Prošlotjedni novinski intervju, u kojem je rukometni reprezentativac Mirza Džomba najavio prestanak igranja za reprezentaciju te ispričao kako su njegovi odnosi s izbornikom Linom Červarom iznimno loši, pokazao je javnosti da postoje sukobi unutar reprezentacije između igrača i Červara. Potvrdili su to i sami igrači koji su, nakon intervjua, podržali Džombu. O tim se sukobima u kuloarima pričalo i prije, a dokaz za to pojavio se u listopadu prošle godine na internetu.

Tada je na forumu sportskog internetskog portala sportnet.hr objavljen tekst u kojem se opisuje stanje u Rukometnom klubu Zagreb i reprezentaciji. Iako je i površnom poznavatelju rukometa jasno da je autor netko tko je očito vrlo dobro informiran - sumnja se da je autor netko od reprezentativaca -  tekstu nije pridavan veći značaj niti je ikada objavljen u pisanim medijima. Međutim, tekst je kolao među rukometašima i čelnicima Rukometnog saveza, njima je itekako poznat njegov sadržaj. S obzirom na novonastalo stanje, taj je tekst, koji se još uvijek može naći na internetu, ponovno postao aktualan. Budući da je redakciji Nacionala nekoliko rukometaša potvrdilo točnost navoda iz teksta, Nacional ga je odlučio objaviti. Tekst je u odnosu na izvornu verziju neznatno skraćen, a nadimci igrača i trenera promijenjeni su u njihova imena i prezimena.

Tekst obuhvaća događaje do listopada 2007. godine. Nakon toga održano je Europsko prvenstvo u Norveškoj, gdje je reprezentacija osvojila srebrnu medalju. Na Olimpijskim igrama 2008. Hrvatska je osvojila četvrto mjesto. U klupskom natjecanju, nakon Olimpijskih igara, rukometni klub Zagreb doveo je Ivana Balića i smatralo se da je, uz ostale igrače kao što su Kiro Lazarov, Igor Vori, Tonči Valčić i drugi, klub spreman za finale Lige prvaka. Međutim, Ivano Balić se prije mjesec dana ozlijedio i pitanje je kad će se vratiti vrhunskom igranju rukometa.

“Ja se javljam prvi i vjerojatno zadnji put ovdje na forumu jer je to jedini način da iznesem u javnost pravu istinu, a da mi karijera ne dođe u pitanje. Ovo što ću napisati mi rukometaši svi znamo, ali se nitko to ne usudi iznijeti u javnost, a meni je već puna kapa svega. Počet ću s prvim dolaskom Line Červara za trenera Zagreba 2000.godine. Nakon par tjedana treniranja igrači su prokužili s kakvim smiješnim tipom imaju posla, postao je predmet sprdnje svih igrača, mogla bi se knjiga napisati što su mu sve radili, a u tome je prednjačio Nenad Kljaić.

Nije se usudio nikome ništa reći osim nekim mlađim igračima, stariji su radili što su htjeli, ali su zato, kad je trebalo, sami igrali, postavljali taktiku, mijenjali zone i igrače. Prvi put kad je počeo raditi po svome i kada je odveo momčad na pripreme pred završnicu Kupa te počeo utakmicu bez nekih starijih igrača, Zagreb je izgubio u polufinalu od Metkovića. Poslije toga mu to više nije padalo na pamet. Zoran Gobac je to sve znao, ali mu odgovara takva marioneta da može s njim raditi što hoće. Nakon godinu dana postavlja ga za izbornika i, budući da zna kakva je neznalica, postavlja mu Irfana Smajlagića za pomoćnika te Mirka Bašića da odrađuju glavni dio posla. Oni uz Danijela Jurišića (kondicijski trener) obavljaju najveći dio posla za SP u Portugalu, gubimo prvu utakmicu od Argentine i u drugoj utakmici gubimo 1. poluvrijeme od Saudijske Arabije. Na pauzi čekamo u svlačionici, a Červar vani plače da kako smo se osramotili i kako ćemo se vratiti u Hrvatsku. Gobac i Bašić ga tjeraju u k...c i ulaze u svlačionicu. Smajlagić i Bašić održe sastanak, promijene zonu u 6:0 i mi izlazimo kao pobjednici. Nakon toga igramo sve bolje i osvajamo zlato.

