Povjerenik za proširenje EU Olli Rehn i srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić koji se energično protivi samostalnosti Kosova, a na njegovu je inicijativu najavljena i tužba protiv Hrvatske zbog genocida u 'Oluji'Hrvatska javnost neugodno je iznenađena neočekivanim zaoštravanjem odnosa Vlade Srbije prema Hrvatskoj u posljednje vrijeme, što je kulminiralo najavom da će Srbija - kao odgovor na hrvatsku tužbu za genocid - podići tužbu pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu zbog operacije Oluja, uz zahtjev da se istraže događaji iz II. svjetskog rata. Hrvatska je javnost, naravno, navikla na takve stavove iz Beograda - ali iz krugova pristaša Slobodana Miloševića, iz nacionalističkih krugova Srpske radikalne stranke, od Vojislava Šešelja ili njemu sličnih. Ali nije očekivala da će takvog zaoštravanja biti i sada - kada je na vlasti u Beogradu tzv. proeuropska opcija, te kada državom - nakon nedavnog uspjeha njegove Demokratske stranke na nedavnim parlamentarnim izborima - upravlja gotovo potpuno srbijanski predsjednik Boris Tadić. Znalci prilika u beogradskoj političkoj sredini upozoravaju gdje je ishodište te politike. Tu je politiku uobličio Tadićev mladi ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić, jedan od njegovih najbližih suradnika.

Nije samo hrvatska javnost iznenađena ovakvim zaoštravanjem srbijanske politike, jer ono je samo dio šire politike. Sveopćim zaoštravanjem iznenađeni su i u drugim europskim državama, ali i u Washingtonu. Naime, Srbija u posljednje vrijeme vodi i znatno oštriju politiku u vezi s Kosovom, zatim u vezi s haaškim Međunarodnim kaznenim sudom za zločine počinjene na teritorijima bivše Jugoslavije, kad je riječ o zahtjevima Srbiji na putu prema eventualnoj kandidaturi za članstvo u EU. I u tim sferama srbijansku je politiku zaoštrio upravo Jeremić. Štoviše, ima i naznaka da dio europskih zemalja smatra da je Jeremić čak postao smetnja srbijanskim aspiracijama da se približi Uniji, jer kvari odnose Srbije upravo s Unijom, ali i stvara nestabilnost na prostorima nekadašnje Jugoslavije.

Novosadski dnevni list Dnevnik objavio je prije nekoliko dana zanimljiv izvještaj o internom dokumentu Europske unije, što su ga novinari Dnevnika dobili na uvid, a u kojem se upravo tvrdi da je jedan od uvjeta za ubrzano približavanje Srbije Uniji odlazak srbijanskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića s njegova sadašnjeg položaja. Dokument je - tvrdi Dnevnik - sačinjen nedavno, i to na temelju izjava diplomata iz zemalja EU, koji su posljednjih dana na čak nekoliko sastanaka iznosili mišljenje o europskim perspektivama Srbije. Negodovali su zbog raznih nedavnih Jeremićevih izjava o odnosima Srbije i EU, posebno onih u kojima je optuživao Uniju da koči približavanje Srbije europskoj integraciji, ali su im smetale i druge izjave kojima je Jeremić - kako su rekli neki diplomati - destabilizirao prilike na području bivše Jugoslavije.

Jeremić je vrlo agilan diplomat, iznimno radin, elokventan, hitro reagira, spreman je putovati svuda diljem svijeta ne bi li promovirao srbijanske stavove, poprilično samostalan u djelovanju jer uživa punu podršku srbijanskog predsjednika Tadića, s kojim tijesno surađuje u raznim poslovima posljednjih godina. Iako ima samo 33 godine, za njega se bez pretjerivanja može reći da je kreator sadašnje srbijanske vanjskopolitičke doktrine jačeg sučeljavanja s međunarodnom zajednicom oko Kosova, te znatnog zaoštravanja odnosa s drugim nekadašnjim jugoslavenskim republikama, osobito s Hrvatskom i Crnom Gorom, a odnedavno i s Makedonijom.

