LEON LUČEV kao arhitekt Nikola Jeren i Jadranka Đokić kao njegova supruga Maja Jeren u filmu Zrinka OgresteU kataklizmi koja je zadesila hrvatsku kinematografiju 90-ih, Zrinko Ogresta bio je jedini autor koji je uspio stvoriti (malen) cjelovečernji igranofilmski kino opus vrijedan poštovanja. U vrijeme kad tzv. mladi hrvatski film nije uspio ispuniti očekivanja nadobudnih kritičara, a autori srednje generacije gotovo da su se natjecali tko će ostvariti službenoj ideologiji podobniji film s “našom istinom o Hrvatskoj”, i kad je većina hrvatskih kino filmova djelovala kao tv-drame iznuđeno projicirane na veliko platno, Zrinko Ogresta sustavno je inzistirao na ozbiljnom i ambicioznom filmovanju, s pokrićem u jako dobro svladanom zanatu i kreativnom daru. Za razliku od vedeta tadašnjeg “mladog hrvatskog filma”, redom političkih opozicionara iz građansko-liberalne, odnosno lijevo-liberalne perspektive, Ogresta je bio (i ostao) prononsirani hadezeovac uljuđene opcije, no dok su se “mladofilmaši” iscrpljivali u politikanstvu i samoreklamiranju (Hribar), te okušavali, neki uspješno (Brešan), neki neuspješno (Hribar, Nola), u mistifikaciji zvanoj 'film za publiku', Ogresta se marljivo posvećivao “filmu kao umjetnosti”, što je u njegovom slučaju podrazumijevalo i socio-politički angažman.

U prvom kino filmu “Krhotine” iz 1991., koji mu je donio nominaciju za nagradu Europske filmske akademije u kategoriji najboljeg debija, njegov je politički stav bio na liniji tadašnjeg nacionalističkog revizionizma, po kojem je “arhetipska” hrvatska obitelj naraštajima bivala obilježena ustaškom stigmom i zbog toga toliko silno patila da se i najnoviji njezin muški izdanak, uslijed otkrića teškog prošlosnog tereta, (auto)destruktivno okreće protiv vlastite žene i djeteta. “Krhotine” su bile ideološki iritantan film koji je de facto afirmirao mit porodične loze i nacije naspram jezgrovne obitelji kao individualne zajednice ljubavi, no njegova stilsko-narativna izvedba bila je svježa i kompetentna, štoviše, Ogresta je u “Krhotinama” posegnuo za koncepcijom kronološki slojevite narativne slagalice prije nego što je ona postala jedan od glavnih trendova 90-ih. U svom drugom filmu “Isprani” (1995) krenuo je, pak, tragom nekadašnjeg crnog vala u mekšoj varijanti, a ta solidna socijalnokritička priča o seksualno i socijalno frustriranom mladom paru bila je dostatno opora da izazove ljutnju samog Franje Tuđmana zbog depresivnog prikaza hrvatskog aktualiteta, osobito branitelja. No stvarni problem “Ispranih” bila je očita neautentičnost dijelova nižestaleškog miljea kojim se autor pozabavio (npr. radnici u filmu govorili su književnim standardom), te završnica opterećena teškim simbolizmom. Naredni Ogrestin film, besprijekorno režirana “Crvena prašina” (1999), s natruhama (socijalnog) krimića kao žanrovskim osvježenjem, bio je (dijaloški) znatno uvjerljiviji u slikanju nižestaleškog okružja, a društvena kritičnost dobila je jasniji politički prizvuk, pa se na meti našla i kriminalna pretvorba. Taj se film pamti i kao žrtva zakulisnih igara - iako je u Puli nagrađen Zlatnim arenama za režiju i scenarij, Velika zlatna arena za najbolji film uručena je šovinističkom ispadu nazvanom “Bogorodica” oca i sina Hitreca, što je bio jedan od zadnjih trzaja tuđmanizma i solidan dokaz da prije Sanaderove revizije civilizirani nacionalistički inteligenti poput Ogreste HDZ-ovoj vrhuški nisu bili previše mili.

Točku na i turobnog pogleda na suvremenu Hrvatsku Zrinko Ogresta stavio je svojim prvim filmom u novom tisućljeću “Tu” (2003), omnibusom od pet labavo povezanih priča, objedinjenih krajnje sumornim hrvatskim ovdje i sada. Bio je to i njegov najveći uspjeh: pored trijumfa u Puli i na nizu manjih inozemnih festivala, u Karlovym Varyma, na festivalu A kategorije, dobio je Specijalnu nagradu žirija, što je formalno najveće priznanje nekom hrvatskom filmu u zadnjih 20-ak godina. Pet godina nakon “Tu”, Ogresta se predstavlja novim ostvarenjem naslovljenim “Iza stakla”, kojim napušta dosad omiljeno mu nižestaleško okružje, da bi se posvetio onom što vjerojatno najbolje poznaje, a čega je do sad u njegovim filmovima bilo najmanje - građanskom miljeu na hrvatski način.
Bez standardnih negativaca
“Iza stakla” ima odličnu koncepciju: radnja započinje in medias res, traje samo pet dana te jednako naglo kao što je počela i svršava. Znači, uzet je “nepriređen” komadić “stvarnog života” po principu virenja u “tuđe dvorište”, ili, sukladnije naslovu, kroz tuđi prozor, koji za autora, po vlastitom priznanju, zapravo predstavlja osobnu intimu. Dakako, nije uzet bilo koji komadić života, već onaj dramaturški visokopotentan - pet hipertenzičnih dana u privatnom i profesionalnom životu središnjeg lika, arhitekta Nikole (jako dobri Leon Lučev), raspolučenog između supruge iz “bolje zagrebačke obitelji” (odlična Jadranka Đokić) i višegodišnje ljubavnice, inače kolegice iz ureda (podjednako izvrsna Daria Lorenci). Kroz kratak ali presudan odsječak mnogo šire, u filmu tek slućene priče o erotskom trokutu i poslovnim peripetijama, Ogresta vrsnim spisateljsko-redateljskim umijećem (suscenaristica, kao i na davnim “Krhotinama”, bila je Lada Kaštelan) daje sve potrebne informacije po načelu komadić za cjelinu, mrežom znakovitih detalja sugerirajući punu prirodu erotskih i socijalnih odnosa koje secira. Pod posebnim su udarom buržujsko-skorojevićki konformizam i licemjerje (razabire se da se južnjak Nikola, izvorno skromnijeg porijekla, “priženio” u imućniju “zagrepčansku” obitelj “s pedigreom”), udruženi s obaveznim, jednako konformističkim i licemjernim katoličanstvom te pripadajućom korupcijom, a vrlo je važno zamijetiti da je u trokutu glavnih likova onaj najčišći, ljubavnice Ane, drukčijeg društvenog usmjerenja. Ona je spremna napustiti “prestižni” i svakako unosni arhitektonsko-poduzetnički milje radi “prozaičnog” namještenja na fakultetu, druži se s “normalnim” ljudima vrlo udaljenima od buržujskog svijeta i pripadajuće mu ikonografije, a jedini trenuci smirenja u filmu obilježenom intenzivnom i kontinuiranom tenzijom oni su koje Ana s prijateljima provodi na kratkom morskom izletu. U takvom kontekstu dramaturški logično, upravo ona, emotivno, moralno i socijalno najnevinija (iako valja naglasiti da Ogresta ni Nikolu, a pogotovo ne njegovu ženu Maju, koja je zajedno s Anom žrtva Nikoline komotnosti i dubinske emocionalno-moralne slabosti, ne prikazuje kao standardne negativce), stradava u šokantnom razrješenju koje označava (fatalnu) slučajnost kao dubinski ključan egzistencijalni čimbenik.

Šokantna završnica
Mnogima se takva završnica nije svidjela, no nije se lako sjetiti filma gdje je deus ex machina princip tako uspjelo i efektno iskorišten, uz maestralnu vizualno-zvučnu orkestraciju. Uopće, “Iza stakla” izvanredno je snimljen i režiran ostvaraj, s ugođajno hladnom, “sterilnom” fotografijom u savršenom dosluhu sa svijetom koji prikazuje i sukreira, te stilski komplementarnom fluidno-mobilnom kamerom (snimatelj je bio stalni Ogrestin suradnik Davorin Gecl), a u vrline filma svakako valja ubrojiti i fini erotizam, eksplicitan u sugestivnoj seksualnoj sceni između Nikole i Ane, no prisutan gotovo svaki put kad je u kadru nikad privlačnija Daria Lorenci. Doista, ako je i bilo ikakve sumnje, razloga za nju više nema - Zrinko Ogresta najvrsniji je od aktualnih hrvatskih sineasta, “Iza stakla” to uvjerljivo pokazuje.