Tahir Mujičić prije svega je zaljubljenik u kazalište, a u hamletovskoj pozi pozira sa svojim portretom koji je u terakoti izradio splitski kipar Ante StrinićZagrebački pjesnik, redatelj, dramski pisac, lutkar, scenarist, kostimograf i karikaturist Tahir Mujičić objavio je ovih dana vrlo neobičnu monografiju. I dok je uobičajeno da su monografije pregled nečijih radova, on je napravio svojevrsni pregled svojih suradnika koji u monografiji pišu o - njemu. Fadil Hadžić, Arsen Dedić, Renato Baretić i Enes Kišević samo su neki od autora tekstova o Tahiru Mujičiću, u kojima mu se obraćaju, hvale ga ili teoretiziraju o njegovu radu. Knjiga je - osim fotografija iz Mujičićeva života, iz predstava na kojima je radio te karikatura koje je nacrtao - bogata portretima i karikaturama njega samog koje su napravili neki od najpoznatijih hrvatskih likovnih umjetnika poput Rudija Labaša, Munira Vejzovića, Vatroslava Kuliša, Nikole Koydla i Otta Reisingera. Kao što ni monografija nije standardna, nije standardan ni umjetnik. Tahir Mujičić bio je urednik Vjesnikovih strip-izdanja, ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih, osnivač ratnog kazališta “ad HOC”, pomoćnik direktora Zagreb filma Vinka Brešana. Koautor je nekih od najpoznatijih hitova kazališne skupine Histrioni koje je pisao s Borisom Senkerom i Ninom Škrabeom, nekoliko zbirki poezije i mnogih lutkarskih predstava. Rijetki znaju da je on promijenio ime Paji Patku, da su u njegovoj kazališnoj skupini “Malik Tintilinić” glumili danas poznati odvjetnici, kipari i liječnici te da je patentirao prvu hrvatsku društvenu igru “Mindshoot”.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju napraviti ovakvu monografiju?
- Na tu ideju došao je urednik Bože Čović, koji je uredio mnoge glumačke monografije. One su kod nas čudna vrsta knjiga, o njima se pretežno govori kad je riječ o likovnjacima. To su obično ponudbeni katalozi, pregledi nečijih radova rađeni na vrlo neduhovit način: počinju esejom od 30 kartica koji nitko ne čita, iza čega slijedi 300 stranica reprodukcija. U svijetu se monografije rade na različite načine - i o pingvinima i o ratovima, obuhvaćaju i stručnost i zabavu i nazivaju se coffee table books. I ova moja monografija je coffee table book. No ona je više o ljudima koji su za nju napisali tekstove, nego o meni. Svaki je tekst različit i svi govore o svojim autorima, o njihovu stilu, talentu i odnosu. Također, to je jedna demokratska knjiga - nikome ne ide u glavu kako sam u njoj uspio spojiti ljude koji međusobno inače ne komuniciraju, koji su na sasvim suprotnim ideološkim stranama kao Miljenko Jergović i Joža Pavičić, recimo. Spona između njih dvojice jednostavno nema, to sam jedino ja. Unutra su ljudi koji su i generacijski različiti, ali i nacionalno, pa i profesionalno - od akademika i doktora znanosti do rockera Francija Blaškovića i komičara Davora Dretara Dreleta.