Boris Tadić bio je Jeremiću profesor u srednjoj školi, a kada je postao ministar telekomunikacija te potom obrane, uzeo ga je za savjetnika. Na Tadićevu je inicijativu Jeremić imenovan ministrom 2007.On je, tako djelujući, postigao i izvjesne taktičke uspjehe, npr. kada je riječ o nagovaranju zemalja članica Ujedinjenih naroda da glasovanjem u Općoj skupštini UN-a stave na dnevni red srbijanski zahtjev da se pitanje Kosova eventualno proslijedi na razmatranje Međunarodnom sudu pravde u Haagu, te kad je riječ o razgovorima o prirodi raspoređivanja snaga Euleksa, mirovne misije EU na Kosovu. No, promatraju li se globalni rezultati srbijanske vanjske politike od svibnja 2007. godine, kad je Jeremić došao na sadašnji položaj, oni nisu uspješni, jer se glavni negativni trendovi za Srbiju nastavljaju. Uostalom, u tom je razdoblju Srbija doživjela najteži udarac, kada je obznanjena neovisnost Kosova, a priznavanje Kosova kao neovisne države u svijetu se nastavlja. Istodobno, UN prepušta kontrolu nad Kosovom Europskoj uniji, čemu se srbijanska vlada oštro protivila. Približavanje Srbije Uniji je blokirano, a odnosi sa susjedima lošiji prije. Odnosi sa SAD-om također su jako loši.

Ipak, Jeremić je u Srbiji vrlo popularan, zbog svojih oštrih stavova prema svima i svemu ima značajnu podršku javnosti i medija, stekao je ugled u vladi, jer je - nedvojbeno - dinamizirao srbijansku diplomaciju. Njega stalno prikazuju kao izdanak nove generacije srbijanske politike mlađih, obrazovanih, smjelih ljudi, koji čak i neke stare nacionalno usmjerene teme umiju promicati na svježiji i dinamičniji način. Jeremić je zbog toga medijima zanimljiv, ali ne i samo zbog toga. Zanimljiv je i stoga što je riječ o mladom čovjeku zanimljive biografije, i još zanimljivijih obiteljskih korijena. Vuk Jeremić rođen je 1975. u obitelji poznatog srbijanskog poslovnog čovjeka Mihajla (Miška) Jeremića, tajkuna koji se obogatio 90-ih u doba vladavine Slobodana Miloševića. Mihajlo Jeremić bio je utjecajan član Miloševićeve Socijalističke partije Srbije. Radio je u naftnoj kompaniji Jugopetrol, neko vrijeme bio predstavnik te tvrtke u Londonu, gdje se njegov sin školovao, a poslije i glavni direktor te moćne tvrtke. U nekim srbijanskim medijima upormno se tvrdi da je i Vuk Jeremić u mladosti bio član Miloševićeve stranke, što on niječe - tvrdeći da je potkraj 90-ih bio član studenskoga antimiloševićevskog pokreta Otpor.

Jeremićev šukundjed bio je Murat Aga Pozderac, moćan u Cazinskoj krajini još u doba turske, a potom i austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini. Nakon njegove smrti utjecaj je prešao na njegova sina Nuriju Pozderca, koji je u II. svjetskom ratu surađivao s partizanima i poginuo 1943. na Sutjesci. Nurija Pozderac imao je osmero djece, četiri sina i četiri kćeri. Dvojica sinova, Hamdija i Hakija, postali su u novoj Jugoslaviji važni bosanskohercegovački komunistički političari, posebno Hamdija Pozderac, koji je 80-ih bio čak i u vrhu jugoslavenske države. Unutar BiH snažno se zalagao za afirmaciju muslimana i stoga se sukobljavao s bosanskim političarima srpske pripadnosti. Srbi su potkraj 80-ih pokrenuli korupcionašku aferu Agrokomerc, u koju su upetljali i Hamdiju Pozderca i njegova brata Hakiju. Hamdija Pozderac smijenjen je 1987., a sljedeće je godine umro. Njihova sestra Sadeta Pozderac, koja je živjela u Beogradu i bila direktorica Prve beogradske gimnazije, udala se za diplomata Šerifa Buljubašića. Njihova kći Sena, udana za Mihajla Jeremića, majka je Vuka Jeremića. Tako je Vuk Jeremić prapraunuk Murata Age Pozderca.

