Redateljica na barščaršiji - Jasmila Žbanić u svojim se filmovima često bavi aktualnim političkim i društvenim pitanjima vezanima uz njenu rodnu Bosnu i HercegovinuSarajevska redateljica Jasmila Žbanić, koja se prije dvije godine proslavila filmom "Grbavica" s kojim je osvojila glavnu nagradu na filmskom festivalu u Berlinu, ponovo je snimila film koji će potaknuti rasprave u javnosti. U svom novom filmu "Na putu" kroz priču o odnosu muža i žene bavi se radikalnim muslimanskim redom vehabijama, čiji broj od posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini rapidno raste. Na prve vijesti o tome kako će Jasmila Žbanić snimati film o njima, vehabije nisu reagirali pozitivno, pa je uz početak snimanja povezana pomalo bizarna priča. Nakon što je najavila da počinje raditi na tom filmu, Jasmili Žbanić vehabije su preko internetskih foruma prijetili smrću. No, ona se na to nije obazirala. Objasnila je: "Jednostavno, ne volim strah kao emociju i nastojim ga ne osjetiti i ne prenositi na druge. Svjesna sam gdje i s kim živim, ali se ne bojim." Da se ne boji dokazala je načinom na koji je naposlijetku napravila film - snimala je upravo na mjestima na kojima se okupljaju vehabije.

Svojim prvim dugometražnim igranim filmom "Grbavica", Jasmila Žbanić također je potaknula rasprave u javnosti. U njemu se bavila životom žene silovane u srpskom logoru tijekom rata u BiH i njezine kćeri, koja je bila plod tog silovanja. Iako se u oba svoja filma bavi aktualnim društvenim problemima, u filmu "Na putu", baš kao i u "Grbavici", ona ustvari govori o stvarima koje su vezane uz majčinstvo, ali iz dvije posve drugačije perspektive.
Amar, lik kojeg glumi hrvatski glumac Leon Lučev, u njenom novom filmu "Na putu" priključuje se vehabijama. Nakon toga se njegov odnos s partnericom Lunom drastično mijenja. Luna, koju glumi Zrinka Cvitešić, s njim pokušava dobiti dijete, ali nakon njegove vjerske transformacije počinje drugačije gledati na majčinstvo. Jasmila Žbanić priču je stavila u religijski kontekst jer je, kaže, primijetila da vjera u Bosni i Hercegovini, ali i u svijetu, poprima sve veći značaj. Tako su i vehabije, odnosno selefije, muslimanski red koji je u Bosni i Hercegovini postao masovan tek nakon posljednjeg rata. Kako oni islam prakticiraju na tradicionalan način, drugačije nego što je u Bosni i Hercegovini uobičajeno, lokalno ih stanovništvo teško prihvaća, a mediji ih prikazuju kao radikalne islamiste. Unatoč općoj slici o selefijama kao ekstremistima, Jasmila Žbanić kaže kako ona i njezina ekipa tijekom snimanja filma nisu imali problema, iako su snimali baš u kampu koji je selefijama služio za odmor te u džamiji u koju mediji, a pogotovo filmske ekipe, nikad prije nisu imali dozvoljen pristup.To što su dobili dozvolu za snimanje u džamiji Kralja Fahda i Sarajevu, Jasmila Žbanić smatra otvorenošću koja je za Bosnu revolucionarna:

"Dobiti džamiju kralja Fahda za snimanje smatra se nemogućim. I nama su prvotno zabranili snimanje. No, ja sam se zarekla da ne želim da u mom gradu postoji išta što će mi biti zabranjeno. Suluda upornost i mržnja prema zabranama tjerali su me da radim četiri mjeseca na toj dozvoli. To što su nam je na kraju dali revolucionaran je pomak u otvaranju prema javnosti, a sve ostalo što sam morala proći kako bih dogovorila to snimanje ispričat ću kad ostarim." Selefije, odnosno vehabije, važan javni problem u Bosni i Hercegovini postali su zbog svoje namjere da se nametnu u vjerskom životu države. U Bosni se prakticira umjerenija verzija islama, pa je zbog nasilnih metoda koje su oni koristili kako bi postali dominantni došlo do sukoba između pristaša selefijskog tumačenja islama i onih koji prakticiraju umjereniji islam. Bosanskohercegovački mediji izvještavali su o incidentima koje su izazvali selefije. Pisalo se o tome kako su pokušali zaposjesti neke džamije, zbog čega su ih tamošnji vjernici morali protjerivati iz svojih gradova ili sela. Primjerice, jedan incident se dogodio u blizini mjesta Kalesije u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su selefije zaposjeli džamiju pa su se mještani pobunili protiv ilegalnog upada u taj vjerski objekt, iznijeli osobne stvari selefija iz džamije i zapalili ih. U ožujku prošle godine selefije su pokušali na silu ući u Carevu džamiju u središtu Sarajeva, zbog čega je morala intervenirati policija. To je bilo prvi put u posljednjih 500 godina da je ta džamija morala zaključati svoja vrata za vjernike. Uzurpirali su i osnovnu školu u blizini Brčkog u kojoj su organizirali ilegalnu nastavu prema jordanskom obrazovnom sustavu i na arapskom jeziku.

Fotografija sa snimanja filma 'Na putu': hrvatski glumac Leon Lučev u džamiji Kralj Fahd, u koju je inače zabranjen pristup filmskim ekipamaS negativnom slikom koja je o njima stvorena u medijima, Jasmila Žbanić ne slaže se u potpunosti:
"Vehabije ističu da između njihova načina tumačenja islama i onog koji se prakticira u Bosni nema velike razlike. Kada pričaju o vjeri, kažu da se samo strogo pridržavaju propisa koji postoje u hadisima - napisima koji govore o ponašanju Allahova Poslanika. Oni nose kratke hlače, jer ih je Muhamed nosio, radi toga imaju i brade i smatraju da je to jedini ispravan način prakticiranja vjere." Kako bi se dobro pripremio za svoju ulogu, Leon Lučev se, objašnjava Jasmila Žbanić, morao puno družiti s pripadnicima tog vjerskog reda: "Leon je puno pričao s nekima od selefija o tome zašto su pristupili pokretu, jer je morao to i sam sebi vjerodostojno predočiti. Pokušao je saznati zašto su ljudi, koji prije čak nisu ni bili religiozni, postali vjernici i pridružili se selefijama, kako danas žive i kako drugi gledaju na njih. Išao je u džamiju, naučio je klanjanje i osnove islama." Tijekom snimanja, prepričava Jasmila Žbanić, selefije koji su im bili savjetnici na filmu i oni koji su statirali bili su iznimno susretljivi. No, na suptilan su način, nastavlja, pokušavali pridobiti članove filmske ekipe da se priključe selefijama:

"Ermin Bravo, glumac koji je igrao lika koji Leona uvuče u priču sa selefijama, morao je naučiti govoriti jedan dio iz Kurana. Trebalo mu je mjesec i pol dana da to savlada. Išao je kod šerijatskog vrhovnika koji ga je naučio kako se čita i izgovara sura. Kad je na snimanju, pred dvjesto statista u džamiji, kako oni kažu, "učio" taj tekst, prave selefije su mu došli reći: "Šteta što ti ovo nije u srcu, tako lijepo učiš." Bio je autentičan toliko da nisu vjerovali da glumi. Čini mi se kako su stalno pokušavali cijelu ekipu namamiti da se priključi selefijama. Meni su stalno govorili kako mi lijepo stoji marama jer sam u džamiji, prema pravilima ponašanja, morala biti pokrivena."
U prvoj fazi, prije nego što su počeli snimati u džamiji u Sarajevu, ekipa filma je podigla kamp na Jablaničkom jezeru gdje je snimljen dio filma. Bio je nalik autentičnim selefijskim kampovima i podignut na mjestu gdje su selefije prethodnih godina pravile takve kampove, za koje se u javnosti govorilo kako im služe za vojnu obuku. No, Jasmila Žbanić je došla do drugačijih saznanja: "Družeći se sa selefijama saznala sam da su oni organizirali kampove koji su im služili za odmor. Njihove žene se ne smiju kupati pred muškarcima, moraju biti odvojene, a kako to nisu mogli nigdje organizirati, osnivali su kampove na mjestima koja drugima nisu bila lako dostupna. Tamo su organizirali život po vjerskim principima, klanjali su se pet puta dnevno i imali islamska predavanja. U medijima i među narodom postojale su priče kako su to kampovi u kojima su se oni vojno obučavali za terorističke napade i za rat. Međutim, prema mom saznanju, nije se događalo ništa takvoga."