NACIONAL: S obzirom na sve čime se bavite, smatrate li se pjesnikom, redateljem, likovnjakom?
- Prije svega se doživljavam kao društveno biće i sve čime sam se bavio bilo je vezano uz društvo. Zato je i ta monografija atipična jer ona nije knjiga o meni, nego o svima koji su sudjelovali u njezinu stvaranju. Zapravo sam poveznica između velikog broja ljudi koje sam susretao i s kojima sam se družio i to je ono što me karakterizira. No vrhunska umjetnost kojoj sam pripadao oduvijek je bilo kazalište - a ono je kolektivna umjetnost. Zato sam, kad me kazalište odbacilo i kad sam došao u određene sukobe s kazališno-političkim strukturama, vraćao se poeziji. No i moja poezija je atipična. Iako ima svoje mjesto unutar hrvatskog korpusa poezije, ona odudara jer su moja djela zbirke, ne pojedine pjesme. Zbirke su za mene kao kazališne predstave: kompaktne su, artikulirane i svaka ima određenu dramaturgiju. Budući da su one moja kompenzacija za teatar, rješavam ih i likovno. Svaka ima atipičnu likovnu opremu koju ja određujem, birajući suradnike kao što kazališni redatelji biraju scenografe i kostimografe. Sva likovnost kojom se bavim također je isključivo u funkciji kazališta - nisam se nikad doživljavao slikarom niti sam to želio biti. Likovno sam se bavio samo rješavanjem kazališnih problema.

Mjuzikl 'O'Kaj'prvi put je igrao u kazalištu Komedija 1975.NACIONAL: Autori tekstova u monografiji uglavnom su vaši prijatelji, poznanici iz istog miljea, ili suradnici?
- S 80 posto njih sam surađivao. Nisam ih tražio da me hvale, niti sam želio da o meni pišu eseje. Forma je bila potpuno otvorena i svatko je napisao što i kako je htio - neki su pisali pjesme, neki dramolete, neki kritike. Tonko Maroević mi je napisao sonet rukom, još davno, i to sam također objavio kao faksimil. Arsenova pjesma je natipkana strojem. I urednik i ja smo željeli da se osjeti raznolikost, čak sam autorima i rekao: “Slušaj, ako imaš i što loše reći o meni, reci. Sad imaš priliku.” Ionako sam cijeli život živio vruće-hladno, jer ako čovjek puno radi i svašta radi, onda i svakako radi. Postoje stotine stvari koje sam u životu napravio loše i njih sam također ubacio u monografiju. A tekstovi su sjajni jer su svakakvi: neki su napisani reda radi, neki predano s ljubavi, neki uliznički, neki da nešto podvale. No svima sam neobično zahvalan i sve ih volim, jer potruditi se nekome nešto napisati, a za to ne dobiti honorar - to danas više nitko ne radi.

NACIONAL: Monografija je puna vaših portreta. Kako je došlo do toga da vas portretiraju toliki hrvatski slikari?
- Imao sam sreću da me je lako nacrtati - nisam lijep kao Alain Delon i mene naslikaju u tri poteza. To su sve slike koje su nastale s vremenom, koje su mi ispadale iz ormara koliko ih je bilo. S obzirom na to da sam i sâm često radio karikature poznanika i suradnika, koje bih im darivao, tako su i oni portrete i karikature darivali meni. Labaš je, recimo, napravio moj portret kada je u Vjesniku izišla jedna od mojih priča. Nikica Koydl, moj prijatelj s Hvara, obožava se igrati kompjutorskom grafikom pa mi je na portret stavljao nekakve vijence. Otto Reisinger me portretirao kad sam imao 13 godina: imao sam izložbu portreta u osnovnoj školi, na čijem je otvorenju on bio gost. Rukovali smo se, on je nacrtao mene, a ja njega. Puno sam se bavio karikaturom, VBZ je recimo od mene kupio karikaturu Paula Coelha te mu je darovao za njegova posjeta Hrvatskoj. Bivši mađarski predsjednik Árpád Göncz, moj kolega dramski pisac, ima moj portret iznad radnog stola, kao što je imao i pokojni don Branko Sbutega.

