USPJESI MIŠA IZ SPLITA Antu Mišu u Splitu zovu Miš ili Miško, a on kaže da je vrhunac njegove karijere podrška Torcide njemu kao novom treneru i igračima klubaPosljednjih nekoliko utakmica nogometni klub Hajduk igra odlično, pobjeđuje, a posebno je dobar u napadačkoj igri. Mnogi smatraju da je za to najzaslužniji novi trener Ante Miše. Otkako je taj 41-godišnji Vukovarac, odrastao u Borovu Naselju, kojeg prijatelji zovu Miš ili Miško, postao trener Hajduka, klub je u polufinalu Kupa i ima pet pobjeda zaredom u prvenstvu.
Malo je Splićana koji mu ne prilaze, ne čestitaju ili se ne žele fotografirati s nekadašnjim uspješnim igračem Hajduka. Dinamo je dugo u krizi, a Hajduk je sve jači i organizacijski, i financijski, i igrački. Prošlonedjeljno kratkotrajno preuzimanje vrha ljestvice jasan je pokazatelj kamo Miše vodi Hajduk. Ibričić je protiv Osijeka dao izvrstan gol, koji je bio rezultat promišljene Hajdukove napadačke kombinatorike, jer Miše igrače tjera samo naprijed. I ističe kandidaturu svoga kluba za osvajanje naslova prvaka.

Iako se pričalo o mogućem dolasku čuvenoga Abrama Granta u Split, Miše niže pobjede i strpljivo čeka potpisivanje ugovora. Bio je srčan, borben i kvalitetan igrač, 1993. prvi nositelj najvećega Torcidina navijačkog priznanja Hajdučko srce. Punih četrnaest godina Miše je nastupao za Hajduk. Igrao je i u poznatoj utakmici u Beogradu u svibnju 1991. Hajduk je tada pobijedio Crvenu zvezdu i osvoji posljednji kup Jugoslavije, a kratko nakon toga Srbija je započela agresiju na Hrvatsku.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni onim što ste dosad učinili?
- Proživljavam najljepše trenutke u karijeri. Kada sam bio igrač Hajduka, to je bila jedna priča o sreći nakon svake dobivene utakmice. Ali, otkako sam trener i imam odgovornost za cijelu momčad, za igru, formu i atmosferu, to je sasvim druga priča. Ovo su radosni trenuci u mom životu.

NACIONAL: Osjećate li se zadovoljnim zato što vam svi čestitaju, što vas podržavaju navijači, a novinari vam pišu hvalospjeve, ili postoji poseban, osobni razlog?
- Lijepo je primati čestitke i pohvale, ali to nije presudan razlog moga zadovoljstva. Zadovoljan sam jer napokon Hajduk djeluje kao prava klapa, i na terenu i izvan njega. Zadovoljan sam i jer su mi se ispunila još tri životna cilja. Htio sam postati nogometni trener i to sam postao. Htio sam postati trener Hajduka, što je san svakog trenera. I to sam ostvario. I napokon, želio sam biti uspješan trener Hajduka. I to mi polazi za rukom. Sada je važno nastaviti s radom i dalje postizati rezultate koje navijači očekuju. Meni je uvijek bio cilj biti najbolji, radilo se o nogometu, rekreativnoj košarci ili dječjoj igri na franje, ili klikere, kako smo govorili u Borovu Naselju. Postići uspjeh u najdražem klubu za mene je velika stvar. Hajduk mi je sve dao i on je moja druga obitelj, posebno otkako sam kao 17-godišnjak stigao u Split iz Borova Naselja. Na prvom mjestu mi je obitelj, a na drugom Hajduk.