Poslije Portugala proradila je Červarova taština, jer su novinari počeli dio zasluga pripisivati Smajlagiću i ostalima i počeo je biti alergičan na Smajlagića. Pucanje tog odnosa već se osjetilo za vrijeme priprema za Atenu i na samoj Olimpijadi. Nakon Atene je sve puklo, mi smo još uzeli srebro u Tunisu, ali ponajviše zahvaljujući Ivanu Baliću. I tako je Červar postao najtrofejniji trener u povijesti. Prije toga je još bio donekle normalan, a sad više nitko osim njega nema pojma o rukometu i on priča k’o da ga je on izmislio. Istina je sasvim drukčija. Ima sreće što je naslijedio reprezentaciju koja je bila uigrana momčad Metkovića plus neki još sa strane, da su mu taktiku, dok je još postojala, vodili drugi i da ima Ivana Balića koji igra sam, radi viškove i proigrava ostale. Zadnje SP u Njemačkoj nikad nismo bili igrački jači i rečeno mu je da izgubimo od Španjolaca, da idemo u lakšu grupu, da imamo tamo dogovorene ulaznice za naše navijače, suce i da se vidimo s Nijemcima u finalu.

Kad mu je Balić rekao u poluvremenu da se ne sramotimo i da možemo pobijediti sve, nije mu se suprotstavio nego je mislio da će ući u povijest kao trener koji nije izgubio utakmicu na SP-u. Priprema za četvrtfinalnu utakmicu s Francuzima bila je katastrofa i, umjesto da gledamo snimku najbolje francuske utakmice, mi gledamo tekmu gdje su popušili 10 razlike i gdje izgledaju smiješni. Francuzi nas razbijaju stalno dvjema istim akcijama koje su nam prodali i 2006. na EP u Švicarskoj i ostajemo bez medalje. Ova reprezentacija je osvojila puno, ali mogla je još i više da nas je vodio bolji stručnjak. Sve se svodi na individualne kvalitete Ivana Balića i ostalih. Balić na pripremama radi što hoće, ponaša se k’o šerif, određuje tko će biti u sastavu, a tko neće, tako da je najvažnija stvar igračima koji nisu sigurni uvući se u š...k Baliću.

Slavko Goluža je trebao biti zamjena za Smajlagića, jer Červaru treba uvijek policajac koji će provoditi disciplinu a on izigrava dobrog tatu, no Goluža je bio predmet z...bancije stare generacije iz Atlante, a naša generacija ga nije šljivila ni pet posto jer čovjek je, iako ima najviše medalja, odigrao dvije odlične utakmice u životu, a ostale je bio uglavnom vodonoša. Osim toga, nema baš ni neke škole i ne zna sročit dvije suvisle rečenice, ali je zato ušao u HDZ, kao i Božidar Jović i Lino Červar, bio je cinker Gobcu sve ove godine i zato su ga držali toliko dugo kao igrača i u reprezentaciji i u klubu. Tako da je izbor Goluže smiješan. Gobac je nakon poraza od Francuske rekao na tribinama da mu je pun k...c Červara i da će ga stjerati, ali ga je već iste večeri nazvao jedan visoki dužnosnik HDZ-a i rekao da se ne zeza i da ne dira Červara jer da ga trebaju sačuvati do izbora.

Drugi dan se Gobac stišao i izjavio da on nikad nije takvo što rekao. Također je navodno izjavio u jednom društvu ljetos u Zadru da bi Červara najradije nabio nogom u guzicu, ali da je on jedini čovjek kome ništa ne može jer se previše uguzio Sanaderu pa mu trenutno ne može ništa. To je ukratko kronologija zbivanja uz reprezentaciju, mogao bi još napisati cijelu knjigu o tome, ali i ovo je previše. A sad malo o Zagrebu i onome što se zbivalo od prošle godine. Prošle godine počeli smo pripreme s Červarom, igrali smo katastrofa, s mukom smo dolazili i odrađivali treninge slušajući njegovu demagogiju i priče o tome kako smo mi gubitnici i da je on svjetski i olimpijski pobjednik, da nas je on sve stvorio i da mi ne shvaćamo kako je on zamislio našu igru.

Međutim, nikad nam nije to objasniom, pokazao ili demonstrirao, malo je bio na treninzima pa ga malo nije bilo i ponašao se kao da je bog. Na početku hrvatske rukometne lige jedva smo dobili Osijek doma i nakon toga je valjda zaključio da bi bilo dobro da se makne jer je procijenio da s ovom momčadi ne može ništa napraviti i da će se osramotiti u grupi koju je izvukao u Ligi prvaka. Tako su on i Gobac postigli sporazum da se on makne dok Zagreb ne složi pravu momčad. U tom trenutku nije baš bio velik izbor slobodnih trenera. Bili su slobodni Velimir Kljaić i Smajlagić. Smajlagić nije dolazio u obzir zbog Červara i zbog toga što je zeznuo Gobca oko jednog ugovora, a stari Kljajić je bio preopasan, jer ako nešto napravi s tom momčadi teško će ga maknuti jer ipak ima karizmu i rezultate iza sebe.