NACIONAL: Crtanje je prvo čime ste se počeli baviti. Kad se javio interes za kazalište?
- Već sam s 14 godina počeo obilaziti razne kazališne družine u kojima sam glumio. Kako sam potom “postao” redatelj, ni jedan tekst mi se nije tako svidio pa sam silom prilika počeo i pisati. Na prvoj godini fakulteta nagovorio sam pokojnog redatelja i prijatelja Marina Carića da osnuje Hvarsko pučko kazalište, koje od 1968. kontinuirano do danas igra crkveno prikazanje “Muke Sv. Lovrinca”, koje sam s njim korežirao. Nakon toga sam pokrenuo kazalište za djecu u kazalištu Trešnja “Malik Tintilinić”. Režirao sam, radio kostime i scenografije, a glumili su fenomenalno različiti ljudi - tada dječak glumac Mladen Vasary, odvjetnik Marijan Hanžeković, Zoran Parač s Pravnog fakulteta, kipar Kuzma Kovačić, bivši ravnatelj KB-a Dubrava Ivica Lukovnjak, arhitekt Ivica Kiš. Prvi kazališni posao kod mene je našao i Drago Mlinarec, koji se tada kao poznati rocker vratio iz vojske. Bila je to prva predstava za koju je jedan rocker napisao glazbu i u njoj nastupao - bili su to začeci rock mjuzikla. Ipak, prvo sam planirao upisati Likovnu akademiju. Pripremao sam se za nju, a slike sam pokazao i pokojnom slikaru Omeru Mujadžiću koji je rekao: “Ti si prošao!” No tad sam se već bavio teatrom i pisao sam, tako da mi je bilo žao pri samoj pomisli da se cijeli život bavim samo slikarstvom. Nisam želio ni na režiju, da se ne bih fah-idiotizirao. Da pomirim sve svoje interese, na kraju sam otišao na Filozofski i ruke su mi bile odriješene.

Nakon premijere 'Babine guice' Tahir Mujičić i ekipa iz predstaveNACIONAL: Kako je formiran dramatičarski trojac Mujičić-Senker-Škrabe i kako ste funkcionirali?
- Budući da sam za svoju kazališnu skupinu “Malik Tintilinić” tražio tekstove, a nisam bio zadovoljan ponudom s obzirom na profil grupe i koncepciju koju sam želio imati, predložio sam kolegi sa svoje godine Nini Škrabeu da napiše tekst. Doradio ga je drugi kolega s godine Boris Senker kao dramaturg, a kako sam ja radio s glumcima na pokusima, napravio sam i treću verziju. Supotpisali smo se na isti tekst i formirali trojac. Zajedno smo napisali 16 tekstova u 14 godina, od kojih samo tri nisu odigrana. Skupa smo rješavali sve probleme, odabirali temu, likove, priču, i to na demokratski način, s maksimalnim uvažavanjem sviju. Surađivali smo prije svega profesionalno, zbog različitih temperamenata i karaktera nismo se sastajali i tulumarili. Senker je diskretan čovjek, miran i racionalan, Škrabe je tih i nježan emotivac, dok sam ja bio jedno razbarušeno biće čija je druželjubivost bila izraženija. Nas smo trojica bili strasni slušači teatrologije kod pokojnog profesora Ive Hergešića, na čijim smo predavanjima znali biti samo mi. On bi nas onda pozvao u kabinet, otvorio bocu konjaka te smo pijuckali i pričali o kazalištu. Kasnije su nam se putovi razišli, Senker je napravio znanstvenu sveučilišnu i spisateljsku karijeru, Škrabe prevoditeljsku i spisateljsku, a ja sam se bavio svim i svačim.

NACIONAL: Spomenuli ste da su vam kazališta zatvorila vrata u ‘90-ima, da ste postali nepodobni, došli na crnu listu. Što se dogodilo?
- Moja nepodobnost ne proizlazi samo iz političkih, nacionalnih, konfesionalnih ili ideoloških nazora te profesionalnog jala i konkurencije - ona je i posljedica toga što sam dosta nezgodan karakter. Imam manu da se nerijetko ne libim ljudima sve reći u lice.

S Perom Gotovcem Tahir Mujičić surađivao je na mjuziklu 'Novela od stranca', na slici s Lelom MargetićNACIONAL: Mnoge je svojevremeno zanimalo tko je krivac za to što je Pajo Patak u Hrvatskoj postao Paško Patak. Kako ste se odlučili za tu promjenu?