NACIONAL: Jesu li ti rezultati vaš vlastiti uspjeh?
- Veliku zaslugu za stvaranju ove Hajdukove ekipe ima Goran Vučević. Uz njega sam djelovao iz drugoga plana, a onda nenadano dobio priliku. Iskoristio sam ju. Da nije bilo Gorana, put stvaranja Hajdukove igre bio bi puno duži i tko zna bih li ja dobio priliku biti trener. Zato Goranu veliko hvala. Znali smo da nešto u igri treba “okrenuti” i uspio sam to postići, zajedno sa stožerom.

NACIONAL: U čemu je je tajna nove Hajdukove igre?
- Dok sam bio igrač, igrao sam fanatično. Mislim da sam tim fanatizmom, pristupom igri, ponašanjem na terenu i borbom do posljednjeg daha zarazio igrače. I kao trener sam pokazao da nisam slučajno bio Torcidino “Hajdučko srce”. Oni sad igraju kao hajdučko srce.

NACIONAL: To se izvrsno vidjelo u utakmici protiv Osijeka. Napadali ste slijeva, zdesna, kroz sredinu...
- Gledao sam snimku te utakmice. Ne pamtim kad smo tako čvrsto i angažirano odigrali jednu utakmicu, posebno što se tiče trkačkoga dijela i discipline, agresivnosti od prve do posljednje minute. Igrači napokon imaju vrlo dobru tjelesnu spremu. Moram istaknuti zasluge našeg kondicijskog trenera Marina Fradelića. Hajdukova igra sada se zove Tutti insieme, Svi zajedno, kako bi on rekao. Ćiro Blažević rekao bi da je uspostavljena kohezija između svih nas - igrača, trenera, stožera, uprave.

NACIONAL: Je li za to bio presudan i novi duh kolektivnosti koji se osjeća u Hajdukovoj igri?
- Sasvim sigurno. Bio sam trener i u Trećoj hrvatskoj ligi, dvije godine u klubu Dugopolje. Iskustvo se skuplja u malim mjestima, na blatnim terenima, u hladnim svlačionicama. To je dio kamenčića u mozaiku trenerova iskustva. Bio sam trener drugoligaša Mosora iz Stobreča i Trogira pola godine. Nisam još uvijek iskusan trener, iako su za mnom četiri trenerske godine. To je kapital koji treba iskoristiti na Hajdukovoj klupi.

NACIONAL: Je li Ibričićev gol protiv Osijeka bio nadahnuće, slučajnost ili uvježbana kombinacija?

- To nije bila uvježbana kombinacija, nego rezultat sigurnosti i napadačke igre cijelog tima. Vidjeli ste koliko je igrača u tome sudjelovalo. Tu se najbolje vidi kolektivnost u igri Hajduka. Sve je to proizišlo iz treninga i mojih nastojanja da Hajduk njeguje igru s puno trke i kombinatorike. Kad jedan igrač ima loptu, još pet njih trči i nitko ne stoji i gleda što će taj jedan napraviti. Zato s ponosom mogu reći da Hajduk ima najbolju igru u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Veliko je zadovoljstvo čuti takve ocjene od hrvatskih nogometnih stručnjaka.

NACIONAL: Što u ovom trenutku Hajduk ima, a Dinamo nema?
- ANTE MIŠE kao trener Hajduka na klupi sa sportskim direktorom Ikom BuljanomHajduk ima igru koju Dinamo nema. Hajduk ima sređenu situaciju u svim segmentima kluba koja Dinamu nedostaje. Hajduk ima svoju Torcidu, koja silno podržava Hajduk, Dinamo ima stalne probleme s BBB-om. Hajduk ima podršku javnosti i novinara, Dinamo je u stalnom, nekad otvorenom, nekad prikrivenom sukobu s novinarima. Hajduk u timu i igri ima jednu atmosferu među igračima, a toga u Dinamu nedostaje. Takve atmosfere dugo nije bilo ni u Hajduku. Uprava je stala iza trenera i igrača.