Tako da su odlučili uzeti Nenada Kljajića koji je bio financijski neovisan o rukometu, znali su da kuži rukomet još iz igračkih dana i ako nešto napravi, dobro, a ako ne začepit će mu usta za sva vremena jer mu je jezik koji put prebrz. U slučaju uspjeha puno lakše će njemu reći da se povuče opravdavajući to poslovnim obavezama. I tako nas je on preuzeo desetak dana pred prvu utakmicu Lige prvaka s Flensburgom. Ja sam ga znao još iz igračkih dana kad smo bili i suigrači i protivnici na terenu i imao sam vrlo visoko mišljenje o njemu, nakon skoro godine dana imam takvo mišljenje i o njemu kao treneru, stručnjaku i čovjeku koji ima svoje JA. Za kratko vrijeme je uspio posložiti obranu, objasniti nam točno kako protiv koje momčadi moramo igrati u napadu, počeli smo s užitkom dolaziti na treninge. Na treninzima je bio strog i nije štedio nikoga, ali kad završi trening bio je prvi za zaje...ciju. Stvorio je od nas pravu momčad. Ponekad sam i ja znao popi..it na njega kad me je potjerao sa treninga, ali kasnije kad sam razmislio da je i neke druge znao potjerati bez obzira na ime, shvatio sam da je u pravu i da  ga zanima samo rezultat. Uprava je odlučila da ako ne možemo biti prvi u grupi Lige prvaka, onda bolje da budemo treći i da idemo u Kup pobjednika kupova.

Dobro je procijenila jer smo mogli doći do finala da u Leonu na utakmici protiv Ademara Božidar Jović nije prerano gurnuo Raresa Jurcu u igru i zaradio dodatno isključenje u kojem Leon radi seriju od 3:0 u ključnim trenucima utakmice. O našoj igri prošle sezone najbolje govori činjenica da smo sa slabijom momčadi primili od Ademar Leóna i Čehovskih Medvjeda manje od 20 golova po utakmici, da smo momčadi poput Constante, Krasnodara, Metalurga, koje su na nivou, ako ne i jače od ovogodišnjeg Ademar Leóna, Schaffhausena i Vardara, pobijedili u obje utakmice te da naše pobjede u tim susretima nisu dolazile u pitanje.  

Točno se sjećam kad mi je Kljajić još u proljeće rekao kako misli da će vratiti Červara, pitao sam ga zašto to misli, a on je rekao da mu Gobac više ne može pogledati u oči i da kuži neke stvari. Mislio sam da je malo u paranoji i da nema šanse da vrate tog čovječuljka. Pokazalo se da je bio u pravu. Sjećam se da je Červar tada počeo obilaziti igrače i da im je pričao kako će se on brzo vratiti. Počela je nova sezona, okupili smo se u Zagrebu, obavili testiranja i krenuli na Pag, na prvi dio priprema. Tamo smo trenirali dva puta dnevno i to je bilo sve samo ne rekreacija. Nakon toga su uslijedile Delnice, tamo su bile udarne pripreme gdje se treniralo tri puta dnevno, s loptom smo radili jako malo jer smo za to imali dovoljno vremena do početka Lige prvaka, tako da se radilo isključivo na snazi i kondiciji.

U Delnicama smo pobijedili Gold club i otišli u Velenje na turnir, gdje pobjeđujemo Pick Szeged (prvak Mađarske) i Kopar, a u finalu gubimo od Velenja gdje su nas suci tako pokrali da je bilo ružno za gledati. Vraćamo se u Delnice gdje još odrađujemo jedan mini ciklus i odlazimo na turnir u Francusku na najjači turnir, praktično bez puno pravih rukometnih treninga. Cijeli dan putujemo i praktično iz autobusa izlazimo na prijateljsku utakmicu s prvoligašem Selestatom koju gubimo. Drugi dan je počeo turnir, gdje prvu utakmicu gubimo od Ciudad Reala 10 razlike jer su poveli 6:0, a kasnije ih je bilo teško stizati. Ostale utakmice smo bili tu negdje gol za gol. Kljaić je davao šansu svim igračima da vidi tko što može i s kojim igračima može računati na kojim pozicijama u obrani. Na sastancima je rekao da mu rezultat ovdje nije bitan i da ćemo doći u formu kad bude trebalo. Poludio je jedino na sastanku zbog toga jer je pitao tko to prenosi krive informacije i stvara lažnu sliku o situaciji u momčadi, rekao je još tada da će ga kad se vratimo smijeniti, jer da samo traže razlog kako bi to opravdali.

