Frances McDormand i George ClooneySezona festivala je završena i ne preostaje drugo nego okrenuti se rutinskoj repertoarnoj kino ponudi, iako bi  zanimljivije bilo zboriti o zadnjem održanom ovogodišnjem festivalu, doduše književnom, poetična naziva Sa(n)jam knjige u Istri. Progovoriti o svoj bijedi hipokrizije, snobizma i provincijalizma od kojih je bitno sastavljena hrvatska kultura, bijedi koja se na tom “poetičnom” festivalu goropadnom prozaičnošću manifestirala. Zamijetiti kako je skandalozno sajmišno nedodjeljivanje nagrade za najprodavaniju knjigu godine zbog nepodobnosti autorice te knjige u rangu svojedobne nacionalno-vjerske diskriminacije nepoćudne hrvatske missice, a da malo tko od naših (lijevo-liberalnih) kulturnih “veličina” to vidi jer nije riječ o nečem tako “temeljnom” kao što su vjera i nacija, za što će se zapaliti svaki politički korektan štreber, nego o nečem “efemernom” kao što je životni stil, senzibilitet i svjetonazor; i kako sve to nije ništa čudno jer ovdje (i šire) kolektivne kategorije uvijek bolje kotiraju od individualnih.

Moglo bi se progovoriti i o nesuvislosti i ustrašenosti sajmišne direktorice, o manjku inteligencije književnice, članice sajmišnog Programskog odbora, koja pozdravlja tobožnju elitističku motivaciju odluke o nedodjeljivanju nagrade, kao da čitava ta kiklopska ceremonija nije estradno motivirana i smišljena po uzoru na Porin, Grammy i Oscara, i kao da ju ne dodjeljuje amorfno “glasačko tijelo” sastavljeno od desetaka ako ne i stotina anonimnih prosuditelja (nema što, elitizam par excellence), a bome i o konformizmu člana Odbora koji u svojim teorijskim tekstovima “beskompromisno” i “subverzivno” opravdava borbu lijevih terorista protiv tzv. državnog terora kapitalističkog sustava, u bin Ladenu vidi “izvrsnog i itekako relevantnog teoretičara”, te slavi pobunu u pariškim predgrađima kao “revolucionaran” čin, ali nije sposoban zamijetiti, ili se pravi da ne zamjećuje, teror tradicionalnog građanskog morala i akademskog snobizma na manifestaciji čijoj se organizaciji pridružio. No kako je ova kolumna tematski ipak dovoljno čvrsto određena, umjesto Nives Celzijus i “Golom istinom”, Lejlom Šehović, Magdalenom Vodopijom, Dašom Drndić i Srećkom Horvatom, red je pozabaviti se novim (američkim) filmovima u našim kinima. Među njima, najzvučniji je najnoviji naslov braće Coen, “Spaliti nakon čitanja”.

Nakon ovogodišnjeg oscarovskog trijumfa filmom “Nema zemlje za starce”, Joel i Ethan Coen odmah su prionuli na sljedeći projekt, napisavši prvi izvorni scenarij nakon 2001. i “Čovjeka kojeg nije bilo”. Rezultat je špijunska triler-komedija “Spaliti nakon čitanja”, kojom se braća vraćaju omiljenim im izrazitije složenim narativnim konstrukcijama i poigravanju razinama znanja protagonista i gledatelja, te još jednom demonstriraju kubrickovsku mizantropiju. Baš poput Kubricka, Coeni su često zauzimali superioran odnos spram svojih likova, svisoka promatrajući njihovo “jadno”, ali fenomenološki zanimljivo koprcanje u glibu egzistencije, a u “Spaliti nakon čitanja” ta je pozicija i formalno, moglo bi se reći do doslovnosti naglašena - na početku filma kamera se s nebeskih visina spušta na poprište zbivanja, a na njegovu kraju diže natrag put neba.

