Objavljeno u Nacionalu br. 682, 2008-12-08

Autor: Damir Radić

Film

Festival seksa, politike i nasilja

PRIZOR IZ 'Ekstaze anđela' (1972.) Yoshihigea Yoshide prikazan na Filmskim mutacijama: festivalu nevidljivog filmaPRIZOR IZ 'Ekstaze anđela' (1972.) Yoshihigea Yoshide prikazan na Filmskim mutacijama: festivalu nevidljivog filmaS dva dojmljiva igrano-dokumentarna, fiktivno-dekonstrukcijska filma nastala početkom 70-ih, “Živa istina” i “Timon”, Tomislav Radić bio se svrstao među intrigantnije jugoslavenske autore tog vremena. Bili su to jedini filmovi takvog usmjerenja, inače podosta raširenog u kreativno ambiocioznom dijelu svjetske kinematografije krajem 60-ih i početkom 70-ih, nastali u Hrvatskoj, a kad je srodna poetika ponovo postala aktualna krajem 90-ih zahvaljujući Dogmi 95, Radić se počeo prisjećati svojih početaka, te naposljetku estetski sterilne i ideološki rigidne radove iz “državotvornih” 90-ih (“Luka”, “Anđele moj dragi”), odnosno promašeni izlet u “komediju tranzicije” (“Holding” iz 2001.), zamijenio “prvim hrvatskim Dogma filmom” - “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”. “Iva” je prije tri godine osvojila glavne nagrade u Puli i nepodijeljene hvalospjeve kritičara, koji su ga u ovogodišnjoj anketi Jutarnjeg lista svrstali na drugo mjesto najboljih hrvatskih filmova nastalih od 1990. do danas.
Ultrarealizam bez dekonstrukcije

Obodren sjajnim odjekom Radić je nastavio u sličnom smjeru, te na ovoljetnoj Puli predstavio novi projekt “Tri priče o nespavanju”, koji se odnedavno nalazi na repertoaru zagrebačkog art kina Europa. Ponovo je riječ o ultrarealističkom ostvarenju, no ovaj put lišenom dekonstrukcijskog motiva koji bi (eksplicitno) problematizirao odnos fikcije i zbilje, ili tzv. ontološki status djela. U tom smislu moglo bi se govoriti o modernističkom naturalizmu novog Radićeva uratka, jer s maksimalnom autorskom distancom, “hladno fotografski”, bilježi, naizmjence ih montirajući, tri zbivanja na različitim lokacijama u jednoj noći, zbivanja koja ne samo da su, kako se čini, međusobno nepovezana (mada gledatelji slute da nekakve veza postoji), nego su i unutar sebe “slabo  događajna”. Prva priča predstavlja majku (Ecija Ojdanić) koja ne može uspavati bebu, što nakon nekog vremena izaziva reakciju svekrve koja ju napada zbog nedojenja. Druga priča, za razliku od prve, zbiva se u luksuznom inozemnom stanu, dominantno u spavaćoj sobi, i nudi bračnu prepirku sredovječnog para, Španjolke (Rosana Pastor) i njezina (obnažena) supruga Hrvata (Dario Marković), dok treća, opet u oskudnom interijernom ambijentu, donosi staricu (Žuža Egreny) koja ne može spavati jer je boli želudac, a i nekoga iščekuje, te više-manje nerazgovijetno priča sama sa sobom. Naposljetku, tri će se priče međusobno povezati donoseći u završnici ponešto erotske dinamike (bez seksualnih prizora), koje su glavni nositelji uzajamno seksualno nadraženi taksist (Marinko Prga) te mlada i privlačna Španjolka (María Almudéver) koji dolaze u staričin stan. Ispostavit će se da je taksist suprug majke iz prve priče, dok je starica u srodstvu sa “španjolskim” Hrvatom iz druge priče, čija je supruga opet u srodstvu s mladom Španjolkom.

Dakako, tamo gdje se pojavi eros često ima mjesta i za thanatos, pa tako i smrt dolazi na svoje u Radićevu filmu. Uglavnom, “Tri priče o nespavanju”, koje bi se isto tako mogle zvati i pričama o usamljenosti i nerazumjevanju, odnosno o otuđenosti i jalovim ili efemernim pokušajima njezina prevladavanja, radikalno su minimalističko ostvarenje koje presudno ovisi o umješnosti stvaranja sugestivna ugođaja i reljefnih karaktera.
Radikalizam koncepcije

