Renato BaretićVekave otvarači pregovaračkih poglavlja u Bruxellesu zacijelo nikad nisu čuli za Splićanina Vladimira Benca, baš kao ni, uostalom, većina građana Hrvatske. A Benac je hodajuća metafora svega onog zbog čega smo i dalje nedostojni - kao nacija, društvo i država - ulaska u političku alijansu zapadnoga civilizacijskoga kruga. Čovjek s desetak kaznenih prijava, ustrajno prikupljanih od 1993. do prošlog ljeta, sve je to vrijeme proveo bez ikakve kazne, unatoč činjenici da je svaki put u ozbiljnu opasnost dovodio tuđe živote i imovinu. Počeo je s prijetnjom detoniranja 300 grama eksploziva u prostorima područne Komisije za dodjelu stanova, a završio (zasad?) teškim ranjavanjem susjeda, okvalificiranim kao pokušaj ubojstva. U međuvremenu je pucao u strop predvorja gradskog poglavarstva Splita i naoružan zoljom na nekoliko sati zatočio gradske oce, nakon čega mu je tadašnji gradonačelnik Škarić, valjda iz zahvalnosti, dodijelio turboatraktivni teren na lokaciji gdje je zadnju legalnu građevinsku dozvolu uspio ishoditi Ivan Meštrović; minirajući kamen na tom terenu zatrpao je odronom šetnicu između Zvončaca i Ježinca, zabio se (svojim?) BMW-om u ostakljeno prizemlje splitske Policijske uprave, nakon čega mu se ponovo izišlo ususret oko nekih nužnih papira; pucao je u strop i zidove po Mirovinskom fondu, Hrvatskom ortopedskom centru i Domu OS RH u Lori, prijetio ubijanjem osoblja i pacijenata na splitskoj Psihijatriji - nikad bez svjedoka i potencijalnih kolateralaca, nikad bez željenoga učinka...

Vješto brodeći meandrima hrvatskog zakonodavstva i pravosuđa, pri čemu je kao stopostotni invalid i junak Domovinskog rata zacijelo imao jaku pravničku pomoć i inu logistiku, uspio je srediti da mu dio prijava potone u zastaru. A najfriškija novinska informacija o tom državnom miljeniku glasi: od dva postupka što se trenutno protiv njega vode na splitskom općinskom sudu, u jednome je proglašen sposobnim za raspravu, a u drugome (u sudnici na istom hodniku, preko puta prve!) - nesposobnim. I sad ga ti osudi! Da je stvar samo u Bencu - ni pô muke! Priča o njemu, da je Hrvatska doista postala onakvom državom za kakvu se išla boriti većina branitelja, bila bi okončana još 23. siječnja 1998., kad se autom zabio u stakleno predvorje policijske uprave, puno policajaca i građana u redovima za dokumente. U uređenoj državi, naime, u toj zgradi ne bi bilo policajca koji u sljedećim minutama ne bi ispalio barem jedan metak prema vozačkome sjedalu crnog BMW-a. A potom bi se tek, kad se dim raziđe, pošlo provjeriti identitet izrešetanog terorista.

---

U Hrvatskoj, u Splitu, međutim, identitet napadača na državnu instituciju utvrđen je čim je razjareni Benac izišao iz auta i krenuo urlati pripremljenu tiradu o sporosti birokracije u nekoj njegovoj stvari. Ako je koji policijski pištolj u tom trenu i bio otkočen, istog je trenutka vraćen u futrolu jer, eto, to je Benac, znate našeg Benca, uvik on tako malo učini teatar... Onda se u prizemlje spustio i tadašnji načelnik policije, legendarni Marko Bekavac, pa srdačno potapšao Benca i poslao ga kući, uz obećanje da će sve biti u redu. I bilo je - papiri su našem zaslužnom sugrađaninu riješeni u rekordnom roku, a cinici tvrde da je Bekavac počastio i podmirivanjem troškova za autolimara. Od kaznene se prijave ipak nije moglo odustati, pa je na Općinskom sudu pokrenut postupak koji, evo, traje sve do danas (to je onaj prvi, u kojemu je Benac “raspravno sposoban”) i na kojemu se, ne riješivši ama baš ništa, u ovih deset godina izredalo čak petero sudaca! Tom je pak spisu sad pridružen i onaj za pucnjavu u Domu Oružanih snaga u Lori, slučaj na kojemu se dosad nanizalo ni manje ni više nego - šestero sudaca!!!

Uzmemo li u obzir i činjenicu da je sam Benac za to vrijeme promijenio cijelu regimentu odvjetnika, i zadnjoj beni postaje jasno kolika je pravno-sprdalačka mreža istkana samo zato da se od legalnoga kaznenoga progona zaštiti jednoga notornog nasilnika, koji tek zahvaljujući pukim slučajnostima dosad još nije usmrtio nikoga tko mu se našao na putu. Bemti, da je toliko truda uloženo u, ne znam, potragu za nestalim braniteljima i civilima, do danas bismo ih sigurno sveli na dvoznamenkasti broj, ako ne i manji. Da smo se toliko angažirali na povratu opljačkanih umjetnina, ljudi moji, pa danas bi se i Ćele-kula ljeskala na Medvedgradu! Cijeli je jedan društveni mehanizam ustrojen, povezan i aktiviran jedino radi toga da na slobodi svih ovih godina ostane patološki izgrednik koji u džepu ne bi smio nositi ni štapić za uši, a kamoli pištolj kojim je ljetos susjedu Denisu Bušeliću propucao obje noge, da bi potom bio proglašen “raspravno nesposobnim” do rujna sljedeće godine! I onda netko kaže da Hrvatska nema svoje ratne heroje i da se ne skrbi dovoljno o njima!
Nije, ponavljam, stvar samo u Vladimiru Bencu. Na kraju krajeva - svako naše malo misto ima svoga benca. Kudikamo su veći problem od njega i njih kojekakvi benčine i benčići, cijela ta bulumenta moćnih i(li) ustrašenih političara, policajaca, tužitelja, sudaca, liječnika, vještaka i samih građana koji su spremni do smrti provirivati kroz prste svakom prolupalom nesretniku koji ih malo oštrije pogleda.

Benac je, kažu, neviđenom hrabrošću u akciji oslobađanja hidroelektrane Peruča osobno spriječio potapanje svega nizvodnog, od Sinja do Omiša. Klanjam mu se za to, ali bih radije i da je onomad potopljena cijela Hrvatska, skupa sa mnom i svima mojima, nego da likovi poput njega (odnosno onoga u što se poslije pretvorio) postanu modeli poželjnog ponašanja mojoj i vašoj djeci. Nažalost, postali su. Pogledajte oko sebe i pokušajte, od svega što vidite, nabrojiti barem pet uočenih modela ponašaja osim nasilne sebičnosti. Jedanaest je sudaca, utvrdimo gradivo, kroz ruke i ladice cijelo desetljeće vrtilo samo dva od desetak Benčevih neprijepornih slučajeva, a sve samo zato da bi on i dalje ostao na slobodi i zarađivao nove kaznene prijave za nova kaznena djela. Kako se stvari razvijaju, bojim se, tu nam ni dvanaest Šimonovića više ne može pomoći...