GABE NEVINS kao povučeni 16-godišnji skejter Alex s fotografijom nastradalog nadzornika vlakaGus Van Sant proslavio se filmovima o lijepim mladim ljudima, češće muškog nego ženskog spola, u potrazi za drugim ljudima koje bi voljeli i koji bi njih voljeli, neformalnim zajednicama kao zamjenama za tradicionalnu obitelj, privatnom i profesionalnom afirmacijom, ili jednostavno mirom vlastite duše. U zadnjim filmovima, kojima se nakon hollywoodskog intervala beskompromisno vratio nezavisnjačkim ishodištima, Van Sant je svoje protagoniste uronio u otuđenost i tjeskobu, a u najradikalnijem od tih uradaka, nazvanom “Posljednji dani” i nadahnutom tužnim krajem Kurta Cobaina, svaki smisao je dokinut pod masivnom destruktivnom invazijom očaja. Poslije te krajnje točke u eksperimentiranju s razaranjem naracije i ispitivanju duševne opustošenosti, Van Sant se još jednom, nakon prekrasnog “Slona”, ogledao u poetičnom filmovanju s oniričkim nagnućima i tragičnim dodirom nasilne smrti. Riječ je o prilagodbi romana Blakea Nelsona “Paranoid Park”, koja se na programu zagrebačkog art-kina Europa pojavila kao uvertira predstojećem One Take Film Festivalu.

Za razliku od mnogih nezavisnih autora, uključujući i europske “festivalske” filmaše, koji često u niskobudžetnim uvjetima operiraju mainstream pričama i prosedeom kojima vabe mainstream publiku, Van Sant je nezavisnjački okvir uvijek doživljavao kao prostor stvarne kreativne slobode, osobitog umjetničkog samoizražavanja. On je svjesno tzv. filmove za publiku otišao raditi u Hollywood (“Dobri Will Hunting”, “Tražeći Forrestera”), a kad je sebi i drugima pokazao da i to može, vratio se u independent okružje, jer “filmovanje za druge” (producente, glumačke zvijezde, široku publiku) nije bio njegov trajni interes. I zato od Van Santa nikad nećemo dočekati filmove tzv. nezavisnjačkog mainstreama, kakvi su u novije vrijeme npr. “Mala miss Amerike” ili “Pizzeria Kamikaze”, njegove su ambicije mnogo veće.

Povratnički “Gerry” iz 2002. može se nazvati studijom o nihilističkoj naraciji koja poništava samu sebe - dvojica likova hodaju pustinjom s posve nejasnim ciljem i nigdje ne stižu. Nije, dakle, riječ samo o odnosu prema naraciji, nego i egzistenciji, a apsurdnost situacije većini je u sjećanje prizvala Becketta, iako je sam Van Sant film objasnio kao posvetu “Satanskom tangu” Bele Tára. Uslijedio je “Slon”, poetično-onirični esej o tinejdžerskoj ljepoti i mladosti koju fatalno ugrožava iracionalna provala sablasno hladnog nasilja, film kojim je Van Sant pokazao da prostor(e) zbivanja može laterarnim vožnjama kamere i horizontalnom dominantom kompozicije kadra opisati podjednako fascinantno kao njegov miljenik Kubrick, također poput njega na hipnotičan način koristeći slow motion i prateću glazbu, a u sve još uvodeći moment kronološke nelinearnosti u tretmanu prostora i zbivanja. Naposljetku, “Posljednji dani” donijeli su eksperiment iz područja naturalističke poetike “isječka života” - in medias res ulet u kaotično zbivanje lišeno svakog vidljivog smisla, ali prepuno atmosfere i bolne sugestije egzistencijalnog beznađa u “priči” o rock muzičaru razorena uma. Možda da bi se uspostavila harmonija, Van Sant je dvama radikalno minimalističkim filmovima o apsurdu i beznađu egzistencije (“Gerry”, “Posljednji dani”) i jednom raskošno poetičnom o ljepoti, nježnosti i ranjivosti mladosti (“Slon”), dodao još jedan potonjih osobina - “Paranoid Park”.