Brad PittProtagonisti o kojima je riječ redom lažu ili prikrivaju istinu, odnosno pretvaraju se da su ono što nisu, ili čak vjeruju u to, jer toliko su pomaknuti. Sve počinje iz frustracije - CIA-in agent Cox (John Malkovich) ne pristaje na poslovnu degradaciju i radije daje otkaz, planirajući napisati memoare kojima će dobro zaraditi, a ujedno i napakostiti bivšim šefovima; nekako u isto vrijeme instruktorica fitnessa Linda (Frances McDormand) odluči se podvrći plastičnim operacijama kako bi dovela svoje tijelo “u red”, no njezino joj osiguranje odbija platiti ono što je zamislila. Kad slučajno dođe u posjed CD-a sa započetim  Coxovim memoarima, Linda zaključi kako je riječ o važnim špijunskim tajnama u prodaji kojih vidi priliku da se domogne novca za estetske operacije. Bitna razlika između Coxa i Linde u tome je što on spada u sferu uobičajeno shvaćene  normalnosti, odnosno može proći kao realistički utemeljen lik, dok je ona izrazito komedijski pomaknuta, što nipošto ne znači da osobe takve mentalne strukture u zbilji ne postoje.  Uglavnom, karakterizacijska strategija Coenovih u “Spaliti nakon čitanja” podjela je likova na “normalne” i “pomaknute”.

Među protagonistima, a njih je petoro, “normalni” su Cox i njegova hladna supruga, liječnica Katie (Tilda Swinton), koja se od njega po svaku cijenu želi razvesti, dok su uz Lindu “pomaknuti” njezin kolega iz fitness centra i “špijunski” saveznik Chad (Brad Pitt), te novostečeni ljubavnik, zaštitarski agent Harry (George Clooney). Među protagonistima onih pomaknutih znači ima više, a više ih je i među ostalim likovima, što upućuje na to da je novi film Coenovih njihova tipična eksplicitno pomaknuta (crna) komedija s meta/intertekstualnim (parodijskim) prizvucima, koji su u ovom slučaju najočitiji spram špijunskih trilera i bračno-preljubničkih drama.

Dakako, prisutna mora biti i “globalna ironija” u završnici (po analogiji s globalnom metaforom), a ona se odnosi na ne naročito originalno, ali zabavno izvedeno zapažanje da je djelovanje tzv. običnih ljudi u neobičnoj situaciji daleko nepredvidljivije od onog profesionalnih špijuna, te (mnogo izravnije) na trijumf smiješnog, no dubinski neugodnog Lindina psihopomaknuća - na djelu je gotovo razorna ilustracija “moći pozitivnog mišljenja” koja jasno pokazuje ono s čime se malo tko nije susreo: u ljudskom društvu (daleko) prije će uspjeti poluretardirana persona vođena silnom voljom za postizanje svog cilja, nego savjestan, trezven i nenametljiv čovjek, kakvog u filmu predstavlja sporedni lik upravitelja fitness cluba, Ted (Richard Jenkins). Taj lik i njegova sudbina od krucijalne su važnosti, jer riječ je o jedinom pozitivcu u cijelom filmu, pozitivcu koji je kao i šerif Bell (Tommy Lee Jones) u “Nema zemlje za starce” gurnut u stranu, a na kraju završi s metkom u ramenu i udarcima sjekirice u glavu. Istovremeno, nesuđena mu Linda, koja je suviše zaokupljena sobom, svojim plastičnim operacijama i samododijeljenom si ulogom špijunke da bi osjetila, a kamoli zamijetila Tedov ljubavni interes, biva nagrađena za antidržavno djelovanje, i to od državne tajne službe koja će joj omogućiti estetsko tjelesno usavršenje, što će joj opet pomoći da lakše zaboravi gubitke koje je pretrpjela (prijatelja Chada i ljubavnika Harryja), te okrene “novu stranicu u životu”.

A kad je život natjecanje i svijet takav da oni lošiji napreduju i pobjeđuju, onda je mizantropija Joela i Ethana Coena sasvim razumljiva i još jedna njezina manifestacija sasvim je opravdana. “Spaliti nakon čitanja” ne zaostaje mnogo za jačim Coen-filmovima: do otprilike sredine svog trajanja to je gusta, odlično ispletena mreža likova i zbivanja, da bi potom došlo do razrjeđivanja i gubljenja iz fokusa nekih protagonista (Coxa i osobito njegove supruge), što je filmu oduzelo dio kvalitete i draži. Sama završnica preferira verbalni opis zbivanja umjesto njihova uprizorenja, no time se gubi puno manje nego sličnim postupkom u “Nema zemlje za starce”. Kratko rečeno - izrazito solidan film za dobru zabavu i ponešto oporih misli.