PUT, ISTINA I ŽIVOT?Zrinka PavlićNedjeljom u dva, HTV1, nedjelja, 14.00
Zdravko Tomac, njegovo obraćenje i “Obraćenje” veoma su lake vic-mete, ali čovjeku smijeh prisjedne kada čuje da se novopečeni duhovni velikan svojom religijskom konverzijom služi da bi revidirao sav svoj dosadašnji lik i djelo. U tom nam se smislu Tomac u nedjelju sat vremena prikazivao kao sirota žrtva nekadašnjih zlih okolnosti i vlastita krivo usmjerena “traženja smisla života”. Povremeno je spominjao i kajanje, posipajući se pepelom zbog kukavičluka, koji ga je u toj potrazi za bitkom i vremenom vodio od Marksa preko Kardelja pa sve do Jakova Blaževića i time se razotkrio kao tipičan konvertit, koji, iako nastupa s pozicije kršćanskog moralnog apsoluta, vrlo spremno relativizira vlastitu prošlost. Slično se ponaša i kada mu voditelj emisije postavlja (iznimno rijetka i samo ziceraška) neugodna pitanja, kao što je ono o Thompsonu i ustaškim pjesmama. Odjednom je prepun relativizirajućih opravdanja za pjevače ustaških pjesama i na sve strane objašnjava “okolnosti” zbog kojih se nekome za loše stvari “može progledati kroz prste”. No ipak, vrhunac su priče koje Tomac navodno nerado prepričava (što bi tek bilo da mu je to omiljena tema?), a govore o njegovim tzv. mističnim doživljajima iz prošlosti. Nije bitno vjerujemo li mu ili ne - u priči u njima nije jasna jedna druga stvar. Tomac tvrdi da se preobratio davno, osamdesetih, dok je još itekako žario i palio komunističkim kadrovskim postavkama, a svoja posebna psihofizička stanja navodi kao dokaz da je u njemu oduvijek tinjalo svjetlo istine, koje je, eto, tamo negdje osamdeset pete, iz njega prokuljalo u crkvi Notre Dame. Ne ulazeći u privatnost gospodina Tomca i njegov osobni odnos s Bogom, samim sobom, Jakovom Blaževićem i svim ostalim važnim čimbenicima koji su ga učinili osobom kakva je danas, gledatelj se zbog takvih tvrdnji mora zapitati nije li Tomac zapravo lik iz onog vica, koji misionaru s Biblijom kaže: “A zašto bih Isusa prihvatio sada, kad ga mogu prihvatiti tek kad mi se auto pokvari usred mećave u Gorskom kotaru?” Jer ako se doista preobratio već tamo negdje polovicom osamdesetih, zašto mu je trebalo tako dugo da to i prizna? Da je riječ o bolesti ili seksualnoj orijentaciji, čovjek bi razumio. To su potpuno privatne stvari. No duhovno preobraćenje, a s time se i Tomac u nekoliko navrata složio tijekom Stankovićeve emisije, događaj je koji duboko utječe na nečije ideje, koje su, usudila bih se primijetiti, veoma važne za političara koji svoje ime stavlja na izborne liste. Nekako bi ih trebao priopćiti biračima. Zato uza svu vjersku toleranciju i ljubav prema bližnjem moram zaključiti da nešto u priči gospodina Tomca ne štima. I da je sa svojim obraćeničkim nastupom kod Stankovića bio tek nešto malo uvjerljiviji nego Nives Celzijus kada tvrdi da je nakon raskalašenog života pronašla vjeru, ljubav i građanski moral u obitelji. A i tu je uvjerljivost zaradio samo zato što nije obukao preusku crnu haljinu bez grudnjaka. Stankoviću nije uspjelo ni to. Svoju je metaforičku haljinicu zaradio time što se u vlastitoj emisiji ponašao kao da je na audijenciji kod omiljenog gurua.
Ocjena: 5 (zdravomarija)

---

U IME SVIH RAZMAŽENIHLijepom našom: Njemačka, HTV1, nedjelja, 15.45
Televizor mi je nakon Tomčeva obraćanja urbi et orbi ostao upaljen dovoljno dugo da vidim početak emisije čiji je naslov već dovoljan da svakome s imalo smisla za humor izmami osmijeh na lice. Lijepa naša Njemačko, oj junačka bauštelo mila! No emisiju ne spominjem zbog toga. Spominjem je zato što se u njoj na minhenskoj pozornici pojavio ministar Primorac i izgovorio nešto što je zvučalo otprilike ovako: “Kao čovjeku koji je godinama živio u inozemstvu, uvijek mi se činilo da vi, Hrvati u iseljeništvu, malo više volite Hrvatsku od nas, koji u njoj živimo i ponekad smo razmaženi”. Uslijedio je gromoglasan aplauz ljubitelja folklorne glazbe i PDV-free domovine. A meni odmah kanula suza od sreće što živim ovdje i imam privilegiju biti razmažena visokom stopom nezaposlenosti, premalim plaćama, ekonomskim genocidom srednje klase, rasturenim zdravstvenim i mirovinskim sustavom te korumpiranim sudstvom. Da nabrojim samo neke od najvećih hitova. I u napadu dobrohotnosti preskočim one za koje je direktno odgovoran upravo Primorac.
Ocjena: bljuv (-1)

FRIŠKI KANDIDATI ZA PENZIJUBez komentara, HTV2, petak, 20.10
Predlažem hitnu akciju spašavanja Dražena Ilinčića iz emisije “Bez komentara”. Treća epizoda tog HTV-ovog eksperimenta s formatom humorističkih komentara na aktualne događaje potvrdila je ono što je bilo jasno već od prvog emitiranja - Ilinčić je jedino što u toj emisiji valja. Zbog svega ostalog mi je neugodno dok je gledam. Strahovito mi je žao zbog toga jer sam inače veliki poklonik takvih sadržaja na stranim televizijskim i radiostanicama pa sam, za razliku od većine gledatelja, gajila nade da će se možda s vremenom nešto promijeniti i popraviti. Ali nije. Zato predlažem da se “vječitom kandidatu za Mensu” (kako se Ilinčić sam naziva) dodijeli neka druga emisija, čiji scenaristi nisu friški kandidati za penziju.
Ocjena: nema spasa (0)

SKRIVENI BISERPosebni dodaci, HTV2, petak, 18.40
Odlična emisija koja se filmom bavi kulturološki, fenomenološki i ovog tjedna ideološki, po klasičnom je HTV-ovskom obrascu gurnuta u najdebilniji mogući termin, da se konzumenti sapunica koje istodobno piče na udarnijim kanalima ne bi slučajno zarazili zrncem pameti. Od srca preporučujem. Teme su izvrsne: ovaj su tjedan s hrpom zanimljivih primjera i dvojicom inteligentnih sugovornika govorili o filmu kao mediju za prenošenje političkih poruka i moram priznati da se nisam mogla odlijepiti od ekrana. Jedina zamjerka ide određenoj nervozi i blagoj neartikuliranosti voditelja, ali te će kikseve s vremenom izbrusiti televizijski fonetičari. Na HTV, pak, apeliram da emisiju prebaci u atraktivniji termin. Recimo, u termin emisije “Bez komentara”.
Ocjena: odličan (5)