Robert BajrušiNema nikakve sumnje, slovenska politika je sitna, uskogrudna i u najgorem smislu riječi balkanska, barem kada se radi o odnosu prema Hrvatskoj. Ako su i postojali optimisti koji su vjerovali u, ako ne savezništvo, onda bar dobrosusjedstvo Ljubljane i Zagreba, nakon blokade pregovora Hrvatske i EU, morali su izgubiti iluzije. Ponovimo, Slovenija nije bila fer i svojim ponašanjem mogla bi izuzetno negativno utjecati na ekonomske, ali i demokratske trendove u Hrvatskoj.

Ali takvo ponašanje ni u kojem slučaju ne umanjuje osobnu odgovornost premijera Ive Sanadera za potpuni fijasko njegove vanjske politike. Krivci su i Gordan Jandroković, njegova prethodnica Kolinda Grabar-Kitarović, možda još poneki diplomat, ali iznad svih njih je Sanader. Predsjednik hrvatske vlade nije u pet godina mandata osmilio strategiju prema Sloveniji, uključujući hitne mjere u kriznim situacijama poput sadašnje, nije nikoga ovlastio da vodi pregovore s Janšom, Pahorom i Rupelom, a proteklih dana, kada je trebalo najžešće zapeti u pronalaženju saveznika unutar Unije, Sanader je u New Yorku vodio sjednicu Vijeća sigurnosti koja se bavila gusarima u Somaliji. Dok je Sanader vodio sjednicu, gusari su oteli još šest brodova, a Slovenci do 2012. zaustavili Hrvatski ulazak u Europsku uniju.

Cinici bi mogli zaključiti da je Ivo Sanader u pomorskim pitanjima redovito na gubitničkoj strani bez obzira radi li se o obalama Somalije ili Piranskog zaljeva.
Sada slijedi - prema očekivanjima - spašavanje svega što se još može spasiti. U ovom trenutku, kada je u Bruxellesu sve izgubljeno, preostaje bitka za hrvatsku publiku. Rezultat su teške riječi o tome da nitko neće prodavati hrvatsku zemlju zbog ulaska u EU. Zvuči dobro, i lijepo je znati da je na čelu vlasti neupitni domoljub, ali, na žalost, sve je to post festum verbalno prodavanje magle.

Još početkom ove jeseni iz diplomatskih krugova u Bruxellesu, stizali su signali iz kojih se dalo razaznati da će Slovenija zadržati tvrdu liniju prema Hrvatskoj. Vrlo slične najave dolazile su iz Slovenije, samo što su ih u Zagrebu, posve pogrešno, shvaćali kao posljedicu tamošnje predizborne kampanje. Vlada i opozicija su čitavo vrijeme bili uvjereni kako će problem biti riješen sam od sebe, možda s malom pomoći prijateljskih zemalja.
Pokazalo se da takvih država - nema. U izjavama će svi hvaliti Hrvatsku, ali posljednjih godina Berlin, Beč, Budimpešta ili Rim, više nisu saveznici Zagreba. Zašto je tako? U ovakvim situacijama odgovor redovito treba potražiti u politici aktualne vlade.

Isto tako, Sanader sada može pokazivati prstom prema Sloveniji, ali Slovenci nisu krivi zbog činjenice da je Hrvatska, od ukupno 35 pregovaračkih poglavlja, u tri godine zatvorila svega njih šest-sedam. Takva sporost govori o lošoj vlasti, a ne o ”zločestim Janezima“. A nitko ne može ni pretpostaviti koliko vremena treba još proći da Hrvatska zaključi poglavlja vezana za brodogradnju ili poljoprivredno zemljište, što je trenutačno u drugom planu.

Na žalost, loša slovenska odluka dovest će do porasta ksenofobije i eurospepticizma u Hrvatskoj, a prve žrtve ovog negativnog trenda bit će slovenska poduzeća koja posluju u Hrvatskoj. Iz tog kuta, jasno je da je vlada Boruta Pahora povukla loš potez i od dobrog susjeda, Hrvatsku dugoročno pretvorila u suparničku državu. Ali kriva slovenska politika, ni u kojem slučaju nije opravdanje za potpuno pogrešno ponašanje hrvatske vlade.