Na žalost, Radiću to ovaj put nije pošlo za rukom. Praznoća zbivanja u prvoj i trećoj priči ne dobiva punjenje u vidu atmosfere i/ili ekspresivnosti likova (Marinko Prga i María Almudéver imali su potencijal za to, ali dobili su premalo prostora), dok se druga priča, koja je likovima pružala najbolju priliku za elaboraciju i uslojavanje standardnim putem, znači kroz verbalno podroban sukob, rastočila ultimativnim svođenjem na opća mjesta, a u korist joj nije išla ni glumačka nedoraslost u Španjolsku odseljenog filmskog kritičara Darija Markovića. I tako, jedan poprilično smion artistički pokušaj o egzistenciji “kakva doista jest” izjalovio se, ali barem se može pohvaliti kreativnom ambicioznošću koja većini hrvatskih filmaša kronično nedostaje. Načelne simpatije prema ovom uratku bile bi i veće da je Radić do kraja zadržao radikalizam koncepcije, te odbacio bilo kakve poveznice između priča. Film ne bi bio bolji, ali u njemu ne bi bilo ni minimuma kalkulacije s potrebama gledatelja, kakve se u završnici ipak naslućuju.
Prošli tjedan donio je i drugo izdanje Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma, manifestacije posvećene slabo vidljivom, odnosno “nevidljivom” alternativnom slikopisnom stvaralaštvu.

Pokrenuli su ga poznati kulturni animator Nikola Devčić Mišo i filmologinja Tanja Vrvilo, no tandem se ubrzo raspao, Mišo se povezao s nadirućim mladim snagama Dorom Baras i Srećkom Horvatom te uz kontroverzno sponzorstvo T-coma zamijesio gotovo glamurozni Subversive Film Festival, dok je Vrvilo, sukladno alternativnim ishodištima, svoj festival zadržala u prostoru oskudnosti, što je ipak nije onemogućilo da na nj dovede legendu japanskog nezavisnog filma, Kojija Wakamatsua. Uz dragocjen izbor iz japanskog undergrounda 60-ih i 70-ih, među kojima se našao i raritetni dugometražni eksperimentalni queer rad “Crazy Love” Michioa Okabea iz 1968., tematsku okosnicu festivala izraženu sloganom eros + politika ilustrirali su primjerci europskog i američkog undergrounda, ponajprije radovi iz 60-ih Britanaca Petera Whiteheada i Anthonyja Sterna. Ipak, glavna su poslastica bili u nas nikad viđeni filmovi japanskih novovalaca - Wakamatsuovi “Embrio lovi u tajnosti” (1966) i “Ekstaza anđela” (1972), te “Eros + masakr” (1969) Yoshihigea Yoshide.

Oba Wakamtsuova filma sjajan su primjer njegova povezivanja pinku eiga žanra (meki pornići) s umjetnički ambicioznim problematiziranjem seksa i nasilja, povezanim s implicitnom ili eksplicitnom političkom pozadinom. “Embrio lovi u tajnosti” priča je o muškarčevu zatočenju žene u stanu i sadističkom pokušaju da je pretvori u poslušnu kuju, što je svojevrsna osveta bivšoj supruzi kojoj je zatočena nevjerojatno nalik, a koja ga je napustila jer nije s njom želio imati djecu. Ovu vizualno impresivnu studiju violentne mizoginije i seksualnosti neodvojive od nasilja slijedi “Ekstaza anđela”, totalno pomaknuta afirmacija hedonističko-revolucionarnog anarhoindividualizma naspram anarhokolektivizma u antiameričkom i antikapitalističkom ozračju (post)šezdesetosmaškog Japana, a drastičan dokaz Wakamatsuova prezira spram militantnog ROSANA PASTOR i Dario Marković u Radićevu filmu 'Tri priče o nespavanju'ROSANA PASTOR i Dario Marković u Radićevu filmu 'Tri priče o nespavanju'kolektivizma njegov je zadnji film, kojim je festival i otvoren, “Ujedinjena Crvena armija” (2007), mučan prikaz stvarnog događaja iz 1972., kad su se radikalni vođe japanske komunističke gerile sadistički obračunali s “nedostojnim” i nevjerojatno mazohističnim pripadnicima svog pokreta. Yoshidin “Eros + masakr”, pak, modernistička je biografija japanskog anarhista iz 1920-ih, Sakaea Osugija, i njegova istovremena ljubavnog odnosa s tri žene, no iako feministice i anarhistice, te žene emocionalno nisu mogle ustrajati u Osugijevom idealu “slobodne ljubavi”, dokazujući tako utopijski značaj erotskog projekta koji je anticipirao hipijevske ideje 60-ih. Festival je logično završen legendarnim “Carstvom čula” Nagise Oshime, nikad prije ni poslije viđenom totalnom integracijom (kinky) porna i arta, jednako subverzivnom kao i u doba senzacionalne premijere prije 32 godine.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika