DMITRIJ MEDVEDEV I GEORGE W. BUSH Lideri dviju najvećih svjetskih sila shvatili su da najbogatije zemlje Zapada više ne mogu održavati globalnu stabilnost bez sudjelovanja 'novih ekonomijaEkonomski efekti izvanrednog summita grupe zemalja G20, što je čine najveće svjetske industrijske ekonomije, ali i najvažnije nove ekonomske sile, vidjet će se tek za nekoliko mjeseci, možda tek u proljeće sljedeće godine, kada će se usklađene mjere stabilizacije svjetskog financijskog i trgovinskog miljea i konkretno provoditi. No politički efekti odmah su postali očiti. Summitom grupe G20 ovog vikenda u Washingtonu došlo je do goleme promjene u tome tko će i kako politički upravljati svijetom u idućem razdoblju. Posljednjih godina činili su to vodeći ljudi sedam najrazvijenijih zemalja svijeta kroz summite grupe G7, kojoj su kasnije pridružili i Rusiju, pa je ona postala grupa G8. Od sada će se ključne odluke globalnog karaktera donositi na summitima grupe G20, koja okuplja širi krug zemalja i točnije iskazuje ekonomske, pa tako i političke utjecaje i odnose u suvremenom svijetu. U mnogim svjetskim medijima summit u Washingtonu ocrtan je geslom: “Slava umirućoj grupi G8, živjela grupa G20!”

Dogodilo se ono što su mnogi nagovještavali, da će vodeće industrijske zemlje svijeta ipak na kraju morati priznati da više nisu dovoljno jake da same upravljaju svjetskim tokovima. Članice grupe G7 - SAD, Velika Britanija, Francuska, Italija, Japan, Njemačka i Kanada, do sada su bile uvjerene da ključne političko-ekonomske odluke mogu donositi same, uz konzultaciju s Rusijom, te da im nitko drugi ne treba. Pri tome je čak dolazilo posljednjih godina i do situacija kada se jedina dosadašnja supersila SAD pri nekim vrlo krupnim odlukama globalnog karaktera u skladu s unilateralnom politikom administracije predsjednika Georgea W. Busha nije konzultirala ni s tim svojim saveznicima i partnerima. Tako je bilo sve do sada, kada je postalo jasno da to u nadolazećoj krizi više nije moguće.

Nekoliko je razloga zbog čega je grupa G8 izgubila važnost, a odjednom tako važna postala grupa G20, koju čine Argentina, Australija, Brazil, Francuska, Indija, Indonezija, Italija, Japan, Južna Koreja, Južnoafrička Republika, Kanada, Kina, Meksiko, Njemačka, Rusija, Saudijska Arabija, Sjedinjene Države, Turska, Velika Britanija te Europska unija. Najvažniji je razlog novog značenja tog međunarodnog foruma svakako činjenica da je globalizacija, koja je temeljito promijenila svjetske ekonomske i političke odnose, tako povezala ekonomije svih zemalja svijeta, da su se uvelike izgubile nekadašnje nacionalne ekonomske granice, jer se sve to stopilo u jednu veliku zajedničku svjetsku ekonomiju. Drugi je razlog to što je došlo do značajnog mijenjanja ravnoteže u svjetskoj ekonomiji, pa su neke donedavno ekonomski slabe države sada postale ekonomski divovi. To se posebno odnosi na Kinu i Indiju, ali i na Brazil, koji ima golem privredni rast, a ne može se zanemariti ni ekonomski napredak Južnoafričke Republike, Meksika i Indonezije. Tzv. nove ekonomije razvijaju se na drukčijim osnovama od zapadnih zemalja, koje su svoj privredni rast prestale temeljiti samo na proizvodnji, nego to čine u drugim sektorima, a proizvodnja novih dobara počela se uvelike seliti upravo u te nove ekonomske sile, čiji je privredni rast, pokazalo se sad, na zdravijim temeljima od rasta zemalja Zapada.

Upravo ta činjenica bila je jedan od važnih razloga što se rješavanje sadašnje krize i spašavanje cjelokupne svjetske privrede preselilo iz grupe G8 u grupu G20. U rješavanju krize očekuje se snažan doprinos novih ekonomskih sila, jer će one biti stabilizacijski faktor svjetske ekonomije kakav do sada nisu bile.

Budući da su sada i nove ekonomske sile kroz grupu G20 uključene u rješavanje svjetske ekonomske krize, summit u Washingtonu bavio se i temama koje naoko nisu trebale biti u prvom planu. Tako je, na primjer, jedna od ključnih tema bio i napor da se napokon završe pregovori o novim globalnim trgovinskim propisima koji će regulirati razvoj svjetske trgovine u idućem razdoblju. Pregovori bi trebali biti dovršeni u skladu s nekim zahtjevima zemalja u razvoju, što bi se, prema odluci summita, moralo obaviti do kraja godine. To bi trebalo već u sljedećoj godini olakšati globalni protok roba i kapitala, a to bi moglo pospješiti svjetsku ekonomiju u cjelini. Zapadne zemlje morat će popustiti u nekim pitanjima da bi osigurale da se globalna trgovina intenzivira, što je pak preduvjet da se ponovo uđe u globalni ekonomski ciklus rasta.
Na summitu je odlučeno da mjere obuzdavanja krize ne budu defenzivne, usmjerene samo na zaštitu ekonomija bogatih zemalja od recesije, nego da se njima pokuša što prije ući u novi ciklus rasta, makar i uz rizik. Zato se dogovara opće sniženje kamatnih stopa, spuštanje poreza, poticanje potrošnje i trgovine. No postignut je dogovor i o većoj zajedničkoj kontroli svjetskog financijskog sektora, kako neodgovorno ponašanje financijaša ne bi produljilo krizu, čemu su se, u skladu sa svojom liberalističkom ekonomskom politikom, Sjedinjene Države protivile, ali im je to nametnuto upravo zato što su američke novčarske institucije bile ovaj put generator svjetske krize.

Važan rezultat summita je i činjenica da je sada cijeli svijet postao svjestan da dolazi ozbiljna kriza, što još prije nekoliko mjeseci mnoge vlade nisu željele priznati. Svijest o zajedničkoj krizi tjera sve da rade zajednički i na izlasku iz nje. Summit u Washingtonu nije objavio nikakve spektakularne konkretne mjere, jer će njih dogovoriti ministri financija sljedećih mjeseci. Utvrđeno je jedino da će se grupa G20 ponovo sastati na summitu krajem travnja da provjeri što je učinjeno, kakve efekte imaju uvedene mjere i što treba dodatno napraviti. Ima naznaka da bi na tom summitu mogla biti pokrenuta inicijativa za još drastičniju zajedničku kontrolu svjetskih financija, sličnu onoj koja je uspostavljena nakon Drugog svjetskog rata. To znači da bi mogle početi značajno jačati svjetske financijske institucije kao što su Svjetska banka i MMF.