NACIONAL Što ovom Hajduku još nedostaje?
- Želio bih da ekipa ostane zajedno i da igrači ne odlaze sada kad smo se uigrali. Uz dva ili tri nova igrača dobili bismo još na kvaliteti. Kao treneru bilo bi mi žao da Kalinić ode iz kluba. Utakmicu protiv Osijeka bila je najbolja Kalinićeva utakmica ove godine. Toliko je istrčao, otvarao prostor, zatvarao, primio udaraca, namjestio lopti. I tu se najbolje vidi koliko je Luka Kaliterna bio u pravu govoreći da igra igrač koji nema loptu, a ne onaj koji ima. Tko će otići iz kluba stvar je dogovora. Ako ode Kalinić, morat ćemo u potragu za novim napadačem. Treba dovesti doista kvalitetne igrače sa strane, ali i forsirati Hajdukovu Omladinsku školu i našu djecu.

NACIONAL: Je li sigurnost i zadovoljstvo u igri Hajduka rezultat sređenog stanja u klubu nastalog nakon završetka preoblikovanja Hajduka u športsko dioničko drušvo?
- Svakako je to rezultat dobro i uspješno provedenog preoblikovanja kluba. To je olakšanje i za igrače, i za trenere i za sve zaposlenike koji se sada bez straha ili brige mogu posvetiti poslu. Kad je finacijska situacija sređena, sve je drugo puno lakše organizirati i voditi. Sve to skupa velik je poticaj Hajduku i s tim počinje jedno novo i uspješno poglavlje.

NACIONAL: Je li vam smetala priča o dovođenju Abrama Granta za trenera Hajduka?
- Nije mi smetala, jer se radi o vrhunskom nogometnom stručnjaku. Istina je da je to bilo baš u vrijeme mojih prvih nastupa na trenerskoj klupi, kad čovjek želi dati sve od sebe. I kad svaka znatiželja ili provokativno novinarsko pitanje može odvući pozornost s najvažnijih zadataka. Zadržao sam potrebnu smirenost, jer sam doživio kontakte uprave s Grantom kao nastojanje da bude pronađeno najbolje rješenje za klub. Grant je bio jedan od kandidata za trenera Hajduka. I sebe vidim kao kandidata za trenera. Jesam trener Hajduka, ali još to ne mogu reći jer još nisam potpisao novi ugovor.

NACIONAL: Je li vas opterećivalo to što ste na trenersku klupu došli u jednom od najkritičnijih trenutaka kluba, nakon ostavke Gorana Vučevića?
- Ne mogu reći da mi je bilo lako ili svejedno. Bili smo u posebnoj situaciji, Dinamo nam je bježao osam bodova, čekale su nas teške utakmice. Naravno da sam prihvatio ponudu, koliko god ona bila neočekivana. Bez obzira na rizik, nijedan trener koji se ozbiljno želi baviti ovim poslom to ne propušta. Nisam se plašio ni odluke, ni posla, ni sitaucije. Iako sam mlad trener, u zrelim sam godinama.

NACIONAL: Kada ste kao igrač prvi put nastupili u Hajduku?
- Još 1984. Golman je bio Simović, igrali su Jelikić, Pešić, Zlatko i Zoran Vujović, Jerolimov, Prekazi. Potom Gudelj, Vulić, Miljuš. Sjećam se kad sam prvi put pozvan kao rezerva u prvu momčad. U Kupu Uefe igrali smo protiv Dinama iz Moskve. Trener je bio Stanko Poklepović. U listopadu 1984. otputovao sam kao mladac s momčadi u Moskvu. Igrao sam polušpicu. Izgubili smo u Moskvi 1:0. Nakon toga u onoj famoznoj utakmici u Osijeku izgubili smo 5:2. Gazajev nam je zabio tri gola. Prvu službenu utakmicu za Hajduk sam odigrao 1985. protiv Rijeke. Poslije sam igrao kao bočni, potom kao zadnji vezni, a na kraju karijere kao libero. Igrao sam sve pozicije, jedino nisam bio vratar. Za Hajduk sam odigrao 399 utakmica.

