Ljubo JurčićNa početku hrvatske samostalnosti hrvatska se politika odlučila za politiku “nevidljive ruke” koja će dovesti do optimalne alokacije resursa, do dugoročno održiva razvitka, do najveće proizvodnje, izvoza, zaposlenosti, do povećanja standarda hrvatskih građana. Kako bi nevidljiva ruka bila što efikasnija, trebalo je stvoriti prostor i uvjete za njeno djelovanje. Trebalo je provesti deregulaciju jer je tržište samoregulirajuće. Trebalo je sve privatizirati, jer samo privatni vlasnik može povećati djelotvornost poslovanja poduzeća i cjelokupnog gospodarstva. Vodeći se svojim interesom, on stvara korisnost i za sebe i samim time i za društvo. Liberalizacijom vanjske trgovine povećavamo mogućnost plasmana svojih roba na svjetsko tržište. Uz otvorene granice strani će kapital donijeti suvremenu tehnologiju, povećati zapošljavanje, proizvodnju, izvoz i dohodak. Takav put iz socijalizma u kapitalizam - iz planske u tržišnu ekonomiju - predlagao je tranzicijskim zemljama i Washingtonski konsenzus. Školski primjer liberalne ekonomije. Mnoge su zemlje prihvatile taj put. Prihvatila ga je i Hrvatska - jer je to bilo najjednostavnije i za politiku najlakše. Država se ne treba miješati u gospodarstvo, nego ga pustiti da se samo razvija - i to je najbolje za sve. Politika koja se borila za vlast, da upravlja državom, istodobno je govorila javno i izravno da država nije dobar upravljač. Time je stvarala i opravdanje i alibi za nedjelovanje i neznanje. Politika se nije htjela zamarati makroekonomijom Hrvatske. Jer ono, što je dobro za Ameriku, Japan, Francusku ili Njemačku, valjda je dobro i za Hrvatsku. Iako su sve to tržišne ekonomije, ipak u njima velik utjecaj imaju i regulacija i planiranje. Osim toga, zbog povijesnih, kulturnih, zemljopisnih i drugih razlika postoje velike razlike među njima i u njihovim gospodarskim sustavima. Svaka od njih ima svoju makroekonomsku politiku. Koji je od tih sustava najbolji za Hrvatsku? Ni jedan! Za Hrvatsku je najbolji hrvatski gospodarski sustav. Izborom politike nevidljive ruke koja će sve dovoditi u najbolji red, Hrvatska je odlučila - ne izgraditi svoj konzistentni makroekonomski sustav, svoju gospodarsku strategiju. Potkraj 90-ih bilo je očito da ta politika nije dala očekivane rezultate. Naprotiv.

Tada je pronađeno drugo rješenje. Zbog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji mi se uopće ne trebamo zamarati svojim gospodarstvom. Trebamo samo postati članicom Unije pa će ona riješiti sve naše probleme. Manje ćemo raditi, a više zarađivati. Dobit ćemo veće plaće, mirovine, ubirat ćemo najamnine i bolje živjeti. Zašto se mučiti gospodarstvom, proizvodnjom - kad će se to samo od sebe riješiti. Najbolje je da se strpimo do ulaska. Zbog toga treba poduzeti sve samo da postanemo članicom. Hrvatska je već postigla visoku razinu usklađenosti propisa s propisima Unije u proteklih nekoliko godina, ali pozitivni rezultati toga usklađivanja još nisu vidljivi. Godina na izmaku upućuje na drukčije rezultate. Cijelu godinu hrvatska proizvodnja stagnira. Industrijska proizvodnja rasla je nešto malo iznad 1 posto, dok je proteklih godina taj porast iznosio prosječno oko 5 posto. Porast bruto domaćeg proizvoda bit će najmanji od 2000. godine. Prvi put u desetak godina nije došlo do rasta realnih plaća. Došlo je do pada realnog prometa u maloprodaji, što je najbolji pokazatelj kretanja standarda građana. To se sve počelo događati prije globalne krize. Takva kretanja rezultat su hrvatske politike.

Pokušaja zaustavljanja ovih trendova zasad nema. Prvi je dokaz to što se sadašnja stagnacija smatra posljedicom globalne krize, a ne vlastite ekonomske politike. Pogrešno definirani uzrok daje naopako rješenje. Osim toga, politika smanjivanja radnog tjedna, smanjivanja količine rada i smanjivanja minimalnih plaća spada u poslovnu politiku poduzetnika u kriznim situacijama a ne u makroekonomske instrumente. Politike koje stvaraju prostor za manji rad produbljuju krizu. Takvo ponašanje poduzetnika je razumno, ali takvo ponašanje politike je štetno. Nije uvijek dobro i za društvo ono što je dobro za pojedinca. Primjer Hrvatske to najbolje pokazuje. Izvor naše krize je mali rad.
Moglo bi se reći da je u Hrvatskoj više stvaran kult nerada nego kult rada. Više je država uložila u otpuštanja (otpremnine) nego u nova radna mjesta. Hrvatska zbog toga ima najmanji radni kontingent od svih europskih zemalja. Stopa zaposlenosti, odnosno udjel radnog stanovništva u ukupnom stanovništvu, u Hrvatskoj je među najmanjima u Europi - oko 55 posto. Jedino Poljska i Srbija imaju manju stopu. Poljska oko jedan posto manje od Hrvatske, a Srbija manje od 50 posto. U Sloveniji i Češkoj taj udjel iznosi više od 65 posto. Ostale tranzicijske zemlje su između Hrvatske i ovih dviju s najvećim udjelom. Prosjek razvijenih zemalja je iznad 60 posto. Kako mali broj zaposlenih može održavati standard velikom broju ljudi izvan radnog kontingenta?

S druge pak strane, proizvodnja po zaposleniku u Hrvatskoj približno je jednaka onoj u Mađarskoj i Češkoj. Oko 23.000 eura godišnje. Međutim, zbog veće zaposlenosti stanovnika, u ovim zemljama je veći bruto domaći proizvod po stanovniku. Češka ima preko 12.000, Mađarska preko 10.000, a Hrvatska nešto iznad 8000 eura. Od tranzicijskih zemalja jedino Slovenija ima znatno veću proizvodnju po zaposleniku od Hrvatske. Više od 30.000 eura. Zbog te efikasnosti u proizvodnji i visokog udjela radnog kontingenta u ukupnom stanovništvu, bruto domaći proizvod po stanovniku veći je od 16.000 eura. Slovenija nije prihvatila Washingtonski konsenzus, a izgradila je vlastitu makroekonomsku politiku ili gospodarsku strategiju. (Svi su podaci za 2006. godinu). Rješenje naše krize nije ni u “nevidljivoj ruci”, ni u pristupanju Europskoj uniji, nego u vlastitoj strategiji gospodarskog razvoja u čijim temeljima će biti borba protiv kulta nerada i okretanja radu. Veći dio stanovnika treba uvući u posao. Radi pokrivanja troškova krize i zadržavanja postojećeg standarda treba povećati proizvodnju, zaposlenost i dužinu rada. Svaka mjera koja to onemogućuje, ili stvara prostor za manji rad, produbit će hrvatsku gospodarsku i socijalnu krizu.