Renato BaretićJe li naziv Domovinski rat dobar? Pa i nije baš. Treba li ga onda mijenjati? Naravno da ne treba. Štoviše - govori nam zdrav razum - to se i ne smije. Pa branitelji bi se prvi pobunili! Ali zdrav je razum jedno, a stvarnost često nešto sasvim drugo. Naime, upravo su branitelji (preciznije - Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora) inicirali i u Vukovaru prošlog tjedna organizirali stručni skup o nužnosti promjene tog naziva što je nastao u vrevi i novinarskoj potrebi da se nekako brzo, po mogućnosti što sažetije i jednoznačnije, imenuje “to” što nam se događa. U vrijeme kad je sve iole važno u Hrvatskoj imenovano i definirano isključivo na Tuđmanovu dvoru, sintagma Domovinski rat stigla je “odozdo” i uvriježila se vrlo brzo, iako je riječ tek o doslovnom prijevodu imena kojim su Sovjeti nazivali svoje ratovanje protiv Hitlera.

Tuđmanu se vjerojatno svidjela jer zvuči dovoljno pompozno i patetično da zadovolji kičaste kriterije što su tada vladali u državnoj onomastici i kreiranju svih drugih simbola samostalne Hrvatske - sjetite se samo onog predsjedničkog grba s rezancima, baletne počasne garde ili titule čuvara državnog pečata... Da se nije svidio Tuđmanu, Grčićev ad hoc skovani Domovinski rat živio bi tjedan ili možda dva i onda zauvijek završio u prašini novinskih arhiva, a akademici Babić i Brozović bili bi internirani u neku od pomoćnih prostorija na Pantovčaku sve dok ne smisle nešto bolje, moćnije i primjerenije Vrhovnikovu ukusu. Ispalo je, međutim, ovako kako jest, i tražiti danas, trinaest godina od njegova svršetka, da se Domovinski rat nekako preimenuje jednako je pametno i korisno kao i zahtijevati preimenovanje, ne znam, Bljeska ili Oluje.
Zamislite samo sve one spomenice što bi odjednom postale bezvrijedne i besmislene! “Tata, u kojem si ti to još ratu bio?”, pitali bi za koju godinu zbunjeni klinci koji za taj Domovinski nikad nisu čuli jer u školi uče o, recimo, Hrvatskom oslobodilačkom ratu ili Ratu za hrvatsku neovisnost... Sudovi i uredi državne uprave bili bi zatrpani zahtjevima za promjenu imena gotovo svih udruga proizišlih iz rata, njihovi akronimi zvučali bi još rogobatnije, izrađivači pečatâ morali bi raditi prekovremeno kao i dizajneri logotipâ, a “svoji na svome”, bez ikakve posljedične gnjavaže, ostali bi jedino inicijatori cijelog procesa - Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Oni, naime, u svome nazivu, kako vidimo, uopće ne spominju Domovinski rat, ni u jednom padežu! Lako je tako, tuđim pečatom gloginje tući...Doduše, kad bi se njihova inicijativa ostvarila, ne bi to, fenomenološki gledano, bilo ništa posebno novo. Preimenovanja su stara navada hrvatskog naroda. Evo recimo - Hrvatsko proljeće. Od 1971. sve do samoga kraja osamdesetih nikoga niste mogli čuti da koristi tu sintagmu za razdoblje u kojem se po Hrvatskoj na sve strane skandiralo “Savka i Mika, to je naša dika”. Gotovo cijela dva desetljeća govorilo se samo masovni pokret ili, po komunističkoj modi skraćeno, maspok. I nikad ni od kojeg maspokovca niste mogli čuti da je bio nekakav proljećar. Taj naziv uopće nije postojao do obnove višestranačja u Hrvata, naprosto zato što nije postojao ni sedamdeset i prve, i to iz prilično razumljivih razloga: bilo bi prilično bedasto, pa i zloslutno, nepune tri godine nakon brutalno ugušenoga Praškog proljeća, svoj pokret nazivati baš po njemu i tako unaprijed zazivati jednaku sudbinu... A onda se netko naknadno opoetio i - hop! - stiglo nam je proljeće.
Maspok je, pak, nestao kao da ga nikad nije ni bilo, odbacili su ga i sami maspokovci, kao da su uslijed proljetne omamljenosti zaboravili da je nastao iz legendarnoga Savkinoga govora u kojem je ono što se događalo definirala kao “masovni pokret hrvatskog naroda”. Bemti, neka prođe još dvadeset godina i netko će sigurno tvrditi da je simbol Hrvatskom proljeću ‘71. bila ruža, prema pjesmi Vice Vukova i Jasenka Houre, posvećenoj Savki... Nego, da se vratimo na prekrštavanje Domovinskog rata. Žao mi je što sam za tu logorašku inicijativu doznao tek nakon povratka s trodnevnog boravka u Beogradu, prvog poslije 26 godina. Da sam znao ranije, sigurno bih se među tamošnjim prijateljima i znancima raspitao kako u Srbiji službeno zovu svoje ratovanje tijekom prve polovice devedesetih, imaju li uopće kakav naziv za njega. Odnosno, ako nemaju nikakvo službeno ime, kakvo bi mu najbolje pristajalo? Dao bih i ja svoj doprinos, recimo, “Rat za konačno osamostalenje”, tako nešto, skroz trendy. Naime, prema staroj navadi srpskoga naroda, tamo već ima genijalaca koji činjenicu da su od Srbije pobjegli svi koji su to mogli, sad tumače kao napokon izborenu srpsku samostalnost i neovisnost.

Bio bi tek zgodan prilog za stručni časopis “Savremena psihijatrija” kad ne bi bilo i klasičnih pratećih simptoma: sad kad je Srbija napokon ostala sama, svoja na svome, preko noći su se (kao onomad i u nas, Slovenaca, Bošnjaka...) nakostriješili lokalni jezikoslovci i lektori, pa čiste srpski jezik od natruha iz susjedstva, traže nove riječi i oblike, propisuju nova pravila... Ljudi koji žive od pisanja kakvo je dosad svima bilo razumljivo našli su se odjednom na sto muka. I kao da im to nije dovoljno, s druge ih strane dodatno pritišću eurofili, koji traže da rodna zastupljenost bude, kao i u Europi, ravnopravna i u jeziku. Drugim riječima - nema više “ona je advokat”, nego “ona je advokatkinja”. Dojučerašnja gospođa psiholog sad postaje gospođa psihološkinja, gospođa novinar gospođa novinarka, i sve tako redom... Jedna mi je kolegica tamo zajapureno objašnjavala da je ona novinar, a ne novinarka. Novinarka je, veli, novinarova žena, kao što je ministarka ministrova. Dao sam si truda i nabrajao joj kontraargumente, došao sve do ruba radikalnog feminizma, ali nije išlo. Ne mogu, čoveče - zaključila je. - Kako ću kad me ćale ceo život zove “sine”?