NACIONAL: Koja je vaša najbolja igra ili najvažnija Hajdukova utakmica u kojoj ste sudjelovali?
- Sasvim sigurno Hajdukova pobjeda nad Crvenom zvezdom u Beogradu 1991. godine, u finalu jugoslavenskog kupa, na najvećem stadionu u tadašnjoj državi. Pobjedonosni gol zabio je Alen Bokšić. Nedavno je taj pehar vraćen u klupske prostorije, nakon čak 17 godina. To je jedna od najboljih Hajdukovih utakmica i jedna od najvažniji u Hajdukovoj povijesti. Posebno zbog političkih okolnosti u kojima se odigravala.

NACIONAL: Koja je bila vaša zadnja utakmica u Hajduku i gdje ste još igrali?
- Zadnju utakmicu odigrao sam protiv Varteksa. Nekoliko puta prekidao sam nastupe za Hajduk, odlazio u druge klubove i vraćao se. Najprije sam 1989. igrao za Borac iz Banjaluke i nakon godinu dana vratio sam se u Split. Potom sam 1994. otišao u nizozemski Vitesse, ali sam se 1997. opet vratio u Hajduk. Igrao sam do 2004. u Hajduku, a onda sam otišao u Muru iz Murske Sobote i tamo završio igračku karijeru. U Hajduku sam igrao 15 godina. U inozemstvu nisam napravio sve što sam mogao. Bio sam puno bolji nogometaš nego što sam to uspio pokazati. Ali ne žalim ni za čim. Uvijek sam se vraćao u svoj klub. U Hajduk sam stigao kao klinac iz Borova. Počeo sam trenirati s 5-6 godina. Rođen sam u Vukovaru, a Miše se na treningu zagrijava zajedno s igračima Hajdukado 17. godine živio sam u Borovu Naselju. Moj otac je s Čiova, iz Okruga Gornjeg, nadomak Trogira, majka iz Hrvatskog zagorja, iz Velikog Trgovišća. Otac je u Borovo stigao kao policajac, majka je došla raditi u tvornicu gume i obuće i ondje su se upoznali. Onda su me Stanko Poklepović i Sergije Krešić zapazili po nastupima u pionirskoj i omladinskoj reprezentaciji Hrvatske i Jugoslavije i pratili, te me sa 17 godina doveli u Split.

NACIONAL: Koje vam je najdraže nogometno priznanje?
- Kad te navijači prepoznaju zbog borbenosti, zalaganja i ljubavi prema klubu, to je nešto posebno. To je bila moja prva velika nagrada. I kada sam bio igrač, s Torcidom sam imao odličan odnos. Ali ono što proživljavam zadnjih mjesec dana, to je vrhunac karijere. Ni u najljepšim snovima nisam se nadao da će se to dogoditi i da će me Torcida pozdravljati takvim podržavajućim transparentima. To, kako Torcida podržava klub, za svaku je pohvalu.

NACIONAL: Što vas se prošlih dana posebno dojmilo?
- Najdraži su mi susreti s navijačima, djecom i starijima. Neki dan posjetio sam u bolnici dječaka Duju, koji je već 37 puta morao na bolničko liječenje, koji je zaljubljen u Hajduk i strašno mu je puno značio moj posjet. Odlučio sam ga ponovno posjetiti u bolnici i darovati mu dres Hajduka s potpisima svih igrača. Duje je plakao od sreće i uzvratio mi poklon, privjesak za ključeve na kojem je napisao: “Ti si genije”. Susreti s običnim ljudima puno mi znače. Moj je zadatak prenijeti Torcidino Hajdučko srce na igrače. Ali ništa od toga ne bih mogao učiniti da uz mene nije stajala supruga Ivana, 18-godišnja kći Paola i 14-godišnji sin Luka.