Renato BaretićNekoliko su me puta kroz zadnje dvije-tri godine zvali da budem gost u “Latinici”, a ja sam uredno otklanjao tu mogućnost jer se uopće nisam osjećao kompetentnim za javno raspravljanje o ponuđenim temama. I onda se, neki dan, dogodi da me napokon zovnu na temu koja mi leži, a ja - ne mogu. Ne mogu, ali baš nikako. I sad bih se pojeo od muke... Emisiji, još nesnimljenoj, radni je naslov “Osamdesete” i bavit će se, kako su mi ispričali vabitelji, svim aspektima i pojavama tog nesretno sretnog desetljeća što je započelo Titovom smrću i s “Balkane moj”, a završilo s(a)mrću Jugoslavije i totalnom devalvacijom svega što je dotad vrijedilo. Bilo je to desetljeće proklamirane “stabilizacije” i “stezanja remena”, redukcija struje, benzina, kave, ulja šećera, svega...

Masovni paralel-slalom vozili su depozit za prelazak granice i novi val, “slučaj Martinović” i tek začeti Feral, Univerzijada i bonovi za gorivo, hrvatska šutnja i Neue Slowenische Kunst, sarajevska olimpijada i novosadska “jogurt-revolucija”, Lepa Brena i Ćiro Blažević, Stojedinica i Stanko Stojčević, demokratizacija i Memorandum SANU, Kusturica i galopirajuća inflacija... Ukratko, bilo je to turbulentno desetljeće, odveć nakrcano dijametralnim suprotnostima, a jedino zajedničko baš svima na ovim prostorima koje danas nazivamo Regijom bila je nada da će sutra biti barem malo bolje. Ali, ne samo da nije bilo bolje, nego nismo ni slutili što se valja iza brda... Rat koji je stigao na početku sljedećeg desetljeća potpuno je preokrenuo stvari i osamdesete su postale sasvim nevažne u kolektivnom pamćenju.

Povjesničari valjda nešto i rade, nadam se, ali u nestručnom puku sjećanja na tu dekadu gotovo su iščezla, ako izuzmemo ona tri zrnca romantične nostalgije za mladošću, oličena u Banovoj pjesmi “Osamdesete”, Mirkovićevom dokumentarcu “Sretno dijete” i, donekle, u kolektivnom publicističkom uratku “Leksikon YU mitologije”. Zašto toliko drvim po osamdesetima? Zato što bi nam zaboravljena znanja i vještine iz tog doba zacijelo dobro došli u razdoblju pred nama. Što, na primjer, raditi kad plaću možeš podignuti samo u jednoj poslovnici jedne banke, a red se pred njom (kao i pred svima drugima, uostalom) proteže niz ulicu sve do semafora i ti znaš da će ti, kad napokon staneš pred iscrpljenu šaltersku službenicu, vrijednost plaće biti za najmanje jedan posto manja nego kad si, prije dva sata, stao na začelje te nevesele, pokisle kolone? Ili, kako se snaći ako ti država dopušta samo 40 litara goriva mjesečno, a tebi, i to radi posla, za ovu gore plaću, treba barem dvostruko više?

Oni s boljim pamćenjem znaju da ne pretjerujem i ne karikiram, nego samo spominjem dva od bezbroj primjera svakodnevice u osamdesetima. Okej, tad nismo imali bankomate, mobitele, internet i tri kreditne kartice po glavi stanovnika ali, kako kaže jedan popularni refren iz tog doba - princip je isti, sve su ostalo nijanse. Uljuljani u kreditima priskrbljenu imitaciju blagostanja, Hrvati pamte samo sretne dane i ne vjeruju da se išta slično može ponoviti. Neki je dan u medijima osvanuo podatak da je rezervacija za skijališta čak pedeset posto više nego lani, a u usponu su i uplate za božićne blagdane na egzotičnim destinacijama južne hemisfere. E, kad se takvoj populaciji dogodi da postane kolateralnom žrtvom općeg financijskog kraha, kad tim ljudima od svega što misle da imaju preostane tek nagon za preživljavanje, tad će nastati poprilični belaj.

Tučnjave i ubojstva u redovima ispred bankomata postat će naša svakodnevica, baš kao i bankarske ovrhe dužnicima njihovim, a boce i limenke više neće biti jedini artikli koje se traži po kontejnerima. Naveliko će se, za siću, po besplatnim oglasnicima prodavati svi ti ajpodi i ajfoni, novi auti i stanovi s krivotvorenim potvrdama o otplaćenom kreditu, kompleti knjiga o feng-shuiju i emocionalnoj inteligenciji... A onda, kad kriza dosegne vrhunac, pojavit će se Veliki Spasitelj - jedini političar koji zna i može izvući naciju iz tog dreka. Mudri vođa, čovjek koji se već danas sprema za tu ulogu, ali nam još, skroman kakav već jest, ne želi otkriti svoje planove. Mase željne pristojnijeg života priklonit će mu se i upijati svaku njegovu riječ kao citat iz Svetog pisma i... I tad će tek nastati pravi belaj. Ako mislite da je takav scenarij nemoguć, znači da ste iz povijesti imali najviše dva i da ste osamdesete potpuno zaboravili.

Slobodno vi pođite na skijanje, 24 rate karticom, sve će biti u redu. Nije da protežiram svojega favorita, ali skrenuo bih vam pažnju na činjenicu da se, po svemu sudeći, Grad Zagreb ne kani podvrgnuti Sanaderovom modelu štednje (iskreno govoreći, kad premijer i ministar Šuker, onoliki, pozivaju na stezanje remena, to mi zvuči jednako kao kad stričeki s Kaptola poučavaju o skromnosti i skrušenosti). Dapače, uz redovni rast plaća te troškova planiraju se i otvaranja novih radnih mjesta pri samom vrhu gradske uprave.

Naime, Milan Bandić u subotu je po 109. put bio krsni kum. Ej, to je stodevet rođendana, svetih Nikola i Lucija, to je stodevet Božića i barem pedeset imendana, pa onda jedan popusti u školi, drugi se samo smuca po šoping centrima, treći ne poštuje oca i majku, četvrti ne želi na vjeronauk... Kume, pomozi! Bilo bi to previše i za čovjeka koji ne radi ništa drugo nego samo obilazi krstionice i kumčad, a svestranome i sveprisutnome Bandiću, graditelju i dobrotvoru, samo za poslove oko tih kumstava trebaju barem tri administrativna pomoćnika i još tri na terenu. Pa ih ti ne zaposli! Kad su ga novinari pitali kako uopće stiže skrbiti o sto i devetero kumčadi, Bandić je skromno odgovorio: “Sve se stigne kad u čovjeku ima dovoljno ljubavi”. Sretne vam nove osamdesete!