- Budući da sam bio urednik svih strip-izdanja Vjesnika, zvali su me iz kompanije Egmont koja je pokrivala Disneyja za cijeli svijet. Postao sam direktor produkcije i glavni urednik Egmonta za Hrvatsku i počeli smo izdavati hrvatska izdanja Disneyjevih stripova. Egmont je trebao u Hrvatsku ući na velika vrata, trebalo je izmisliti neki medijski štos - dobar ili loš - koji će “prodrmati” tržište. I zaista, odmah su skočili na noge zaštitnici lika i djela Paje Patka. Jedan je, čak meni neobično drag čovjek, ne znajući da sam ja taj kum, izjavio da su oni koji Paju zovu Paško desničari. Osim toga, trebalo je ionako promijeniti neka od imena, jer ni Gaja, ni Raja ni Vlaja na hrvatskom ne znače ništa. Oni su tako postali Hinko, Dinko i Zrinko. Njih trojica su se u originalu uvijek pisali samo početnim slovima, a kad se uzmu njihova početna slova na hrvatskom, dobije se kratica HDZ. To je kratko trajalo, dok ovi u Egmontovoj centrali nisu skužili zafrkanciju. I tako je Zrinko postao Vinko.

NACIONAL: Nedavno ste otišli u slobodnjake. Što vas je potaklo na to?
- Cijeli sam život bio u radnim odnosima; pisanjem bih se bavio poslijepodne, a godišnje odmore sam koristio za režiranje izvan Zagreba. No prije tri godine, u Zagreb filmu, politika se počela miješati u struku na najvulgarniji mogući način i ja sam dao otkaz te otišao izravno u slobodnjake. Sad radim na mnogim projektima te kombiniram život na Hvaru i u Zagrebu, sa željom da sve više vremena počinjem provoditi u Starom Gradu na Hvaru gdje imam kuću. Trenutačno s ljubomorom gledam svoju suprugu Sanju, koja je ostavila posao u Croatia osiguranju i otišla u mirovinu kad smo dobili unuku, jer je na Hvaru mnogo češće od mene. Na Hvaru naša starija kći Meira, slikarica, ima galeriju, dok je mlađa, Maja, otišla mojim stopama i njezina opsesija su knjige.

Trojac Mujičić-Senker-Škrabe potpisuje 16 dramskih tekstova od kojih samo tri nisu nikad odigranaNACIONAL: Otac vam je bio bogat trgovac i suvlasnik zagrebačkog hotela Esplanade. Kako pamtite ta vremena?
- S obzirom na to da sam rođen nakon rata, nisam bio prisutan dok su moj otac i stric bili suvlasnici Esplanade. Nakon rata mog su strica izveli iz hotela i strijeljali, a otac je nekako preživio. No kako je kompletno osoblje Esplanade znalo oca, mi smo još dugo vikende provodili u apartmanu Esplanade. Bili su nam uzeli sve nekretnine koje smo imali u Zagrebu, a u naš stan doveli našu širu, brojnu obitelj, tako da smo se vikendima išli u Esplanadu odmoriti. Sjećam se tog apartmana, serviranih doručaka i srebrnog servisa. Sjećam se i da je moj otac dugo imao svoj stol u Esplanadi, koji sam ja nekako uspio prevrnuti i razbiti pa je otac bio strašno ljut na mene. Kasnije sam u procesu denacionalizacije pokušao ostvariti povrat, ali sam - nakon brojnih anonimnih 1993. i 1994. - odustao. No to je neka druga “monografija”.

Uvijek vezan uz kazalište

Neobična monografija Tahira Mujičića bit će predstavljena početkom prosinca u Histrionskom domu, gdje trenutačno igra 'Torso kabaret' koji Mujičić potpisuje s Borisom Senkerom, Ninom Škrabeom i Arsenom Dedićem. Posljednja drama Tahira Mujičića 'Babina guica' postavljena je početkom ove godine u Časničkom domu u splitskoj Lori u režiji Ivice Boban. Glavne uloge igraju Arijana Čulina, Ksenija Prohaska i Nives Ivanković, a drama je godinu prije nagrađena nagradom 'Marin Držić'.