Ljubo JurčićPoslovati i razvijati se bez zaduživanja san je građana, poduzeća i države. Međutim to je u suvremenim uvjetima industrijske države i potrošačkog društva teško izvodivo. Svakodnevno se stvaraju nove želje i potrebe kod potrošača. Poduzeća žele proizvesti robe i usluge za zadovoljenje tih potreba i želja, a država nastoji poduprijeti i jedne i druge u ostvarivanju njihovih ciljeva. Da bi se to ostvarilo, svatko od njih treba imati zadovoljavajući dohodak, odnosno prihode. Kako za nove stvari tekući dohodak obično nije dovoljan, potrebno se zadužiti. Zadužuju se građani, zadužuju se poduzeća i zadužuje se država. Dug sam po sebi nije problem ako se uklapa u buduće prihode.

Dug države počinje kroz proračunski deficit. Proračunski deficit ne nastaje u ministarstvu financija koje izrađuje proračun, nego je on rezultat proizvodnih mogućnosti države i javne potrošnje. Odnosno, deficit je rezultat strukture gospodarstva i strukture javne potrošnje. Zemlje u razvoju obično imaju veće deficite od razvijenih zemalja. Razvijene zemlje imaju već izgrađenu fizičku i institucionalnu infrastrukturu koja omogućuje visoku proizvodnju i visoke dohotke pa je potreba za većim ulaganjem (većom javnom potrošnjom) smanjena. Visoki profiti poduzeća i dohoci građana (nacionalni dohodak) osiguravaju visoke prihode proračuna, a visoka izgrađenost infrastrukture smanjuje potrebe za većom državnom potrošnjom. Unatoč tomu, teško je naći državu koja ima nulti deficit. Teško je naći i visokorazvijenu državu koja ima nulti deficit kroz dulje razdoblje. Zemlje koje uvode euro kao nacionalnu valutu, za što se podrazumijeva sređenost gospodarstva i državnih financija, prihvaćaju proračunski deficit od 3 posto. Proračunski deficit koristi se kao najjeftiniji ”izvor financiranja“ gospodarskog razvoja, ili za pokriće većih društvenih šteta ili troškova koji imaju veće i dugoročnije negativne posljedice. S ciljem povećanja nacionalnog dohodaka, razvijene zemlje ulažu u infrastrukturu za nove industrije. Hrvatska je zemlja u razvoju i uz to treba završiti tranziciju. Troškove tranzicije i veći dio troškova razvoja država je trebala preuzeti na sebe. To je i uloga države i za to postoji država. Uz nizak dohodak i neefikasna i svjetski nekonkurentna poduzeća to se, objektivno, ne može očekivati od njih. Očekivanje da će to učiniti strane investicije je pogrešno mišljenje, koje je u svom neznanju prihvatila i hrvatska politika i koje je više išlo na ruku stranim investitorima, nego domaćem razvoju. Oni su uz tako stvorenu atmosferu jeftinije dolazili do hrvatske imovine koja je ”tehnički“ već bila na visokoj razini.

---

Teško je naći stranog investitora koji je kupio loše hrvatsko poduzeće. Njihov efekt na razvoj gospodarstva je sporadičan i slučajan. Cilj investitora je vlastiti profit, a ne razvoj nacionalnog gospodarstva i društva. To treba biti cilj i obveza države, odnosno vlade. Hrvatska je troškove tranzicije i razvoja trebala financirati dijelom kroz proračunski deficit. Proračunski deficit stvara dug države. Međutim, ako se tranzicija provede kroz efikasno restrukturiranje gospodarstva i kroz reorganizaciju (reformu) države, onda se dug stvoren u tim fazama bez problema otplaćuje u sljedećim razdobljima. Nažalost, Hrvatska to nije napravila u prethodnom razdoblju. Prvi dokaz je stagniranje domaće proizvodnje i prije dolaska svjetske financijske i gospodarske krize. Istodobno je postala visokozadužena zemlja. Rast svjetske potrošnje i jeftine kredite u prethodnom razdoblju nije koristila ni za restrukturiranje gospodarstva (tranziciju), niti je stvarala uvjete za njegov budući razvoj. Ti jeftini krediti korišteni su za tekuću potrošnju, a ne za podizanje proizvodnih mogućnosti zemlje. Sada Hrvatska ima velike dugove, a male kapacitete za njegovu otplatu.

Ekonomska politika napravila je dvije velike greške u proteklom razdoblju. Prvo, odrekla se tečaja kao najjačeg instrumenta ekonomske politike, a nije kreirala druge instrumente kojim će ga zamijeniti. Tečaj je u Hrvatskoj prestao biti instrument. Pretvorio se u cilj. U ostvarenje toga cilja nisu svi bili uvjereni pa se uz postojeću nacionalnu valutu široko primjenjivala devizna klauzula. Tako tečajni rizik ne snose svi podjednako. Druga greška ekonomske politike jest postavljanje nultog proračunskog deficita, također, kao cilja. Jedno od obrazloženja bilo je da će to utjecati na smanjenje ili barem usporavanje vanjskog zaduženja. Činjenice, međutim, ukazuju da se deficit smanjivao, a vanjski dug rastao. Vanjski dug nije toliko izravno ovisan o proračunskom deficitu. Vanjski dug je rezultat veće domaće potrošnje od domaće proizvodnje. Proračunski deficit, iako malo veći, ako se iskoristi kao izvor financiranja za otklanjanje prepreka povećanju domaće proizvodnje i za izgradnju institucionalne infrastrukture koja će biti potpora njenom razvoju, utječe na smanjivanje vanjskog duga, odnosno na brži rast bruto domaćeg proizvoda od duga.

Kreatori hrvatske ekonomske politike, hrvatska vlada, zbog toga, trebala se usredotočiti na problem deficita tekuće bilance plaćanja (deficit vanjskotrgovinske bilance) i na vanjski dug, puno, puno više nego na proračunski deficit. Kako je to izostalo, Hrvatskoj su glavna prepreka razvoju vanjski dug i trgovački deficit. Otklanjanje ove prepreke traži promjenu politike, ali i financijska sredstva. Porast proizvodnje, dohotka i standarda kroz veće plaće, mirovine i dividende neće biti moguć bez restrukturiranja gospodarstva i bez reforme državne uprave. A restrukturiranje i reforme sada ćemo morati provesti u puno težim svjetskim i domaćim okolnostima. Potražnja na svjetskom tržištu pada. Do financijskih sredstava sve je teže doći i sve su skuplja. Za neprovedene reforme morat ćemo se dodatno zadužiti. Pitanje je, postoji li hrabrost politike za ove promjene? Za novo zaduživanje, ali ovaj put za povećanje proizvodnje, a ne za povećanje potrošnje. Veliko je pitanje i hoće li politika shvatiti da tržište ne može samo rješavati probleme kad ne postoje uvjeti za njegovo funkcioniranje. Radi se o sljedećemu: hoćemo li početi raditi ili nećemo?