Damir RadićNetom završena godina u društveno-političko-kulturnoj sferi pamtit će se po raznovrsnim događanjima, od povratka stranke kronično opasnih namjera i djela antiustavnoj praksi, preko mafijaških zločina za koje ista stranka snosi u najmanju ruku moralnu odgovornost, do afere oko (ne)dodjeljivanja nagrade za književni hit godine, koja opet puno toga zbori o tzv. lijevo-liberalnoj (­p­­s­e­u­do)­alternativi ovog društva. Filmska 2008. je srećom bila kud i kamo pozitivnija, od rijetko kvalitetnog kino repertoara, preko zadržavanja solidnog kreativnog kontinuiteta nacionalnog filma, do nikad bogatije festivalske ponude.

Gledatelja u kinima bilo je manje nego zadnjih godina, svega dva filma (naspram prošlogodišnja tri), prešla su granicu od sto tisuća posjetitelja (oba su "ženska" - "Seks i grad" te "Mamma mia"), pa se optimistička predviđanja o porastu gledatelja širenjem multiplexa i njihova luksuza i dalje ne ispunjavaju, iako su (pret)prošle godine s radom započeli CineStar Novi Zagreb, Rijeka i Zadar. Očito, broj gledatelja presudno ne ovisi ni o kino uvjetima (koji unatoč paroli "kina s pet zvjezdica" nisu savršeni, što je najočitije u problemima s održavanjem zvučnog kontinuiteta projekcija u CineStarovim dvoranama), ni o (pretpostavljenoj) atraktivnosti filmova, ni o njihovoj kvaliteti, a bome ni o cijeni kino ulaznica (jer Hrvati ne žale novca kad im je do nečega stvarno stalo, ali to nešto obično su skupi automobili i provodi), nego je u ovisnosti o permanentno poraznoj filmskoj i gledateljskoj kulturi. Udar na filmsko obrazovanje koji se zbio 90-ih ostavio je trajne posljedice (koje podupire javna televizija prikazujući filmske klasike u nevjerojatnim terminima), dok su na drugoj strani za Hrvate i dalje pojam izlaska kafići i krčme; odlazak u kino kao čin društvenosti je marginaliziran, a tinejdžersko-adolescentske generacije, tradicionalni oslonac repertoarnih kinematografa, filmove radije gledaju na kompjuterskim ekranima nego u nekad tako privlačnom mraku kino dvorana.

A kad u njih i svrate, onda se, pogotovo ako su mlađi od 15-16 godina, pretvaraju u barbare koji teroriziraju sve oko sebe. Takve smo nekad, samo starijeg uzrasta, znali s matineja u zagrebačkom Studentskom centru ili iz splitskih kina, a danas ih se može naći na svakoj CineStarovoj projekciji, što je logična posljedica tzv. liberalnog odgoja, a zapravo nečuvene razmaženosti "malih anđela". Tradicionalnije usmjerena filmofilska publika i dalje obožava festivale koji su postali glavno mjesto adolescentskog coola, no i te manifestacije strogo su hijerarhizirane - Motovun i ZFF najcoolerskija su mjesta, Subversive bi se mogao razviti u tom smjeru, dok filmofilski superatraktivni programi One Takea (koji je pohodila art zvijezda Carlos Reygadas) i Mutacija (gost im je bio kultni japanski nezavisni sineast Koji Wakamatsu) nailaze na neusporedivo manji interes, jer su deficitarni po pitanju medijske pratnje i prodaji priče koja se oko festivala mora isplesti da bi bili gledateljski uspješni. Ipak, festivalski procvat koji je s godinama sve snažniji zaslužuje, uz sve kritičke opaske, veliku naklonost, jer da njega nema, filmska bi ponuda u Hrvatskoj bila surovo jednodimenzionalna.

Indiana JonesNajveći prodor na tom planu napravio je ZFF koji je preuzeo brigu o kinu Europa pretvarajući ga u glavni oslonac tzv. art programa u Hrvatskoj, a o tome koliko dobru programsku politiku to kino ima najbolje svjedoči to što su se čak četiri Europina filma našla na listi deset najboljih s prošlogodišnjeg redovnog hrvatskog kino repertoara. Dobru je godinu imao i Motovun, prikazavši dva najbolja filma viđena ove godine na velikim platnima u Hrvatskoj - Reygadasovo "Tiho svjetlo" i "Teret 200" Alekseja Balabanova, te ponudivši dvije iznimno vrijedne retrospektive - onu sovjetske kinematografije u samom Motovunu te suvremene ruske u Zagrebu, na kojoj su prikazana još dva Balabanovljeva uratka, otkrivši tog osebujnog Rusa kao jednog od najzanimljivijih autora današnjice. Redovni kino repertoar donio je više od 30 iznadprosječnih ostvarenja, što je rijetka pojava u nas, osobito u godinama u kojima nema učešća azijskih filmova s Discoveryjevih revija, a jako je dobro što je među tih 30-ak naslova uspostavljena harmonija hollywoodskih, europskih, američkih nezavisnih i hrvatskih produkcija.

