Goran GranićRasprave je li ulazak u EU dobra ili loša odluka, donosimo li još jednom odluku kao “guske u magli” ili je ona “obećana zemlja” neće prestati ni danom ulaska u Europsku uniju. Povijesna iskustva pokazuju da su Hrvati u kritičnim trenucima uvijek tražili stranog zaštitnika ili upravljača, kralja ili zajednicu naroda, a ne vlastitu državu. Ne želim analizirati povijesne prilike i razloge za takve odluke, to ostavljam povjesničarima, nego samo istaknuti neosporne činjenice da se to događalo kroz našu povijest. Mislim da su glavni razlozi tome nedostatak povjerenja u sebe i vlastiti narod, nejedinstvo velikaša i političara i svih onih koji su imali mogućnost odlučivati, te iznad svega osobni i grupni interesi.Ova generacija hrvatskog naroda imala je hrabrost i samosvijest da prvi izbor bude vlastita država, iako se to ostvarilo uz velike ljudske i materijalne žrtve. Bez obzira na svu podijeljenost javnog mnijenja o prvom predsjedniku dr. sc. Franji Tuđmanu, neosporno i povijesno važno za sudbinu hrvatskog naroda je da je on u kritičnim trenucima stvaranja povijesti na ovim prostorima najjasnije i najhrabrije artikulirao povijesnu važnost stvaranja hrvatske države, na čemu mu svi moraju biti zahvalni i odati mu priznanje. Pitanje koje se logično nameće je, jesu li europske integracije napuštanje te ideje i ponovno odustajanje od samostalne države ili je to nešto drugo što u potpunosti slijedi ideju očuvanja hrvatske državnosti, ali samo u drugim odnosima, procesima i naravno interesima hrvatskog naroda.

Globalizacija

Riječ globalizacija je nova ideologija s kojom se žele objasniti svi procesi i događaji u posljednjih dvadesetak godina. Povijest je puna iskustava pokušaja globalizacije, prije svega ratnim osvajanjima i nametanjem vojnih, političkih, vrijednosnih i gospodarskih odnosa. Svima je zajednički početni uspjeh i nakon toga propast. Posebno je bilo prošlo stoljeće u kojemu su se globalne ideje i interesi nametali kolonijalnim osvajanjem i ratovima, nacizmom ili fašizmom i komunizmom. Sve je to ostavilo duboke tragove na hrvatski narod preko kojega su se prelamale sve te globalne ideje s velikim žrtvama i gubicima, koji će se osjećati i u sljedećim desetljećima.

Današnja ideja globalizma u pravilu nema vojnu dimenziju, ali ima jednako tako snažnu ekonomsku dimenziju, osvajanjem ekonomskom moći, novcem i korištenjem međunarodne financijske infrastrukture. Pravo na tržište i otvorenost granica je velika ideja, kada bi je pratila i socijalna odgovornost. Ovako je tržište za bogate i sposobnije, a socijalni problemi za siromašne. Neodrživost ovakvog sustava, zbog gramzljivosti bogatih, dovela je do ove globalne krize u kojoj će najveću cijeniti platiti najsiromašniji. Ne manja demonstracija sebičnosti bogatih je odnos prema klimatskim promjenama, gdje zbog interesa očuvanja sadašnjih odnosa u svijetu i svog standarda bogate zemlje blokiraju ozbiljno poduzimanje mjera za očuvanje klime, a u isto vrijeme traže solidarnost siromašnih zemalja i zemalja u razvoju.Nisam protivnik globalnih ideja. Na skupu u Varaždinu prije šest godina deklarirao sam se kao globalist, ali Isusova svjetonazora. Naime, iznio sam stav da je Isus prvi globalist koji je izišao izvan okvira nacionalnog i ponudio filozofiju ljudskih odnosa temeljenu na jednakosti, socijalnoj uravnoteženosti. Iskustvo ove globalne krize ukazuje da projektiranje vizije dugoročno održivog razvoja Hrvatske nije moguće bez kritičkog odnosa prema svim globalnim idejama koje nas stavljaju u novi oblik kolonijalnog odnosa.

