Ljubo JurčićPoslijeratni razvoj svijeta može se podijeliti na dva razdoblja. Prvo razdoblje je obnova izgradnja zemaljske kugle nakon stravičnih i najvećih razaranja u njenoj povijesti. Europa i Azija bile su potpuno razrušene. Znatan dio radno sposobnog stanovništva je stradao. Infrastruktura i proizvodni kapaciteti bili su uništeni. Glad je vladala na većem dijelu zemaljske kugle. Nastali su blokovska podjela i hladni rat. Dva svijeta bila su ideološki podijeljena i na granici sukoba od završetka II. svjetskog rata do 60-ih godina. Sve je to bilo više-manje vidljivo većini građana svijeta. Međutim, ispod tih površinskih političkih i društvenih zbivanja odvijao se marljivi i uporan rad milijuna ljudi daleko od očiju javnosti. Ljudi koji su izgrađivali suvremenu infrastrukturu, obnavljali stare i gradili nove proizvodne kapacitete. Proizvodili stare i dizajnirali nove proizvode za povećanje standarda građana.

Otkrića koja su se dogodila proteklih stotinjak godina pretvarali su u korisne proizvode s visokom upotrebnom vrijednošću. Tehnološki skokovi bili su vidljivi u svim područjima ljudske aktivnosti. Željeznice su takoreći dovedene do vrhunca. Automobili su bili sve bolji, brži, sigurniji, ugodniji i ekonomičniji. Elektrotehnički proizvodi sve su više zamjenjivali rad ljudi. Elektronička industrija uspostavila je čvrste temelje. U zračni promet počeo se velikim koracima uvoditi brži, veći, ekonomičniji mlazni avion. Kemijska industrija je svakodnevno izbacivala nove materijale. Sve je to bio rezultat nesebičnog rada generacija koje su pretrpjele i preživjele II. svjetski rat. Koje su osjetile oskudicu na najteži mogući način. Koje su morale preživljavati pomoću svoje svakodnevne snalažljivosti i inventivnosti da ni iz čega naprave nešto. Koje su prepoznavale sve što je korisno za život, a što nije. Koje su zbog nužde morale biti poduzetne. Generacije koje su se svakodnevno suočavala s rizicima svog poduzimanja. Za provjeru njihove uspješnosti i kvalitete njihova rada i proizvoda nisu trebale ankete. Svakodnevni život ih je testirao. Rezultat njihova rada i žrtvovanja bila je suvremena infrastruktura, proizvodni kapaciteti koji su stvorili obilje korisnih proizvoda što čine ugodu čovjeku.

Ovo je generacija koja je na velika vrata uvela žene u proizvodnju. U osamdesete godine prošlog stoljeća ušlo se s osjećajem da proizvodnja više nije problem. Problem postaje kako što više proizvoda prodati kupcima. Ovo je sve bilo rezultat rada jedne generacije. Najbolje i najuspješnije generacije u industrijskoj civilizaciji. Možda najbolje generacije proteklih dvije tisuća godina. To je bila Velika generacija.

Osamdesetih godina stupa na snagu nova generacija koju je dočekalo proizvodno obilje. Nije postojao problem proizvodnje. Problem je bio kako prodati što više proizvoda, na jednoj strani, i kako konzumirati što više, na drugoj. Profit u poslovnom, a bogatstvo u privatnom životu postaju jedini ciljevi. Profit po svaku cijenu potiskuje poslovnu etiku na margine poslovanja, a privatno bogatstvo potiskuje moral iz svakodnevnog života. Pohlepa počinje upravljati značajnim dijelom ljudskog roda. Ako nije najveći dio, onda je svakako postao najmoćniji dio. Generacija koja je počela živjeti u obilju i koja se nije susrela s proizvodnim problemima, koja misli da proizvodi nastaju sami po sebi. Generacija u kojoj nema većih i značajnijih izuma ni novih tehnologija, a prethodne tehnologije dovedene su u iskorištavanju do maksimuma.

Nekritički liberalizam, financijski kapitalizam i globalizacija bez regulacije njihova je ideologija. U pohlepi za bogatstvom bili su spremi žrtvovati održivi razvitak svijeta. Umjesto novih, korisnih roba i usluga počeli su proizvoditi bezvrijedne "vrijednosne papire". Čitav koncept temeljio se na pretpostavci da se svake minute stvara jedna pohlepna budala na zemaljskoj kugli. Trebalo je samo izgraditi sustav koji pronalaze te budale i prodati im šuplji vrijednosni papir "Žnj" kvalitete pod "A" kvalitetu. U taj sustav bili su uključeni i revizori koji su povjerovali u tu financijsku "alkemiju" i davali krivu potvrdu kvalitete tih papira i transakcija. Njihova potvrda tih poslova uvukla je mnoge u te transakcije. Ako su revizori bili prepreka, onda je trebalo stvoriti sustav koji će zaobići revizore. I stvoren je takav sustav. Milijuni su uvučeni u tu igru. I tako je, na pohlepi, napravljena najveća prijevara ove civilizacije. U tako stvorenom sustavu milijuni su izgubili svoje novce, svoje domove, radna mjesta. Sadašnji i budući umirovljenici svoje mirovine ili dobar njihov dio. Ovo nije samo financijska, ekonomska kriza jednog sustava. Ovo je prije svega ljudska tragedija. Njene posljedice plaćat će čovječanstvo cijelo slijedeće desetljeće, a možda i duže.

Trebat će puno razuma, znanja i političke odvažnosti da se svijet izvuče iz ove krize. Svijet treba vizionare novog društva. Potrebna je nova ideologija kojoj će građani povjerovati. Potrebne su nove, održive tehnologije, koje će stvoriti nove proizvode i usluge u čijoj će se proizvodnji zaposliti ljudi. Potrebna je nova energija koja će sve to pokretati i nositi. Ljudi, modeli i sustav koji je globalni svijet doveo u ovu krizu ne može je iz nje izvesti. Generacija koja je vođena pohlepom sigurno to ne može učiniti. Mjere, koje se sada poduzimaju, u najboljem slučaju mogu imati kratkoročne ili prividne pozitivne efekte. Dugoročno one neće popraviti situaciju. One svjesno ili nesvjesno pokušavaju sačuvati i održati postojeći sustav. One nalikuju na infuziju koja se daje pacijentu s unutarnjim krvarenjem. Nažalost, Pohlepna generacija koja je smijenila Veliku generaciju ništa drugo i ne može ni učiniti.