Istina je bila samo to da nam je trebalo malo odmora i rukometnih treninga i sve bi došlo na svoje. Kljajić je htio iz Francuske potjerati Igora Vorija, jer su ga iz kluba zvali i pitali kakva smo mi to raspuštena banda te mu rekli da mu se Vori i Denis Špoljarić doslovno odbijaju od zidova u Strasbourgu, mrtvi pijani usred bijelog dana.   A te informacije (neistinite!!!!) je klubu prenio Jović. Na tom sastanku je Jović rekao da on od njih ništa ne može sakriti i da nema pojma tko sve prenosi upravi. A Špoljarić je na to odgovorio da nabije na kitu onog tko laže o nama. Kljajić je bio odličan trener, vrhunski pedagog i rukometni znalac.  A to se vidjelo samo dva dana nakon što su smijenili Kljajića, kad smo u Mađarskoj osvojili turnir jer smo se malo odmorili. Kljajić je nakon što je smijenjen došao u svlačionicu prije treninga i održao govor, meni je za vrijeme govora bila knedla u grlu, a vidio sam da i ostalima nije svejedno. Nakon govora svi smo se ustali i ispratili ga pljeskom, to je bio strašan šok za sve nas i svima je bilo žao jer su ga zeznuli, osim možda Vlade Šole. Kljajić se nije dao zaje..ti ni od koga, pa ni od njega, i na sastanku u Delnicama mu je rekao da je predebeo i da takav nije trebao doći na pripreme.

Sve ovo mi se zgadilo jer smo saznali pravu istinu, a to je da je HDZ vršio pritisak na Gobca da vrati Červara za trenera jer počinje predizborna kampanja i da je dobro da se Červar što više eksponira. U protivnom neće biti love od sponzora Croatia Osiguranja i Ine i neće biti Rukometnog doma. Dio uprave nije htio čut za Červara, zato je tu bila bitna Jovićeva uloga da ocrni Kljajića i da prikaže situaciju u ekipi kao totalno rasulo, što mu je uspjelo. Kad se dogodila smjena, Gobcu je bilo lako postaviti Červara jer nitko drugi nije bio slobodan. Zato Kljajića nisu smijenili na kraju prošle sezone jer bi tada ostatak uprave insistirao na treneru Zdravku Zovku. Njega je prvo pospremio za trenera u Podravku, a povod za Kljajićevu smjenu je lako bilo naći.

Da nije bilo tih poraza onda bi mu natovarili njegov privatni život, jer on je  pravi mangup u pozitivnom smislu i puno igrača u njemu vidi svog idola zbog komada koje ima, kakve aute vozi, ljudi ga se pomalo i boje, a  ima ih puno koji su mu zbog toga i zavidni. Taj njegov privatni život nije nikad utjecao na naše treninge i utakmice.   Sad su Gobac, Goluža i Jović proširili priču gradom da je Kljajiću  pič.. pomutila pamet, da su se zbog toga igrači pobunili i da je to razlog smjene. A sad malo o trenutačnoj situaciji. Červar malo dolazi na treninge pa ga malo nema, pa jedno vodi Senjanin Maglajlija pa malo Bašić ima svoje ideje, pa dođe Gobac pa on ima svoje viđenje i tako mi lutamo, ništa ne igramo, taktička priprema za utakmice je katastrofa. Červar nema pojma, igrači ga ne mogu smisliti očima, kao ni Jovića koji se uporno hoće prikazati u dobrom svjetlu. Červarova retorika je jedino ‘ajmo sad za narod, morate se boriti, ne smijete iznevjeriti navijače, idemo do gola, stisni obranu, strpljivo, nema žurbe, ali da objasni kako da igramo, promijeni zonu i nešto konkretno, toga nema.  On se sad izvlači da momčad nije spremna, da nemamo snage, da ima premalo vremena, pa on je već preko mjesec dana s nama.

Pa da je momčad preuzeo od nule već bi to bilo dovoljno. Ali to je poznato kod njega. Kad se pobjeđuje, onda je on zaslužan, a kad se gubi onda je uvijek kriv netko drugi. Umorio sam se pišući, nadam se samo da ćemo ipak nekako proći grupu pa da dočekamo proljeće u Europi i da na izborima on popuši, da ga onda konačno maknu zauvijek i da nam dođe opet netko normalan za trenera, a da nas u međuvremenu još više ne pokažnjavaju i da se momčad ne raspadne.”