EU

O EU i danas postoji spor je li to uspješan projekt ili samo pokušaj koji je osuđen na neuspjeh. Vjerujem u ideju stvaranja unije samostalnih država, koje svojom voljom i uz očuvanje svojih vrijednosti, stvaraju novu zajednicu država. Ovo je prvi put da se jedna zajednica naroda stvara odozdo, a da nije nametnuta vojnom silom, što predstavlja i osnovnu vrijednost ovog projekta. To je projekt koji u sebi ima elemente globalizacije, ali i traženje rješenja koja će nadoknaditi deficite globalizacije temeljene na ekonomskim interesima.Treba li Hrvatska ostati izvan tog procesa ili ne, odnosno zašto treba biti dio tog procesa? Nabrojit ću neke prednosti i rizike. U pozitivne strane tog izbora spada: Dugoročno osiguranje mira i razdoblja bez rata. Usudio bih se to staviti kao najveći prioritet jer je proteklo stoljeće sa svim ratovima opustošilo Hrvatsku i dugo će trebati da se od toga oporavi. Imati stoljeće mira bez rata je najveći dobitak za Hrvatsku. Hrvatsko gospodarstvo bez uske suradnje s europskim ne može se dugoročno razvijati i osigurati javni i osobni standard koji građani očekuju. Je li to moguće bez ulaska u EU? To je gotovo nemoguće ostvariti bez obzira na to koliko vjerovali u sebe. Biti na granici velikog sustava znači trpjeti sve posljedice, a imati male koristi.
EU je oblik državnog uređenja u kojem možemo sačuvati svoje nacionalne vrijednosti. O nama, o našoj samosvijesti, vlastitom povjerenju i sposobnosti ovisi koliko ćemo u tome uspjeti. Uključivanjem ostalih zemalja regije u EU prestat će politička getoizacija ovog prostora. Na najbolji način će se riješiti pitanja manjina i prestati međunacionalne tenzije. Hrvatska će se moći posvetiti suradnji s ostalim zemljama na temelju svojih interesa i karakteristika; u krugu mediteranskih zemalja po svojoj karakteristici pomorske zemlje te u krugu panonskih zemalja po zemljopisnim i gospodarskim karakteristikama kontinentalnog dijela Hrvatske.Nedostatke prije svega vidim eventualno u našoj vlastitoj nesposobnosti da artikuliramo vlastite interese i da ih znamo zaštititi. Prema tome, nije nedoumica treba li ili ne treba Hrvatska ući u EU, već na koji način. To pitanje ostaje i ako kažemo ne, jer se i tada moramo upitati kako dalje.

Slovenija

Početkom ove godine na poziv bivšeg predsjednika Slovenije, gospodina Kučana, gostovao sam na Forumu 21. Iznio sam devet teza za odnose između Hrvatske i Slovenije. Danas su te teze još aktualnije nego tada zbog blokiranja pregovora o ulasku Hrvatske u EU. Ovdje ću istaknuti neke od bitnih teza: Pitanje odnosa između Hrvatske i Slovenije nije moguće riješiti tako da jedna zemlja ucjenjuje drugu. Problemi između dviju zemalja mogu se riješiti ako obje zemlje u pregovore unesu nužnu razinu velikodušnosti i želje da se pronađe najpovoljnije rješenje. Slovenija je na Ljubljanskoj banci izgubila i desetak puta više nego što je vrijednost duga štedišama, jer vrlo cijenjena i pouzdana banka nije na hrvatskom tržištu već 18 godina. Ovo je lako izračunati. Svaka jednostrana odluka koja ide na teret druge zemlje dugoročno izaziva veću štetu za zemlju koja donosi takvu odluku.
Slovenija i Hrvatska imaju puno više razloga da urede svoje odnose na najbolji način, nego što su koristi od zaoštravanja odnosa. U situaciji blokade rješavanja međusobnih odnosa na obostrano prihvatljiv način, kad bih bio u prilici savjetovati obje vlade, predložio bih im da potpišu sporazum od samo dva članka:
Da ni jednom odlukom ili mjerom neće prejudicirati buduću međudržavnu granicu. Da problem granica neće rješavati u sljedećih 50 godina te će na taj način dati mogućnost novoj generaciji političara da taj problem riješe u novim okolnostima i iskustvima zajedničkog života u EU. Glavna zadaća vlada bila bi da olakšaju život ljudima uz granicu, koji ne moraju biti žrtve neuspjeha dogovora političara.

Preporuke

Članstvo u EU je nacionalni interes, kao što je u razdoblju ulaska u EU, i kasnije u samoj EU, nacionalni interes artikulirati i zaštititi te interese. Kako bi to bilo moguće potrebno je u Hrvatskoj sinergijski raditi na utvrđivanju zajedničkih (nacionalnih) interesa, jer nitko nije u stanju to ostvariti sam.
Sadašnji trenutak je zbog globalne krize pravi izazov za to. Ništa manje to nije i problem slovenskog blokiranja pregovora. Možda je trenutak da se u Hrvatskom saboru donese jednostrana odluka o suspendiranju pregovora o ulasku u EU, ako Slovenija ustraje u svom planu, a sve dok europska strana ne osigura ravnopravne i dostojanstvene uvjete za nastavak pregovora. Brzina ulaska u EU je važna, ali je mnogo važnije kako će Hrvatska ući u EU.