Ta prva faza snimanja na Jablaničkom jezeru, prisjeća se Jasmila Žbanić, iako naporna, ostala joj je u lijepom sjećanju: "Logorovali smo na obali jezera, a do samog kampa nismo mogli doći nikako drugačije osim skelama. Agregat nam je bio na pontonu, jer tamo nema struje, a sve smo stvari skelama prevozili do kampa. Često smo se nakon snimanja družili, pjevali, logorovali sa statistima - stanovnicima obližnjeg mjesta Konjic, koji su nam na kraju napisali i pismo zahvale. Rekli su kako smo im dolaskom uljepšali život, jer se u njihovom kraju već godinama ništa ne događa. Svi su se okupili, oko 200 statista, a najstarija gospođa među njima nam je pročitala to pismo."
Film se, naglašava Jasmila Žbanić, ne bavi političkim i medijskim kontekstom u kojem danas selefije u Bosni i Hercegovini postoje, nego samo ljudima koji su im se odlučili pridružiti i razlozima koji su ih na to nagnali.
"Već nekoliko godina proučavam što se događa oko mene, u Sarajevu, Bosni i globalno, i zaključila sam da se ljudi sve više okreću religiji. Kad sam to shvatila, jednostavno sam se poželjela pozabaviti stvarima koje se događaju oko mene."

Redateljica Jasmila Žbanić sa svojim glavnim glumcima, Leonom Lučevom i Zrinkom Cvitešić na snimanjuIako svojim mišljenjem ne želi uvrijediti nikoga tko je religiozan, Jasmila Žbanić kaže kako ona privatno ne vidi Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u kojoj bi vjera trebala imati ključnu ulogu u bilo čemu:
"Ovdje postoje najmanje četiri dominantne vjere, a ja ne vidim nijedan razlog zbog kojega bi neka od njih trebala prevagnuti. Imam potpuno drugačiju viziju suvremenog svijeta i smatram da njime ne treba dominirati religija."
Za selefije, objašnjava, prije rata u Bosni nije niti znala da postoje: "Tek nakon rata sam shvatila da postoje ljudi koji sebe nazivaju selefijama, a u medijskom i uličnom žargonu nazivaju ih vehabijama. Dogodilo mi se da se neki ljudi, u nekim situacijama, ne žele rukovati sa mnom jer sam žena, što mi je bilo šokantno. Još šokantnije mi je bilo to što sam ja te ljude počela doživljavati kao građane drugog reda, čudake. Bilo mi je nevjerojatno da u mom gradu postoje ljudi koje smatram toliko marginalnima, a opet su toliko prisutni i sve više medijski kreiraju sliku Bosne. Počela sam istraživati i otkrila da su neki moji prijatelji iz osnovne škole, neki s kojima sam na akademiji pila u kafanama, sada selefije i počelo me zanimati zašto."

Prema njoj su se, kaže, mnogi od njih otvorili jer je svoje istraživanje započela sa željom da odbaci sve predrasude koje je kreirala kroz medije i kroz svoje osobne ukuse. Iako je početak snimanja filma "Na putu" bio vezan uz za nju poprilično neugodnu situaciju, Jasmila Žbanić smatra da se mnoge stvari, pa i neugodnosti, događaju jer se o njima nedovoljno razgovara. Zato je bitno, kaže, da se o uzrocima i posljedicama dolaska selefija u Bosnu otvori javna rasprava: "Smatram da način razmišljanja koji sada prevladava - 'to se događa u Bosni i ja nemam ništa s tim' - nije prihvatljiv. To se događa u Bosni i svi smo mi odgovorni za to što se događa i trebamo shvatiti zašto se to događa i kuda sve to vodi. Nadam se da će ovaj film pokrenuti pitanje zašto je vehabizam u Bosni postao tako masovan."