Na vrhu liste najboljih uradaka dva su primjerka "čistog filma", oba zadivljujuće dinamična i briljantno dizajnirana (prvi u retro stilu sa stripovskim osloncima, drugi futuristički u maniri video igrica) - "Indiana Jones i kraljevstvo kristalne lubanje" Stevena Spielberga i Georgea Lucasa, te "Speed Racer" braće Wachowski. Ujedno je riječ o dva iznimno potcjenjena ostvaraja, no očekivati od današnje kritike da u vrhunskim primjercima hollywoodskog larpurlartističkog filma prepozna ono što su nekadašnji avangardisti prepoznavali u nijemim burleskama Macka Sennetta i egzotično-realističkim avanturama Louisea Feuilladea bilo bi previše. Slijede dva tzv. art uratka - "Paranoid Park" Gusa Van Santa, divna poetično-onirična priča o dječaku suočenom sa šokom nenamjerno izazvane smrti i erotskim iskustvima, te crno-bijeli "Zift" Javora Gardeva, senzacija iz Bugarske u vidu modernistički oblikovane krimi-melodrame u socrealističkom ambijentu, s inventivnim pristupom poetici noira neviđenim možda još od "Blade Runnera".

ZiftNa petom je mjestu savršeno dizajnirani i subverzivno okrutni "Sweeney Todd - Đavolji brijač Fleet Streeta", film kojim je Tim Burton napokon otpustio sve kočnice i dopustio punu slobodu svojoj mračnoj strani, a slijedi ga "Orao protiv morskog psa" Taike Waititija, pomaknuta, vizualno ekspresivna nezavisna komedija s Novog Zelanda, s ljubavnim parom poluretardanata koji začudo ne izaziva iritaciju nego zanimanje za svoju luzersku priču. Na sedmom je mjestu art film par excellence, "Nema me" indipendent ikone Todda Haynesa, koji se na intrigantan poliperspektivan način bavi fenomenom Boba Dylana, dok osmo i deveto mjesto zauzimaju dva punokrvna krimića povezana s temom organiziranog kriminala - "Braća po krvi", jako potcjenjen, a možda i najbolji film nekadašnje velike nezavisnjačke nade Jamesa Graya ("Mala Odessa"), iz kojeg će se posebno pamtiti antologijska otvarajuća seksualna interakcija Joaquina Phoenixa i Eve Mendes, te "Ruska obećanja", još jedan osebujan rad kultnog Kanađanina Davida Cronenberga, sa zanimljivom parafrazom čuvene scene obnaženog homoerotičnog hrvanja iz "Zaljubljenih žena" Kena Russella, parafrazom u kojoj obnaženi Viggo Mortensen spašava vlastiti život hrvajući se s plaćenim ubojicama u sauni.

Christian BaleListu zaključuje crtani "WALL-E", dirljiva afirmacija ljubavi u lucidno opisanom distopijskom ambijentu, još jedan izniman rad Pixarova genijalca Andrewa Stantona ("Život buba", "Tražeći Nema"). Osim ovih deset, još čitav niz filmova zaslužuje poseban spomen, i u nekom drugom kritičarskom raspoloženju mnogi od njih našli bi se na popisu najboljih - "Funny Games U.S." Michaela Hanekea, "Samo bez brige" Mikea Leigha, "Požuda, oprez" Anga Leea, "Očeva tajna" Guillaumea Caneta, "Nema zemlje za starce" i "Spaliti nakon čitanja" braće Coen, "Bit će krvi" Paula Thomasa Andersona, "4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana" Christiana Mungua, "Rolling Stones - Vječni sjaj" Martina Scorsesea, "Cloverfield" Matta Reevesa, "Događaj" M. Nighta Shyamalana, "Pljačka" Rogera Donaldsona, "Tražen" Timura Bekmambetova, "Darjeeling d.o.o" Wesa Andersona, "Dok vrag ne sazna da si mrtav" Sidneyja Lumeta, "Sirotište" Juana Antonija Bayona, "Ponos i slava" Gavina O"Connora, "Krivotvoritelji" Stefana Ruzowitzkog i "Tuyin brak" Quanana Wanga, a tu spadaju, svakako ne na zadnjem mjestu, i najbolji hrvatski filmovi ove godine - "Iza stakla" Zrinka Ogreste", "Kino Lika" Dalibora Matanića" te debitantski zatvorenički dugometražni dokumentarac Ivone Juke "Što sa sobom preko dana".

Od velikog broja solidnih uradaka s ovogodišnjeg repertoara posebno isticanje, kako zbog tematike tako i radi najljepšeg soundtracka zadnjih godina, zaslužuje "Juno" Jasona Reitmana, Diablo Cody i Ellen Page, kao i još dva hrvatska filma, "Moram spavat', anđele" Dejana Aćimovića, koji je Europska filmska akademija izabrala među 40 najboljih kontinentalnih filmova prošle godine, te samostalni cjelovečernji debi Kristijana Milića "Živi i mrtvi", jedan od najfascinantnije dizajniranih hrvatskih filmova ikad. Razočaranje godine vrlo je cijenjena, a štreberski pretenciozna "Magla" Franka Darabonta, kojem je to, nakon "Iskupljenja u Shawshanku" i "Zelene milje", prvi promašaj u adaptacijama djela Stephena Kinga, dok je apsolutno najprecjenjeniji film ne samo godine, nego možda i desetljeća, "Vitez tame" Christophera Nolana, patetična hollywoodska moralka vrijedna pamćenja uglavnom samo zbog posljednjeg, doista veličanstvenog nastupa Heatha Ledgera u ulozi Jokera.