Zoran FerićNova je godina uvijek vrijeme optimizma. Ima li na pragu 2009. mogućnosti da s optimizmom gledamo na vrijeme koje dolazi? Ekonomisti kažu da nema. Poslodavci kažu da nema, premijeri i ministri govore također da nema. Čovjek je, međutim, optimistično biće i nada se da je ono što nas čeka 2009. u istoj mjeri prolazno kao i godina koja je upravo prošla. A nema većega gušta nego sjećati se prošlih nevolja iz kudikamo bolje situacije. Upravo zato bivša nas nevolja danas zabavlja, prošle nesreće mogu u sadašnjosti biti izvor zanimljivog užitka. Zbog toga se i one sitne uspomene na okrutne političke sisteme i krvave diktature danas čine tako štosne. Sve te medalje, čuturice, kompasi, kape i značke koje možemo kupiti na buvljacima istočne Europe djeluju poput aspirina koji sjećanjem na krutu prošlost razblažuju sadašnjost koja je nerijetko jednako kruta, ali je nismo spremni kao takvu sagledati. Kod kuće, na zvučniku pokraj televizora držim šubaru KGB-ova oficira iz Afganistana. Kupio sam je na buvljaku u Lavovu i, kad god je pogledam, pitam se je li glava koja je nosila tu šubaru pucala u druge glave koje su nosile drugačije šubare. Njen smrad i iznošenost svjedoče o tome da ju je posve vjerojatno netko stvarno nosio, da to nije jedan od onih novoproizvedenih suvenira, nego autentičan predmet.

A pomisao na jedno kruto vrijeme i besmislen rat, dok jedem svoj jutarnji corn flakes, vrlo efikasno mi pomaže da lakše prebrodim pomisao na sadašnjost i rat koji se vodi danas. Zanimljivo je to. Bivšim ratom u Afganistanu tješim se zbog sadašnjega rata u Afganistanu, kao što mi pomisao na Goli otok pomaže da nekako probavim apsurde današnjice: socijalnu nepravdu, to što lošiji uvijek žive bolje, sebičnosti političke elite, mafijaše koji uništavaju tuđe živote, kriminalnu tranziciju, prostotu, primitivizam, kič, ružnoću duša, neosjetljivost, žeđ za novcem i karikaturalnu oholost. U ovakvom prednovogodišnjem raspoloženju pročitao sam u novinama da se dvadesetak kilometara od Vilniusa može u jednom od podzemnih bunkera za dvjestotinjak kuna uživati u sovjetskoj torturi. Glumci i "mučeni" turisti tako vjerno dočaravaju atmosferu KGB-ovih mučenja da se obično barem jedan od turista onesvijesti, a mnogi zaplaču.

Turisti navodno čekaju u redu samo kako bi mogli biti mučeni. Zanimljiv poriv. Isti onaj koji nas navodi da gledamo horore ili zavezani gumom skačemo s pedesetmetarskih tornjeva. Patnja i blizina smrti oduvijek su privlačile čovjeka, još od masovnih javnih pogubljenja. Smrt i žrtvovanja bili su oblik zabave, ali i ozbiljniji čimbenik čvršćeg povezivanja ljudi u društvu i identifikacije s njim. Ovdje, osim tog jasnog i univerzalnog mehanizma, postoji i dodatak: misao da je sovjetska era prošla i da je KGB zauvijek pokopan. Da su od KGB-a ostali širom bivšega Sovjetskog Saveza samo ovakvi podrumi, muzeji i drangulije po buvljacima. Čovjek se nekako raspline od ugode kad vidi i upozna strahotu torture, kad vidi podzemne ćelije, alate i proceduru, a da pritom jasno zna kako živi u vremenu kad toga više nema. Međutim, ono što izaziva istinski užas jest činjenica da se ništa ozbiljno nije promijenilo. Jer, usprkos čovjekovoj snažnoj i optimističnoj želji za utjehom, ni povijest ni sadašnjost nam tu utjehu ne mogu pružiti, a ništa od te takozvane strašne prošlosti zapravo nije prošlost. Razlike su samo u nijansama. Jedina relevantna memorabilija KGB-a danas zapravo je sam predsjednik Putin.

Obnova sovjetskoga carstva pretpostavit će i torturu, ako uzmemo u obzir to što već prilično dugo torturu pretpostavlja obrana američkoga carstva od islamskoga terorizma. Da je tortura prošlost i da se u njoj može uživati upravo zato što je prošlost, jedna je od ozbiljnijih zabluda sadašnjosti. Tortura nije prošlost, niti će biti. Razvija se samo nova grana turizma, torturizam, koji može postati popularan upravo zato što će nas upućivati na prošlost i kamuflirati sadašnjost. Čovjek je pseto kojega ponekad veseli ili uzbuđuje tuđa patnja. Oni pak koje ta patnja veseli stalno, biraju takva zanimanja ili vrebaju priliku. Doduše, nekim takvim jadnicima prođe i čitav život a da nisu nikoga mučili niti ubili, iako to žarko žele. To su one kukavice koje su provele život u miru i nisu se udostojale niti da sebi pronađu neki rat za dušu gdje bi se moglo malo silovati, mučiti ili ubijati. Kako bi lijepo bilo, recimo, da Domovinski rat nije opterećen zločinima u Lori. Hoće li Lora uskoro postati jedan takav turistički lokalitet? Hoće li se torturizam razviti na Golom otoku? Tamo u svakom slučaju ima najviše šanse. Blizak je drugim turističkim lokalitetima, dovoljno izoliran i vizualno atraktivan.

Hrvatska je zemlja koja već prilično dugo, otkako postoji kao samostalna država, uzalud pokušava upokojiti vlastitu prošlost. Mnogi naši aktualni sukobi započeti su u prošlosti i tiču se prošlosti. Podjele u politici, kulturi, jeziku, medijima korijene imaju u temeljnom hrvatskom sukobu koji još nije gotov: sukobu crvenih i crnih. Prošlost se ovdje iskorištava da se politički poentira, pomoću prošlosti zarađuju se ogromne pare na estradi, prošlost nas drži kao udav u zagrljaju i ne pušta. Jedino vrijeme kad nam se čini da ne mislimo na prošlost je upravo ovo uoči Nove godine. Tada se svi koncentriraju na ono što će doći, umjesto u perfektu ili imperfektu, mislimo u futuru. Ove godine, međutim, taj futur ne ide nam u prilog i mnogima se čini kako bi najbolje bilo odmah dočekati 2010. Preskočiti nekako sljedeću godinu u kojoj su nam obećani krv znoj i suze i odmah skočiti u godinu kad će to biti prošlost. Stoga bi možda najoptimističnije bilo u ovome trenutku zamišljati kao da smo već u 2010. ili 2011. i da govorimo svojim dragima: "Kako je dobro što je 2009. iza nas!"