Jeremić je odlično školovan. Pohađao je gimnaziju u Beogradu u kojoj je profesor psihologije bio današnji srbijanski predsjednik Boris Tadić - tada su se navodno i upoznali. Zahvaljujući ocu, koji je poslom otišao u London, nastavio je gimnaziju u Engleskoj, a potom studirao na prestižnim zapadnim sveučilištima. Diplomirao je teorijsku fiziku na Queen’s Collegeu u Cambridgeu. Radio je i u nekoliko uglednih zapadnih novčarskih institucija, zatim je neko vrijeme proveo u Beogradu i surađivao u vladi, a potom magistrirao državnu upravu na slavnom američkom sveučilištu Harvard. Već vrlo mlad isticao se golemom ambicioznošću, pa je kao student, pišuću svoj životopis, napisao i sljedeće:

Vuk Jeremić sa suprugom, popularnom beogradskom televizijskom novinarkom Natašom Lekić, koja vodi središnji dnevnik Radiotelevizije Srbije“Do 35. godine života namjeravam doktorat naplatiti u Londonu, New Yorku, Tokiju ili Hong Kongu, surovo kapitalistički izrabljujući na burzi, a nakon toga baviti se humanitarnim radom, promatranjem ptica i filatelijom, usporedo s držanjem znatnog dijela dionica Playboya i portfeljem ministra za istraživanje ruda i gubljenje vremena u vladi Srbije.” Završivši studij, vratio se u Srbiju, gdje se brzo uklopio u više političke i društvene krugove, te postao posebno blizak s Borisom Tadićem. Oženio se sa popularnom beogradskom televizijskom novinarkom Natašom Lekić, koja sad vodi središnji dnevnik Radiotelevizije Srbije, često najavljujući priloge i o vlastitome mužu.

Ubrzo nakon što je Tadić kao član Demokratske stranke 2000. postao ministrom telekomunikacija, pozvao je Jeremića k sebi kao savjetnika, a odveo ga je potom kao savjetnika sa sobom i kad je 2003. preuzeo mjesto ministra obrane. O Jeremićevim savjetničkim godinama pričaju se razne i pozitivne i negativne anegdote, pa iako je u tisku bilo i ozbiljnih kritika na njegov račun zbog brzopletosti, Tadić je njime bio jako zadovoljan. Na Tadićevu je inicijativu Jeremić u svibnju 2007., na veliko iznenađenje srbijanske javnosti, izabran za ministra vanjskih poslova. Bilo je tada mnogo upozoravanja da je neiskusan i prenagao za diplomata. U jednom intervjuu pitali su ga kakve on, kao teorijski fizičar, ima kvalifikacije za ministra vanjskih poslova, a on je odgovorio: “Teorijska fizika i matematika pomažu svakomu u racionalnom formuliranju argumenata i razmišljanju. Uostalom, to nije jedini dio mojeg obrazovanja.”

Temeljno proturječje jest u tome što Jeremić u skladu s deklarativnom proeuropskom politikom srbijanske vlade tvrdi kako je strateški cilj Srbije ulazak u Europsku uniju, a kao ministar vanjskih poslova jako se angažirao da na međunarodnoj razini ospori jednu od temeljnih linija politike Europske unije - koju EU dijeli sa SAD-om - na prostorima bivše Jugoslavije, a to je formiranje i afirmiranje Kosova kao neovisne države. Dok SAD i EU nastoje da što veći broj zemalja prizna Kosovo te da se na samom Kosovu stanje stabilizira, pa ondje žele rasporediti nove snage Euleksa, Jeremić intenzivno djeluje protiv toga pa kani osporiti neovisnost Kosova pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu i postavlja prepreke raspoređivanju Euleksa na Kosovu.

Kad je riječ o odnosima s Hrvatskom, Jeremić je izazivao nezadovoljstvo u RH već i prije, kad je na jednom skupu u Zagrebu optužio Hrvatsku za etničko čišćenje u Oluji, što je i poslije nekoliko puta ponovio. Prema tvrdnjama beogradskog tiska, upravo je on sada inicirao akciju da Hrvatska bude optužena pred Međunarodnim sudom pravde, te je za tu inicijativu dobio podršku srbijanske vlade, iako su se neki ministri tomu protivili. Srbijanska javnost dobro je primila njegovu inicijativu, pa je posljednjih dana u beogradskim novinama objavljeno nekoliko vrlo pozitivnih komentara o Jeremiću, naprimjer glavnog urednika tjednika Vreme Dragoljuba Žarkovića. On ga u komentaru u dnevnom listu Politika hvali jer je “Hrvate ujeo za srce usred Zagreba pravodobnom najavom protutužbe Međunarodnom sudu pravde zbog zločina u operaciji Oluja”. Žarković ocjenjuje kako je Jeremić hrabar i pravilno djeluje, ali se našao na udaru kritika iz inozemstva samo zato što “za pouku ostaje spoznaja da diplomatskim jezikom nije lako reći ono što većina naroda misli”. To je pouka i Hrvatima o tome što misli većina srpskog naroda.