. lipnja 1960. u Virovitici
1978. grupa objavila prvi singl “Televizori”; 1979. prvi album “Prljavo Kazalište”; 1980. album “Crno-bijeli svijet” prodan u 200.000 primjeraka
1981. “Heroj ulice”; 1983. “Korak od sna”; 1985. “Zlatne godine” ;1988. “Zaustavite zemlju”; 1989. turneja po SAD-u, Kanadi, Švicarskj, Njemačkoj, Australiji koja je završila koncertom na Trgu bana Jelačića ispred 300 tisuća ljudi; dvostruki koncertni album “Sve je lako kad si mlad”; 1990. “Devedeseta” ; 1993. “Lupi petama…”; 1994. turneja u Australiji, Švicarskoj Njemačkoj i Kanadi; 1996. “S vremena na vrijeme”
1997. grupa slavi 20 godina koncertom sa simfonijskim orkestrom u Lisinskom; 1999. “Dani ponosa i slave”
2001. objavljena autobiografija benda “Sve je lako kad si mlad”
2003. “Radio Dubrava”
2005. “Moj dom je Hrvatska”
2008. “Tajno ime”