U njemu je u središtu zbivanja 16-godišnji skejter Alex, povučeni i otuđeni “djevojčičanski dječak” krhkije građe i nježnog lica, koji piše nešto nalik dnevniku o događajima koji su ostavili tjeskoban trag na njemu. Narativna kronologija je ispremiješana i komplementarno zasjenčana (oniričnom) slikovnošću koja samosvjesno ignorira standardnu pripovjednu logiku, ali dnevnički zapisi očito čine okvir raznim vremenskim razinama ispresijecane priče. Naposljetku se otkriva da je na djelu film dvostruke tajne. Prva - ona o događaju koji je potresao Alexa i stavio ga na moralnu kušnju, otkriva se oko polovice filmskog trajanja kao nehotično ubojstvo kontrolora prometa vlakova, a druga, podjednako važna, a čijeg postojanja nismo ni bili svjesni do samog kraja, jest otkriće da ono što Alex ispisuje nije dnevnik, nego pisma za njegovu vršnjakinju Macy, slatku i pametnu djevojku kojoj je na taj način, po njezinu blagotvornom nahođenju, ispovijedao tajnu čiji teret prije toga nije znao skinuti sa sebe. Istovremeno, ta su pisma zavjet nježnog prijateljstva između njih dvoje, a možda i nastajuće ljubavi; u završnici se naime otkriva da film nije samo tjeskobni moralitet, nego i krasna priča o nastanku (potencijalne) ljubavi.

Erotske strune, kao i često kod Van Santa, vrlo su važne i u “Paranoid Parku”, a posebno je pritom zanimljivo da protagonist Alex posjeduje tradicionalno ženske rodne osobine - on ne samo da je u najboljem smislu riječi femin (ne feminiziran!), nego je i neobično, gotovo hipnotički pasivan (prizori u slow motionu kao da to podcrtavaju). Postao je dečko navijačice Jennifer samo zato što je ona to željela, prvi seksualni odnos imaju isključivo na njezinu inicijativu i ne samo to - sve što čini taj čin obavlja ona. Alex je pasivan i izvan seksualnog konteksta - mlađi brat saspe mu oduševljenu bujicu riječi prepričavajući scene iz filma koji je netom gledao, a on samo odsutno sluša; kad ga stariji skejter pozove na noćnu ilegalnu vožnju vlakom, on se smjesta odazove, a dojam je da bi prihvatio i svaki drugi poziv od njega. Potonji trenuci iznimno su važni ne samo zato što rezultiraju vožnjom u stilu “Jednog vlaka za dvije bitange” Roberta Aldricha i dovode do fatalnog incidenta u kojem pogiba nadzornik pruge, nego i stoga što se cijela ta sekvenca figurativno može shvatiti u erotskom ključu.

ALEX je povučeni i pasivni dječak kojemu je skejt glavna zabavaNaime, Alexovo spremno prihvaćanje ponude starijeg mladića u kontekstu nezainteresiranosti za seks s tako mladom i privlačnom Jennifer, i još više odlazak u noćnu avanturu s njim umjesto druženja sa silno slatkom Macy koju je istovremeno kad i mladića upoznao, može sugerirati dječakov homoerotski interes. Ilegalna noćna vožnja vlakom (tradicionalno sadrži falusne konotacije) iz benigne se, potencijalno homoerotske pustolovine međutim pretvara u moru s pojavom sredovječnog nadzornika i njegove (falusoidne) palice kojom pokušava skinuti ilegalce s vlaka. Prvi put u filmu, posve iznuđeno i reaktivno, Alex se trgne u obrani vlastite i poznančeve opstojnosti (pod nadzornikovim naletom mogli su pasti pod vlak), i ta jedina njegova akcija završava fatalno - pogibijom nadzornika čije ponašanje može konotirati grubi pseudopedofilni nasrtaj.

Okret prohomoerotske ugode u šok thanatosa, pojačan grotesknim prizorom još živa nadzornika napola prerezana tijela, a onda i nijemi bijeg starijeg mladića, Alexa simbolički suočava s brutalnom i kukavičkom stranom homoseksualnih odnosa (i odraslih općenito), nakon čega on utjehu pravog prijateljstva, a naposljetku i potencijalne ljubavi, pronalazi u Macy - u svijetu generacijske bliskosti i spolne suprotnosti. Afirmacija tople vršnjačke heteroerotske emocionalnosti naspram (eventualnog) iskušenja nevršnjačkog homoerotizma nekom će se učiniti konzervativnim, međutim ovom filmu to nimalo ne može nauditi. Gus Van Sant još jednom slavi nježnost i ljepotu senzibilnih tinejdžera u tjeskobnom svijetu, s poetičnošću i snovitošću kakve se rijetko susreću.