Zoran FerićMogućnost uvođenja alternative katoličkom vjeronauku u osnovnim i srednjim školama u obliku novoga predmeta, koji bi se zvao religijska kultura, izazvalo je burne reakcije čelnih ljudi Katoličke crkve. Mogli smo pročitati komentare kardinala Josipa Bozanića, don Anđelka Kaćunka, dr. Ivice Pažina, predstojnika Nacionalnog katehetskog ureda HBK, koji je zadužen za pitanja vjeronauka. Stječe se dojam kako se Katolička crkva prilično uplašila mogućnosti da vjeronauk u školama dobije alternativu. Kardinal Bozanić tako je izjavio i da je problematiziranje vjeronauka u školi zapravo prikriveni napad na naš katolički identitet. Paljba iz teške artiljerije, reklo bi se, pogotovo ako se zna da je kardinal inače prilično suzdržan u komentarima. Kao da se radi o nekoj tajnoj podrivačkoj djelatnosti protiv naroda, crkve i našega identiteta. Ne uzima se u obzir, međutim, da se taj “katolički identitet” svakodnevno ugrožava više i ozbiljnije iz same Crkve, iz zajednice vjernika koji sve manje vjeruju, a još se manje ponašaju kao istinski vjernici pa taj katolički identitet postaje samo ljuštura bez srži, dekorativan ali prazan kornjačin oklop na bidermajerskoj komodi.

To, što većina ljudi sebe prikazuje kao praktične vjernike, a dobar dio ih je posve nemoralan, pokvaren, loš, pohlepan, neosjetljiv, rigidan, trebalo bi biti signal za crvenu uzbunu u vrhu Crkve, a ne relativno benigna činjenica da katolički vjeronauk odjednom na tom velikom tržištu ideja dobiva i stanovitu konkurenciju. Katolička crkva već je odavno izgubila moralni autoritet koji je nekoć imala, a za tu činjenicu nisu krive samo nesretne povijesne okolnosti, puno je tu krivnje i na crkvi samoj. Taj  autoritet nastojalo se nekako vratiti povezivanjem s vlašću i stvaranjem monopola na vjeru, ideje i svjetonazor. Sada je odjednom i taj monopol, koji je bio tužna i jalova zamjena za istinski autoritet, na ozbiljnoj kušnji. Vjera se odjednom izjednačila s nacionalnim, a pohađanje vjeronauka postalo je dokaz domoljublja i pravovjernosti, a ne ljubavi prema Isusu Kristu.  Istinske kršćanske vrijednosti već ne znam koji put u povijesti, u našoj su se nedavnoj tranzicijskoj prošlosti opet okrenule naglavce. Velik dio takozvanih vjernika, a nažalost i dio klera ponaša se kao da se Isus nikad nije ni rodio. A katolički vjeronauk sve bi to trebao kompenzirati, sve to ispraviti, navesti male ljude na pravi put. Nemoguća misija. Ono što vjerski odgoj, međutim, može jest u tom svom segmentu utjecati na formiranje osoba i tako, barem malim dijelom, utjecati na društvo.

Nakon dvadesetak godina provedenih u školi čini mi se da bi upravo religijska kultura uz vjeronauk u župama ozbiljnije i temeljitije odgojila istinske vjernike. I u tome se potpuno slažem s Darkom Pavičićem koji kaže da bi vjeronauk trebao biti “ponuda“ kao što je i samo Evanđelje i sama vjera. Problem je, dakle, s tim predmetom u školi bio prvenstveno u tome što u osnovnoškolskom obrazovanju nije imao alternativu, a pomalo i zato što se zove vjeronauk. Naime, može program biti potpuno otvoren, ekumenski i poticati na dijalog s drugim vjerama i kulturama, on je još uvijek ozbiljno povezan s vjerničkim životom. Za djecu drugih vjera to nije prihvatljivo. S druge strane,  zadatak škole je upravo upoznati učenike svih vjera, kao i one odgojene bez vjere, s različitim religijama, filozofijom i razvojem religija. Religijska kultura pružila bi djeci u nižim razredima osnovne škole istinski izbor, a djeci u višim razredima, sedmom i osmom, pružila bi mogućnost da u onim osjetljivim pubertetskim godinama, kad se sve kritizira i odbacuje, ne odbaci i nesumnjivo pozitivne vrijednosne kategorije koje može pružiti vjera.  

Jer, bojim se da upravo djeca u toj dobi jasno vide da je ono što velikim riječima nazivamo katolički identitet zapravo samo navika. Kao što je i krunica na retrovizoru mafijaškog automobila svojevremeno bila samo neukusni ukras. Upravo uviđajući tu razliku između istinske vjere i raširene prakse, događa se da mladi ljudi u tom formativnom razdoblju odbacuju sve što im se na bilo koji način nameće. Zato i vjeronauk treba biti ponuda, mora imati alternativu da bi bio ponuda i vlastiti izbor. Moram priznati da me kao ateista ne bi trebalo pretjerano zabrinjavati hoće li mladi ljudi postati vjernici ili neće, tuđa vjera ne bi me se trebala ticati. Međutim, stalo mi je kao građaninu i dijelu zajednice. Naime, i onima koji ne vjeruju i onima koji vjeruju vjerojatno je jasno da bi svijet bio kudikamo bolje mjesto kad bi svi ljudi bili istinski vjernici. Pri tome je čak nevažno o kojoj se vjeri radi, samo da se doista poštuju osnovni principi i učenja. Stoga je učenje vjere nesumnjivo pozitivno, ali da bi u ovim uvjetima bilo i uspješno, siguran sam da treba alternativu. Nedavno mi je kolegica posudila film “Vjernik“, o mladom Dannyju Balintu, židovskom dječaku koji postaje vođa neonacista. U toj priči, utemeljenoj na istinitim događajima, vođa američkih neonacista porijeklom je Židov, odgojen u strogoj židovskoj školi.

Ključna je stvar u tome što je mladoga Dannyja odbila vlastita vjera jer mu njegov učitelj nije želio odgovoriti na neka ključna pitanja. Jednog je dječaka, istinskog vjernika, koji je svoju vjeru doživljavao ozbiljnije nego njegovi školski kolege, odbila vlastita tradicija koja se nije htjela suočiti s izazovima novoga doba. Nonsensi u tumačenju vlastite vjere najpogubniji su za neko vjeroučenje. A svi oblici prisile su pri tome kompenzacija za ono što se ne može objasniti i protumačiti. Zar se naša Katolička crkva boji da će djeca, ako prestanu pohađati vjeronauk, odmah pohrliti u sekte, da će postati židovi, muslimani, baptisti, protestanti, scijentisti ili pravoslavci? Pretjeran i neopravdan strah, a  pri tome se ne želi vidjeti da su više djece iz crkve otjerali loši vjernici, licemjerni svećenici i agresivni vjeroučitelji, nego što su ih privukle druge religije i kulture. Mladoga Dannyja Balinta nije privukao Hitler, njega je otjerao rabin. Katolička crkva morat će se suočiti s tim da živimo u globalnom svijetu u kojemu informacije kolaju brzinom svjetlosti i da je vrijeme na pravi način izići na to globalno tržište ideja i suočiti se s konkurencijom. Jedino je tako moguće odgojiti ljude koji će istinski živjeti svoju vjeru. Zadatak nimalo lagan, ali nužan.