Srećko JurdanaSkupina pripadnika HDZ-ove “mladeži”, može se reći: članova omladinskoga komiteta, među kojima je bilo i aktualnih gradskih vijećnika, proslavu političkoga sastanka održala je u karlovačkome kafiću u običajnome stilu: teškim huliganskim ispadom začinjenim ustaškim pokličima i prijetnjama utjecajem svojih očeva, što je nesumnjivo povod policiji i pravosuđu da - preko radikalne nepristrane intervencije - dokažu utemeljenost svoje nove doktrine o depolitizaciji. Vodstvo karlovačkoga HDZ-a prokomentiralo je navedeni incident s dvije relativizirajuće rečenice, a premijer Sanader nije se oglasio, kao što se u pravilu ne oglašava ni u jednoj, za HDZ politički osjetljivoj ili društveno dramatičnoj situaciji. Samozatajno je šutio kod slučaja Kirin-Markač, šutio je kod slučaja Korade, a manje-više šuti i kod slučaja ubojstava Ive Pukanića i Nike Franjića.

U povodu dramatičnoga stanja sigurnosti u državi kakvo se jasno demonstriralo u kontekstu tih ubojstava, premijer bi mogao nešto egzaktno kazati već i zbog činjenice da je u atentatu mogao nastradati i njegov važan suradnik Božidar Kalmeta, da se fatalne večeri slučajno pojavio na dogovorenome sastanku kod Pukanića. Bez obzira na to što mu je kod kuće situacija u svakom pogledu očajna, premijer se u javnosti i dalje intenzivno bavi Europskom unijom, i nastavlja distribuirati optimističke poruke kako u EU “sigurno ulazimo do 2011. godine”, ponašajući se kao da je hrvatskim građanima činjenica da ih smrt doslovno vreba na ulicama bitno manje važna u odnosu na njegova antešambriranja po europskim diplomatskim koridorima. Predsjednik Mesić, na drugoj strani, pokazuje upadljivo razvijeniji osjećaj za domaću realnost, lišen “dobrosusjedskoga” eskapizma i velikih floskula o zajedničkim europskim stremljenjima. Zadnjih dana je na skupu Igmanske incijative (RH, BiH, CG, Sr) u Zagrebu neuvijeno ustvrdio da se situacija u regiji pogoršava i da “sve više podsjeća na rane devedesete”, a izravno je poručio javnosti i da “odnosi između Hrvatske i Srbije stagniraju”. Atentat na Nacionalovu parkiralištu nesumnjivo je imao utjecaja na njegove riječi.

---

To je, međutim, doista minimalna reakcija među onima kakve su se na političkoj razini mogle s hrvatske strane očekivati u svjetlu otkrića da su ubojstvo Pukanića i Franjića neposredno organizirali srpski mafijaši i ratni zločinci, uz podršku svojih domaćih zatvorskih saveznika koji su u Srbiji također imali solidno utočište. U javnost je stigla informacija da se naručitelji Pukanićeva ubojstva nalaze u Zagrebu, što ne umanjuje težinu i značenje činjenice da su cjelokupno planiranje i organizacija izvedeni preko srpskih profesionalnih ubojica koji potpuno slobodno cirkuliraju između Srbije, Republike Srpske i Hrvatske. U Hrvatskoj oni mogu izvesti bilo koje ubojstvo za bilo kojeg nalogodavca, i brzo se vratiti u sigurnost svoje matice zemlje, koja nema ni snage ni volje da ih privede pravdi.

To je postalo transparentno na primjeru Željka Milovanovića, vjerojatno glavnoga u izvršnome lancu Pukanićevih i Franjićevih ubojica, koji je - po mnogim detaljima sudeći - bio vrlo zaštićena osoba u policijsko-obavještajnome sustavu Republike Srpske. Stanovao je u Doboju u zgradi gdje i bivši vodeći policajac tog “entiteta”, što podosta govori o njegovu statusu osobe od specijalnoga povjerenja, koje ni njegova zločinačka biografija nije dovodila u pitanje. Njegov “nestanak” organiziran je uoči akcije uhićenja, a nakon toga je u javnost puštena obmana da su za razvoj događaja krivi hrvatski mediji. Nacional u današnjem broju objavljuje tekst koji temeljito raščlanjuje obavještajno-političku spoznaju da je Republika Srpska - nominalno dio BiH - postala veliki izvor opasnosti za novu destabilizaciju Balkana. Njezina vladajuća garnitura na čelu s Miloradom Dodikom danas potpuno otvoreno teži odvajanju od BiH, odnosno poništavanju elemenata Daytonskog sporazuma koji jamče njezinu cjelovitost. Jedan od instrumenata za praktičnu realizaciju spomenute težnje je i stvaranje paraobavještajne i parapolicijske strukture odgovorne isključivo premijeru, u kojoj glavnu ulogu imaju i pripadnici ozloglašenih terorističkih jedinica iz prošloga rata.

Milovanoviću u takvome podneblju nije bilo pretjerano teško pravovremeno “nestati”, bez obzira na to radi li se tu o pomoći ili - kako sugeriraju pojedini eksperti - o otmici. Na drugoj strani, sigurnosna prijetnja regiji nije samo rump state Republika Srpska, nego i Srbija kao takva. U Srbiji se na pojavnoj razini velika bitka vodi između građanskih proeuropskih snaga i radikalne nacionalističke desnice, ali u isto vrijeme - na prikrivenoj razini - značajan dio stvarne vlasti u njoj drže okorjeli kriminalci, s mrežom koja se rasprostire po cijelom Balkanu. Policija je prema njima manje-više nemoćna, jednako kao i vlada. S rafiniranim i dobronamjernim europskim intelektualcem Borisom Tadićem može se razgovarati o mnogim stvarima, ali njegove ingerencije ne prelaze prag Jocićeve (“Amsterdamove”) kuće na Dedinju.

Predočenu regionalnu situaciju Hrvatska mora uzimati u obzir, jer ona izravno zadire u njezinu sigurnost. Jocić poriče umiješanost u atentat na Ivu Pukanića, i izjavljuje čak kako je spreman - ako ga pozovu - pojaviti se na razgovoru u hrvatskoj policiji, ali ne može poreći činjenicu da su njegovi bliski ljudi, koji se sad nalaze u hrvatskom zatvoru, sudjelovali u organizaciji pokušaja bijega Matanićevih u Srbiju. Ti ljudi su, zajedno s ubojicama, uhvaćeni zahvaljujući prije svega hrvatskoj policiji; informacije srpske strane bile su beznačajne, kao i njihovi dosadašnji napori da se uhvati Milovanovićev suučesnik Bojan Gudurić. Hrvatska se, dakle, mora suočiti sa spoznajom da u njezinu neposrednome susjedstvu egzistiraju organizirane i dobro naoružane terorističke skupine koje uživaju državnu zaštitu, i nude svoje usluge svakome tko iz bilo kojeg razloga u Hrvatskoj želi nekoga likvidirati, i pritom od sebe skrenuti trag.

Nacional je spomenuo mogućnost da Hrvatska zbog navedenih razloga ponovno razmotri uvođenje viza za Srbiju, jer razvoj događaja pokazuje da su one ukinute prerano. Hrvatska politika demantirala je tu namjeru, ne nudeći pritom uvjerljive argumente. Njezin tolerantni europeizam počeo se okretati protiv nje same. Stanje sigurnosti u Hrvatskoj vrlo je ozbiljno ne samo zbog domaće mafije koja svoj plijen štiti beskrupuloznim ubojstvima, nego i zbog transparentnosti duge granice sa Srbijom i Republikom Srpskom (BiH), i osnovno što Hrvatska u tom pogledu može učiniti, to je da na tu granicu primijeni schengenski režim, čak zaoštreni schengenski režim, bez obzira na to što nije u sustavu Schengena. Ne učini li to Hrvatska prema svojim istočnim susjedima, Europa će to učiniti prema njoj.