Renato BaretićI, što ćemo sad s tim Slovencima? Kaže mi prijatelj da je prošle srijede navečer morao ženi dati tabletu za smirenje: inače sasvim pribrana gospođa u najboljim godinama, visokoobrazovana i razumna, totalno se raspametila i razbjesnila na Slovence, sve i svuda. Zadnji put ju je takvu vidio kad je u Haagu, ne dočekavši presudu, umro Milošević, a sad je, veli, još dublje udahnula pa krenula Slovencima skidati s reda i Kekeca i Svetu Geru, i Dolanca i Mercator, i Liscu i Pepcu Kardelj, i Gorenje i Pepel in kri... Dan ljubezni im njihov, da im dan ljubezni! I Otta Pestnera i Lesninu i Bojana Križaja, i Ljubljansku banku, i nju i NLB ligu, i Brdo pri Kranju i kranjske kobasice i Otočec ob Krki, Bedanca i Magnifica, Krško i Radensku, in vse, sunce im balkansko pokvareno, oziroma, seveda, kljub, mrš! Sva sreća da je u kući bio listić apaurina, inače je pitanje gdje bi sve to završilo, na Bregani sigurno, a za dalje tko zna...

U brojnim hrvatskim domovima, međutim, nije nažalost bilo nijedne tablete za smirenje, pa se ljutnja na Slovence učas prelila u sve susjedske i kolegijalne rasprave, na ulice i u kafiće, u stranke i medije. Na webu nas sa svih strana pozivaju da ne kupujemo ništa slovensko, mame nas da im se i mi pridružimo u vrijeđanju i ismijavanju svih tih Janeza i Mojci, u prijetnjama kako ćemo im se krvi napit ako samo probaju doć na odmor na naše more... E-mail više ne možete otvoriti a da vam u sandučiću nije barem jedna cirkularna šala na račun Slovenije i Slovenaca (ima i poneka dobra, ajde) a ni sa SMS-ovima nije bolje. Ipak, najluđe je od svega to što su se i Slovenci po hrvatskim forumima užgali do usijanja i, sve brojniji, peru nezahvalnim Hrvatima sve po spisku! Dakako, ni jedni ni drugi ne barataju nikakvim razumskim argumentima, niti ih pokušavaju tražiti, važno je samo smisliti što pogrdniju doskočicu na račun onog drugog, glupljeg i primitivnijeg, drskijeg i zadrtijeg. I dok se političari i novinski komentatori (barem hrvatski) s polovičnim uspjehom pokušavaju pribrati od šoka i zadržati hladne glave, na internetu od prvoga dana bjesni pravi rat. Poruke što ih ti anonimni likovi razmjenjuju ostavljaju dojam kako bi, da se sretnu uživo, istoga trenutka bili spremni mašiti se za pištolj, nož, ili barem za prazne boce piva, jednu Laškog i jednu Ožujskog, pa da vidimo čija majka črno vuno prede... Toliko iracionalnosti, naravno, nije tek tako palo s neba. Uz rizik da se sad i sam svrstam među one kojima bi dobro došao apaurin, moram priznati da ne mogu dokučiti zbog čega su se Slovenci toliko zainatili u projektu pretvaranja svoje zemlje iz jedne solidne i stabilne članice EU u ono što se na diplomatskom engleskom zove “pain in the ass”. Godinama su se opirali neovisnoj arbitraži za granicu s Hrvatskom, servirajući nam uporno (i ne samo nama) redikula Jožka Jorasa kao jedinog nepristranog eksperta za međunarodno pravo. Onda su ipak morali pristati na arbitražu i obećati da će poštivati njezine zaključke, ma kakvi bili. Onda su malo počekali i zaskočili nas s ovim “prejudiciranjem graničnih rješenja”. Okej, ništa nećemo prejudicirati, prisegnuo je Sanader. Ali mogli biste, s vama Hrvatima čovjek nikad ne zna, odvratili su Slovenci, a pola Unije osjetilo je istog trena ono neugodno peckanje u diplomatskoj guzici. Onda su Francuzi sročili nešto što bi se moglo nazvati majkom svih kompromisa, Zagreb se i s time složio, ali Ljubljana nije, ne, Ljubljana sad traži da Hrvatska više nikad, a ne samo tijekom pristupnih pregovora, nigdje i nikome ne crta svoje međunarodno priznate granice, pogotovo ne na papirima koje kani priložiti kao svoje argumente u arbitraži o tim istim granicama. E, tad su “pain in the ass” osjetili u cijeloj Uniji.

I tad su se svi, skupa s nama ovdje, zapitali isto: dobro, pa koji je Slovencima hudič? Kako ne vide da takvim ucjenjivanjem ništa suvislo ne mogu postići? I kako ne vide da nitko ne vidi što su uopće htjeli postići?! Bilo je raznih teorija i objašnjenja na rubu znanosti, ali u četvrtak navečer sve su pale u vodu. Blokada deset pregovaračkih poglavlja s Hrvatskom službeno je objavljena i postalo je jasno da Slovenija ne igra ni za koga drugog nego samo za sebe, ali što točno igra i s kojim ciljem - to očito ni njoj samoj nije jasno. Drčnost i svojeglavost znaju ponekad biti simpatične, ali kad poprime notu iracionalnosti, ili čak autodestruktivnosti, onda se i rodbina i prijatelji i susjedi ozbiljno zabrinu. A takvih nota u ponašanju oficijelne Slovenije ima, i to bez obzira na to tko je ondje na vlasti. Jer, ne zaboravimo - govorimo o bogatoj zemlji koja će radije imati vijugave razlokane ceste nego autoputove, a sve samo zato da turistima i kamiondžijama putovanje do Hrvatske i natrag bude napornije. Mislite da pretjerujem? Pa prije nekoliko godina, valjda se sjećate, ozbiljno se razmatrao prijedlog jednog parlamentarnog zastupnika da se uklone svi putokazi prema Hrvatskoj! I u anketama ga je podržalo skoro pedeset posto ljudi!

Nešto je čudno u državi Sloveniji, to čudnije što svaki put kad odem tamo nalijećem isključivo na ljubaznu, pristojnu i susretljivu čeljad. Nigdje nijednoga od ovih iz ankete! Dobro, dogodi mi se tu i tamo koji nadrkani recepcionar, policajac ili konobar, ali takvih i u Hrvatskoj imamo za izvoz. U čemu je stvar? Zašto se službena Ljubljana ponaša kao u onom vicu gdje dobra vila kaže siromašnom seljaku neka poželi što god hoće, ali uz uvjet da njegov susjed dobije dvostruko, a seljak se zamisli pa odgovori: “Nek mi krepa jedna krava!”? Uz politiku koja se već dva desetljeća vodi po načelu “nema veze za nas, snaći ćemo se nekako, ali važno je da Hrvatska dobije što manje”, nije nikakvo čudo što su i obični ljudi poprilično sluđeni. Pojma nemam kad će se i kako riješiti ovo s blokiranim pregovorima, pojma nemam ni kad će početi ta nesretna arbitraža, ali znam da smo sad barem dobili definitivni odgovor na ono debilno vječno pitanje - gdje počinje Balkan. Gdje? Na sončni strani Alp, seveda!